Piše Milovan Danojlić
Maj i jun su bili prohladni; gotovo stalno sam nosio nešto što je, posle navale moljaca, ostalo od jednog vunenog džempera iz osamdesetih godina prošlog veka. Odmah posle letnjeg svetog Nikole napunio sam bazenčić u kojem su mi se, nekad, deca učila plivanju. Da se rashlađujem, ako zatreba. Potreba se, nedeljama, nije ukazivala. Voda se postepeno zagađivala i pored dva hlorna kolačića koja su se u njoj rastapala. To nije smetalo jednom žapcu da se u njoj nastani. U početku sam ga lovio plastičnom kesicom i izbacivao u travu, ali se on ubrzo vraćao kao da ništa nije bilo. Na kraju sam ga ostavio na miru. Neka ga, neka bar on uživa kad ja ne mogu.
*
Onda su udarile tropske vrućine. Vreme je danima bilo sunčano (dugouzlazno u), kako ga je najavljivala mlada i zgodna spikerka, a ne sunčano (kratkouzlazno u), kako traže valjani rečnici. Badava sam na sav glas negodovao: pošto još nije uspostavljeno povratno opštenje s televizijom, spikerka me nije čula. Ona vreme oseća kao godišnjeodmorca koji se izležava na morskoj plaži, gde se sunča.
*
Neuspešan kao jezički savetodavac Javnog servisa, nisam se proslavio ni sa poljoprivredom. Brižno zalivanu salatu „rukulju“ (Eruca sativa) napadoše srebrnkaste bubamare, a sitno izbušene listiće dokrajči Anders Celzijus sa 36 u hladu. Cveće se pokunji, jabuke počeše opadati pre vremena. Ono što ne spali plamenjača, potkopaše krtice. Naročito im je prijalo korenje celera i pitome nane.
Povrtarstvo i voćarstvo mi ispadoše žalosno. Sva sreća te sam blagovremeno otišao u beli svet; tamo sam bio manje štetan nego da sam ostao na selu. Seljaci u ovakvim prilikama stisnu zube i ćute. Priroda se ponekad ritne poput mrzovoljne krave i preturi kablić pomuženog mleka. Kad pogledam šta mi je ostalo od bašte, dođe mi da se s nekim potučem.
Da, bio bih loš zemljoradnik, a eto, volim zemlju. Biće da je ne volim onako kako njoj odgovara. Zemlja traži mravlju upornost i strpljivost, i vernost cele godine, celog života. Dobro je što smo se mimoišli: bili bismo nezadovoljni, i ona, i ja.
*
Nisam vešt u praktičnim poslovima, ali sam zato oduševljeni posmatrač majstorskih postupaka i veština. Ima ljudi koji, pri tom, kupuju zanat; ja, prosto, uživam, kao da su u pitanju duhovne tvorevine. Zemlja, voda, vatra, drvo, kamen, gvožđe i koža u veštim rukama pevaju iz srži materijalnosti, kao što u lepoj književnosti pevaju reči. Voleti, a ne umeti prići: tu sam nevolju upoznao u nižoj gimnaziji, sredinom prošlog veka.
Sumnjiva mi je, inače, pamet intelektualca koji ne ume da napravi kajganu ili da ušije dugme na kaputu.
*
Seoska samoća mi godi zbog jednolikosti… Pošto posvećujem veliku pažnju sitnicama, nikad mi nije dosadno. Od jutra do mraka zauzet, stalno nešto iskače. Malo pisanja, malo čitanja; sakupljanje trava za čajeve; punjenje kačice sa rano opalim jabukama; odlasci u civilizaciju (Ljig) da dokupim šta mi treba. Čitav niz samonametnutih obaveza. Mudro pomirenje sa kontinentalnom sudbinom.
*
Dobro mi je bilo i u belom svetu, ali na drugi način. Bežaniju sam koristio kao lek za svoju neurotičnu narav.
One godine kad objaviše da će i posle smrti državom upravljati genijalni pokojnik, sakupih nešto prnja i hartija, i pobegoh. Uzbuđenje je bilo tako jako da su me godinu dana mučili grčevi u stomaku. Tuđevanje je dobrovoljno odricanje od udobnosti, novo počinjanje ni od čega. Iz rodne kuće sam pobegao u sedamnaestoj, iz države u četrdeset sedmoj. U Beogradu sam kao pisac imao izvesnog ugleda;u Parizu sam postao niko i ništa, i to mi je godilo. Umanjeno postojanje nas nagrađuje jednom vrstom slobode koja je moćnicima nepoznata. Tuđina nas primorava da iz sebe izlučimo poslednje zalihe snage, ako je imamo…
*
Godine 1961. prošao sam kroz neobično iskušenje. Jednog lepog dana odlučim da emigriram. Strašna odluka, činilo mi se da se zemlja i nebo oko mene ruše. Samoubilački rešen, odem u parisku Prefekturu i upitam dežurnog policajca gde se ta vrsta sudbonosnih namera sprovodi u delo. On mi, s neskrivenom dosadom, pokaže jedan poduži red. A tamo, uglavnom jugovići, ne znaju jezik, te im počnem pomagati u sporazumevanju sa službenicom. Ona me zamoli da pređem kod nje u kancelariju, gde sam joj dva sata služio kao tumač. Na kraju, setivši se da sam i ja zbog nečeg stajao u redu, upita me:
„A vi ste sigurno zbog boravišne dozvole, vi nećete da emigrirate?“
Ono „emigrirate“je procedila mršteći se. Da je ne bih razočarao promucah;
„Neću… da emigriram.“
„Tako je bolje“, reče, i produži mi boravišnu dozvolu.
Na ulici sretoh Slobodana Glumca, dopisnika „Borbe“ i obavestih ga šta mi se desilo. On se uozbilji:
„Nemoj to nikom pričati.“
Odonda je prošlo pola veka. Prekršaj je zastareo, a kod svojih čitalaca, kao sudija, mogu računati na blagonaklonost.
*
Ono čime nas je veliki svet, onih godina, privlačio, bile su formalne slobode građanskog društva. Postignuće nije za potcenjivanje, i vrlo je važno onamo gde ga nema. Sad ga imamo i mi: nije nas usrećilo. Tek nas vremeplovi televizije ponekad podsete u kakvom smo poniženju živeli…
Forma je okvir koji čeka i podstiče sadržaj; ona nije sloboda, nego poziv na ostvarivanje slobode. Totalitarizam ne pravi razliku između oblika i suštine, on hoće celog čoveka. Bilo je slobode i u onom poretku, ali nezaštićene, neozakonjene. Pojavljivala se u prirodnom stanju, zavisila je od hrabrosti pojedinaca. U demokratskim društvima ona je priznata; njeni su znaci sveprisutni. Zato mi je, onda, svako izbivanje u tuđini donosilo odahnuće. Pozadina sjaktave fasade nije me previše zanimala. Divio sam se eksponatima. Organizatori izložbe su svakako računali s utiskom koji će ostaviti na hodočasnike sa istočnog dela kontinenta.
*
Ta površna i prijatna slika raspala se u godinama antisrpske kampanje. Ispostavilo se da je centralna štampa slobodnog sveta dirigovana iz jednog centra, u bezuslovnoj službi svojih vlada. Jednodušno je podržavala rat protiv Srbije, kao što sada, slepo i bez rezerve, podržava napad na Libiju. Novinari su se otkrili u ulozi plaćenika ratne mašine. U demokratiji se savest lakše kupuje već i zato što se bolje plaća nego u siromašnim diktatorskim režimima… Strah od gubljenja posla je efikasan regulator poslušnosti. Slobodi mišljenja i suđenja ostalo je da se oglašava u listićima bez tiraža i uticaja… Strah od gubljenja posla je utoliko jači što je porodična solidarnost u razvijenim zemljama slabija nego u primitivnim društvima, dok su veze sa seoskim zaleđem nepostojeće. Sa kapitalistima se nije šaliti. Slika eksploatisanog radnika stradalnika pripada 19. veku; 25 miliona nezaposlenih u Evropskoj uniji, ne računajući mlade, sanjaju da steknu status eksploatisanih. Sloboda govora je zabava povlašćene manjine. Kritičke rasprave o stanju u društvu televizija daje u kasne noćne sate, kad radni svet spava. Sve se može reći, a ništa nije važno, niti utiče na gvozdenu logiku kapitala i profita.
*
Proživevši tridesetak lepih, napornih, pa i korisnih godina na Zapadu, razumeo sam da je nasilje osnova svetskog poretka. Ono se razlikuje po metodama i po stilu. Ovamo truje dušu, onamo ugrožava opstanak.
Ušavši u osmu deceniju života odmaram se od domaćeg i od svetskog zla. Kod kuće nije bolje, ali je razumljivije.
Sloboda na zapadu je bila zbog SSSR.
Nema ga više pa nema potrebe za zapadnom slobodom.
Zapadna sloboda je vezana za PARE a te zapadne pare su toliko stare tako da mi novi treba da uložimo tri generacije.
Lepo sam živeo pod TiTom jer me nije bila briga.
Posle šestog Oktobra,slupanih cepter lonaca i zapadne demonkratije u Srbiji zavoeo sam Kanadu…. socijalistički kapitalizam.
Eh, kad bi mladi (ja sam zaglibio u drugu polovinu osme decienije)
hteli ove crtice pročitali i njihove poruke razumeli znali bi za koga da glasaju i da bi se “u ovoj zemlji moglo ‘ČAK’ i od rada živeti”.
Lepa zapazanja. Delim slicnu sudbinu i potpuno razumem pisca ali ipak nisam siguran da je povratak pravi odgovor.
Kao slonovi i ljudi vole da umru na svojem, samo gdje je to moje?
Kad čitam Danojlićeve hronike i eseje (ne volim reč “ogled” koju on preporučuje,podseća me na hemiju),osećam se kao da sam ga, i ne znajući,angažovala da umesto mene,nevešte,to sve tako lepo i tačno kaže.