Ruženje Srbije

Kakvu nam podlost pripremaju naši prijatelji sa Zapada?

Kada su počinjali da nas potčinjavaju svojoj volji i interesima, a da mi ne bismo prepoznali da nam se upravo to dešava, ovaj se proces odvijao pod privlačnom parolom našeg povratka u međunarodnu zajednicu, uveravali su nas da put ka tom povratku, dakle, potčinjavanju, leži u našem suočavanju s istinom i odgovornošću iz kojih će onda proisteći pomirenje. Zato što će – kako, ono, beše? – krivica za zločine biti individualizovana pa stoga neće biti kolektivnog ispaštanja.
Tako nekako. Da nisu opasne laži, bile bi to puke besmislice.

NERAVNOTEŽA ZLOČINA Koje su počele da postaju poprilično jasne, svakome ko hoće da vidi, čim su na haškim poternicama i klupama za optužene počeli da se ređaju baš svi ratni i politički lideri Srba, od Republike Srpske Krajine skroz do Kosova i Metohije; od Milana Babića i Milana Martića, preko Radovana Karadžića, Momčila Krajišnika, Biljane Plavšić, Ratka Mladića, Slobodana Miloševića, Nikole Šainovića, Dragoljuba Ojdanića, Sretena Lukića… sve do Nebojše Pavkovića i Vladimira Lazarevića.
Dok istovremeno nije ni pokušan da se napravi privid ravnoteže u obliku sličnog odnosa prema ratnim i političkim vođama naših ratnih neprijatelja, Hrvata, Bošnjaka i Albanaca; zločina nad Srbima u svim tim ratovima ili nije bilo, ili to samo niko za njih nije odgovarao. Možda baš zato što su ih počinili oni koji su protiv nas ratovali na strani onih koji su nas osudili.
A sada su na red došli i Jovica Stanišić, nekadašnji načelnik Resora državne bezbednosti Srbije, i njegov zamenik iz službe Franko Simatović Frenki. Možda će njihova osuda označiti konačni kraj rada Haškog tribunala, koji je kao zombi i posle svog gašenja nastavio da živi kroz Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične tribunale, ali postoje ozbiljne osnove za bojazan da je sve ovo, što je došlo na kraju, samo deo početka izvesne podlosti koja nam se tek sprema…

[restrict]

INTERPRETACIJE PRESUDE Pažnju, naime, privlači način na koji je osuda Stanišića i Simatovića – po 12 godina robije zbog uloge koju su navodno imali u zločinima u Bosanskom Šamcu – interpretirana u zapadnim medijima glavnog toka, što će reći, u zvaničnim biltenima klike koja upravlja tim svetom. A to pak znači da nije proizvod slučajnosti što se podudaraju komentari u londonskom „Gardijanu“, u „Njujork tajmsu“ i „Vašington postu“ koje ćemo ovde uzeti za primer. Uostalom, u istom su horu oni bili i kada su svi zajedno svesno lagali o postojanju iračkog oružja za masovno uništenje da bi pripremili teren za agresiju na tu zemlju, u istom su horu bili i devedesetih godina prošlog veka kad su svi zajedno demonizovali Srbe po meri interesa svojih nalogodavaca da bi opravdali njihove postupke, i isto je i sada. Samo što tek treba da vidimo kako će postupiti.
„Gardijan“, elem, iz pera svog spoljnopolitičkog urednika Džulijana Borgera, još u najavi presude Stanišiću i Simatoviću pisao je da će ona biti istorijska jer će govoriti o „prikrivenoj ulozi Beograda u bosanskom konfliktu 1992–95. i o legalnoj odgovornosti prikrivenih državnih sponzora paravojnih grupa“.
„Ovaj iscrpni slučaj protiv dvojice visokopozicioniranih srpskih zvaničnika predstavlja lakmus test kojim će se dokazati da je Beograd rukovodio kampanjom etničkog čišćenja u Bosni i Hrvatskoj tokom ranih 1990-ih. Veza (zločina) s beogradskim rukovodstvom biće dokazana“, citiran je Dejvid Šefer, bivši američki izaslanik za pitanja ratnih zločina.
I Iva Vukušić, „profesorka istorije na Univerzitetu Utreht“ koja se, pomenimo, pojavljivala i ovde na Beogradskom bezbednosnom forumu Sonje Liht, a bavi se i Sirijom, nažalost, dobro nam je poznato takvo društvance eksperata za pravdanje krvavih tragova zapadnog imperijalizma: „Tribunal za bivšu Jugoslaviju, u svojoj skoro tridesetogodišnjoj istoriji, nikada nije osudio nijednog srpskog zvaničnika za zločine u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Mnogi istraživači slažu se da to ne odgovara stvarnosti.“
Najbolje je, ipak, „Gardijan“ sačuvao za dan posle izricanja presude. Naime, Nataša Kandić. Osnivačica Fonda za humanitarno pravo „rekla je da je presuda pokazala da nisu pojedinci iz Srbije odgovorni za zločine, već su to bile institucije“, uz dodatak da „niko više ne može da oslobađa Srbiju od odgovornosti i da govori kako ona nije učestvovala u ovim zločinima“. I toliko o individualnoj umesto kolektivne odgovornosti, sad vidimo da su lagali i oko toga.
Da bi na sve to i Danijel Server, „bivši izaslanik SAD u Bosni koji je pomogao u pregovorima oko Dejtonskog mirovnog sporazuma kojim je 1995. okončan rat“, autoritativno dodao da „odluka suda ne ostavlja mesta za sumnju u umešanost Srbije u ratne zločine u Bosni i Hercegovini“.
Tako će i „Njujork tajms“; podsećanja radi, onaj ugledni list koji je 18. maja 1993. objavio naslov „Bombardujte Srbe. Sada“. I, 27. avgusta 2013, „Bombardujte Siriju, čak i ako je nelegalno“. I „Bombardujte Iran“ 26. marta 2015, a objašnjavali su (23. januar 2003.) i „Zašto znamo da Irak laže“, iako će kasnije priznati da su znali da ne laže Irak… Tek, „bila je ovo poslednja šansa za tužioce da povežu zvaničnike srpske države sa zločinima u susednoj Bosni i Hrvatskoj“, i, „prvi put u tri decenije istorije Tribunala, najviši zvaničnici u ratnoj Vladi Srbije proglašeni su krivim za zločine u obližnjim zemljama“. Da bi Stiven Rap, još jedan bivši američki zvaničnik zadužen za pitanja ratnih zločina, vidite kako su se odjednom rastrčali po medijima, napomenuo i da bi „okončanje rada Tribunala bilo nekompletno bez osude srpskih zvaničnika koji su omogućili zločine“.
„Gardijan“ i „Njujork tajms“, uzgred budi rečeno, iskazali su izvesnu dozu propagandističke lenjosti time što su dozvolili sebi da citiraju istu sagovornicu, izvesnu Kadu Hotić, dok je za razliku od njih „Vašington post“, kudikamo kreativnije, istina, posredstvom AP-a, pronašao Muniru Subašić, „predvodnicu grupe preživelih iz Bosne pod nazivom Majke Srebrenice“, koja im je rekla baš ono što im je i trebalo: „Srbija je odgovorna za rat u Bosni… Nema šanse da Srbija može da nađe način da se izbavi iz ovoga.“
Da bi njene reči potvrdila još jedna ekspertkinja Džesi Barton Hronešova, koja je stručno procenila da su „ova dvojica bila Miloševićeve oči i uši“ i istakla da je „presuda važna zato što je Srbija do sada negirala direktnu vezu s jedinicama koje su operisale u Hrvatskoj i Bosni – ali ovaj slučaj opovrgava taj narativ, makar i u ograničenom obimu“.

POVRATAK U DEVEDESETE I da se ne zamaramo daljim nabrajanjem primera i citiranjem jednog te istog, evidentno je, ovakav horski narativ neprijatno nas vraća u devedesete godine prošlog veka. Možda je reč o proizvodu slučajnosti, ali možda je to i plod koordinacije i ružnih namera, tek prošlonedeljna presuda Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću nije izolovan slučaj već samo poslednji u nizu.
Koji je, sve u poslednjih nekoliko meseci, započeo pokvarenim prebacivanjem Radovana Karadžića u zatvor u Velikoj Britaniji bez obzira na pretnje po njegovu bezbednost – „Neće znati šta ga je snašlo“ u oronulom zatvoru iz viktorijanskog doba, preneo je „San“ reči svog izvora – da bi bio nastavljen doživotnom zatvorskom kaznom za Ratka Mladića; zahtevom predsednika i glavnog tužitelja onog haškog mehanizma Karmela Ađijusa i Serža Bramerca da im Srbija izruči funkcionere Srpske radikalne stranke Vjericu Radetu i Petra Jojića; izvršnom direktivom predsednika SAD Džozefa Bajdena kojom preti sankcijama svima koji se usprotive naredbama mehanizma ili su „odgovorni za politiku koja potkopava demokratske procese ili institucije na Zapadnom Balkanu“; Rezolucijom Skupštine Crne Gore o takozvanom genocidu u Srebrenici. I sada osuda dvojice funkcionera srpskog DB-a.
Zašto nas, odjednom, ovako vraćaju u devedesete, ako ne planiraju da nam rade nešto poput onoga što su nam radili devedesetih? Jer sve ovo ruženje Srbije, ako nije spontano nego sinhronizovano kao što i deluje, mora da služi nekoj svrsi. Pa otuda i onoliko insistiranje na odgovornosti države Srbije, hoćemo da kažemo, kao da im je neko dojavio da baš na tome sad treba da se insistira posle presude Stanišiću i Simatoviću.
Otuda i zaključak. Spremaju nam nešto podlo, i ostaje nam samo da spremni dočekamo tu podlost… Za utehu, daleko su oni od moći koju su imali u poslednjoj deceniji prošlog veka, ali to još ne znači i da su manji podlaci.

[/restrict]

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *