APEL ZA ODBRANU SRPSKE PRAVOSLAVNE CRKVE U CRNOJ GORI

Ni u jednoj od republika bivše Jugoslavije nastalih razbijanjem nekadašnje države, pa ni tamo gdje su vođeni ogorčeni međunacionalni sukobi, nije donesen nijedan pravni akt, a kamoli zakon koji bi se po stepenu varvarstva mogao mjeriti s tzv. „Zakonom o slobodi vjeroispovjesti“

Napadi na eparhije Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori (Crnogorsko-primorska mitropolija, Budimljansko-nikšićka episkopija, Mileševska episkopija i Zahumsko-hercegovačka i primorska episkopija) doživjeli su kulminaciju donošenjem tzv. „Zakona o slobodi vjeroispovjesti“ u crnogorskom parlamentu, čime se direktno krši sloboda vjeroispovjesti i pravo na imovinu eparhija Srpske pravoslavne crkve na teritoriji Crne Gore. Iz ovog „zakona“ slijedi ex lege gubitak pravnog subjektiviteta crkava i vjerskih zajednica koje ne budu pristale na novu registraciju i eventualno sticanje „novog“ pravnog subjektiviteta, čime se gazi činjenica nespornog, odavno utvrđenog i ni od koga nikad osporavanog pravnog subjektiviteta svih eparhija Srpske pravoslavne crkve koje djeluju na prostoru Crne Gore. Od triju tradicionalnih vjerskih zajednica na teritoriji Crne Gore njegovom dejstvu, tačnije udaru, podliježe samo Srpska pravoslavna crkva, budući da su položaj i prava ostalih uređeni posebnim zakonskim aktima, što im daje ne samo pravnu sigurnost nego i povlašćen pravni položaj. To znači da ovaj „zakon“, iako tobože pisan za sve vjerske zajednice, de facto ima karakter lex specialisa usmjerenog isključivo protiv Srpske pravoslavne crkve, s izrazito diskriminatorskom namjerom, radi, u krajnjem, ukidanja njene pravne egzistencije. „Zakonom“ se predviđa oduzimanje ogromnog dijela nepokretnosti i svih najvećih svetinja Srpske pravoslavne crkve na teritoriji Crne Gore. Time bi se nastavila tradicija otimanja imovine SPC u Crnoj Gori, započeta poslije Drugog svjetskog rata, i prije nego je država Crna Gora, postupkom restitucije, vratila sve ono što je SPC tada protivpravno bilo oduzeto.
Podvlačimo da ni u jednoj od republika bivše Jugoslavije nastalih razbijanjem nekadašnje države, pa ni tamo gdje su vođeni ogorčeni međunacionalni sukobi, nije donesen nijedan pravni akt, a kamoli zakon koji bi se po stepenu varvarstva mogao mjeriti s tzv. „Zakonom o slobodi vjeroispovjesti“.
Obraćamo se javnosti da se prestane sa državnom kampanjom širenja zabluda i laži u vezi sa Srpskom pravoslavnom crkvom u Crnoj Gori, kao i njenim besomučnim progonom. Naglašavamo da se:

Od strane vlasti u Crnoj Gori, pojedinih institucija, medija i „dvorskih istoričara“ šire zablude i istorijske neistine, gaženjem i negiranjem vjekovnog crkvenog poretka lažnom tezom o tobožnjem postojanju autokefalne Crnogorske crkve u doba Petrovića. Mitropolija crnogorska jeste nazivana „autokefalnom“ od pedesetih godina 19. vijeka, naročito u Rusiji, ali iz razloga što su mitropoliti crnogorski bili svjetovni gospodari, koji su stvarali nezavisnu Crnu Goru, a Mitropolija bila i ostala jedina eparhija Pećke patrijaršije, a koja je oslobađala Crnu Goru od turske okupacije i kao takva odbila da prizna ukidanje Patrijaršije i njeno potčinjavanje Vaseljenskoj patrijaršiji. Carska Rusija je nesebično podržavala nezavisnost Crne Gore i njenih gospodara, a Petrogradski Sinod prihvatio rukopolaganje crnogorskih mitropolita, nosilaca autokefalnosti Pećke patrijaršije u odnosu na Carigrad. Da je to tako, svjedoči i činjenica da je 1918. Sveti Sinod Kraljevine Crne Gore (kao nosilac državne vjere) bio prvi od svih mitropolija nekadašnje Pećke patrijaršije koji je potvrdio vaspostavljanje jedinstva svih pokrajinskih crkvi nekadašnje Pećke patrijaršije.
Krug potpunog raspravoslavljenja Crne Gore treba da se zatvori posebnom „crnogorskom“ nekanonskom, protivzakonitom nazovicrkvom.
Negira se viševjekovno prisustvo Srpske pravoslavne crkve na prostorima današnje Crne Gore (osam vjekova postojanja i djelovanja).
Osporava se današnjoj Mitropoliji crnogorsko-primorskoj Srpske pravoslavne crkve da je nastavljač kontinuiteta Cetinjske mitropolije koja je istorijski utemeljila državu Crnu Goru, budući da su cetinjski mitropoliti iz dinastije Petrović Njegoš bili istovremeno i duhovni i svjetovni vladari Crne Gore od 17. do sredine 19. vijeka.
Eparhijama Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, koje su vjekovima gradile i osnivale hramove i svetinje, osporava se mnogovjekovna državina na svim hramovima, koja je proizvodila običajnopravne posljedice koje nijedna država, strana ili domaća, okupatorska ili legitimna, na prostoru današnje Crne Gore nikada u posljednjih osam vjekova nije dovodila u pitanje, budući da je činjenica državine crkvenih svetinja najčešće prethodila prisustvu tih država na crnogorskom prostoru, zbog čega su one primale k znanju i priznavale očiglednu činjenicu da su svi hramovi u Crnoj Gori mogli pripadati samo realno postojećoj, kanonskoj, Pravoslavnoj crkvi, koja baštini tradiciju episkopija: zetske, budimljanske, dabarske i humske, koje je prije 800 godina osnovao sam Sveti Sava.
Putem ovakvih razbojničkih namjera države Crne Gore svjesno se prenebregava savjestan odnos sveštenstva, monaštva i vjernog naroda Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori i to da su oni, naročito posljednjih decenija, obnovili veliki broj crkava i manastira na prostoru današnje Crne Gore, gradeći i mnoge nove.

Budući da su se kanonski-institucionalno priznati autoriteti u pravoslavnom svijetu, a prije svih Vaseljenska patrijaršija i Moskovska patrijaršija, decidirano i višekratno izjašnjavali protiv anticrkvenih nastojanja crnogorskih vlasti da stvore „crkvu“ po mjeri svog šovinizma, bezbožništva i plemensko-partijske svijesti, najozbiljnije izražavamo bojazan da namjera ovog nezakonitog posezanja vlasti u Podgorici u crkvene poslove, nezamislivog za jednu sekularnu državu, jeste dugoročno zatiranje pravoslavlja u Crnoj Gori u bilo kom obliku.
Zbog toga mi doljepotpisani, naučna i stručna javnost, sveštenstvo, vjernici i građani, svi spram zemaljske nepravde neravnodušni, podižemo svoj glas protiv krajnje nasilničkog, protivpravnog pokušaja brisanja istorijskih i imovinskih prava, simboličke i majčinske prisutnosti eparhija kanonske Srpske pravoslavne crkve na prostoru Crne Gore, najodlučnije zahtjevajući da se ta anticrkvena, anticivilizacijska i antidržavna praksa obustavi trenutno i u svakoj svojoj projavi.

Zakon nezamisliv za jednu sekularnu državu

Za tri dana oko devet hiljada potpisa: „Apel“ potpisali najugledniji intelektualci iz Srbije, Crne Gore, Republike Srpske, Makedonije, Hrvatske i rasejanja; „Apel“ koji objavljujemo može se pročitati i potpisati na internet-stranicama Mitropolije crnogorsko–primorske, Eparhije budimljansko-nikšićke, Eparhije mileševske, Eparhije zahumsko-hercegovačke i primorske

„Apel za odbranu Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori“ pokrenut je povodom „Zakona o slobodi vjeroispovjesti“ i, kako se u „Apelu“ naglašava, pokušaja da se u Crnoj Gori nacionalizuje imovina Srpske pravoslavne crkve i time postepeno poništi postojanje Srpske crkve i srpskog naroda. Za tri dana potpisalo ga je skoro devet hiljada episkopa, akademika, profesora univerziteta, naučnih radnika, pisaca, reditelja, glumaca, muzičara, novinara i građana iz Srbije, Crne Gore, Republike Srpske, Makedonije, Hrvatske i rasejanja.

U „Apelu“ se, pored ostalog, kaže da se ovim zakonom „predviđa oduzimanje ogromnog dijela nepokretnosti i svih najvećih svetinja Srpske pravoslavne crkve na teritoriji Crne Gore“, čime bi se „nastavila tradicija otimanja imovine SPC u Crnoj Gori, započeta poslije Drugog svjetskog rata, i prije nego je država Crna Gora, postupkom restitucije, vratila sve ono što je SPC tada protivpravno bilo oduzeto“.
U ovom dokumentu izražava se bojazan da je namera takvog zakona, „nezamislivog za jednu sekularnu državu, dugoročno zatiranje pravoslavlja u Crnoj Gori“. Zahteva se da prestane „pokušaj brisanja prisutnosti eparhija kanonske Srpske pravoslavne crkve na prostoru Crne Gore“ i „da se ta anticrkvena, anticivilizacijska i antidržavna praksa obustavi trenutno i u svakoj svojoj projavi“.

Među prvim potpisnicima „Apela za odbranu Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori“ su: mitropolit Amfilohije, episkopi Joanikije, Atanasije (Rakita), Dimitrije, Metodije, Kirilo, Atanasije (Jevtić) (umirovljeni), Dragan Stanić (predsednik Matice srpske), Nenad Popović (ministar u Vladi Srbije), akademici Danilo Basta, Matija Bećković, Predrag Piper, Vasilije Krestić, Miro Vuksanović, Jovan Delić, Časlav Ocić, Slavenko Terzić, Ljubodrag Dimić, Branko Letić, Mira Radojević, profesori Darko Tanasković, Nenad Kecmanović, Bogoljub Šijaković, Slobodan Samardžić, Slobodan Antonić, Časlav Koprivica, Miloš Ković, Srđa Trifković, Miloš Jovanović, Rajna Dragićević, Mitra Reljić, Jelica Stojanović, Valentina Pitulić, Milomir Stepić, Srđan Šljukić, Slobodan Vladušić, Slobodan Reljić, Mihailo Šćepanović, Draga Mastilović, Drago Perović, Dušan Krcunović, Miodrag Jovanović, Budimir Aleksić, Milenko Bodin, Vasilj Jovović, rektor Univerziteta u Istočnom Sarajevu Milan Kulić, direktor Instituta za evropske studije dr Miša Đurković, pisci Alek Vukadinović, Budimir Dubak, Komnen Bećirović, Gojko Đogo, Vladimir Kecmanović, Živojin Rakočević, Selimir Radulović, Ljiljana Habjanović Đurović, Milan Ružić, Milica Bakrač, reditelji Danilo Bećković, Dušan Milić, Vasilije Nikitović, Miloš Avramović, glumci Miloš Biković, Nenad Jezdić, Viktor Savić, Vuk Kostić, Slaviša Čurović, Andrija Milošević, Aleksandar Radojičić, članovi Beogradskog sindikata Feđa Dimović, Boško Ćirković, Aleksandar Protić, Blažo Vujović, Ognjen Janković, novinari Nikola Vrzić, Nataša Milosavljević, Nataša Jovanović, Aleksandar Lazić, Gojko Raičević i mnogi drugi.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *