Piše Rajko Petrov Nogo
O Slobodanu Seleniću
U plemenitom naporu da valja razgovarati, poveo je Dobrica Ćosić jednu grupu beogradskih pisaca u Sarajevo s jeseni 1991. godine – Selenića, Palavestru, Darka Tanaskovića – da sa Izetbegovićevim efendijama pokušamo doći do kakvog civilizovanog dogovora, ne bi li se ono što se zbilo u Sloveniji, a još drastičnije zbiva u Hrvatskoj, nekako izbeglo u Bosni. U „Holidej inu“ nama su se pridružili Ekmečić i Slavko Leovac. Beograd slabo zna tamošnje mentalitete. Znao sam da od dogovora ništa neće biti. Biće dobrohotnih i licemernih reči, ketmanisaće se na obe strane, naročito na jednoj koja se naketmaniti ne može…
„SARAJEVSKI PROCES“
Ćosić se javno zalagao za Izetbegovićeva prava – Francuska 7 i Udruženje književnika Srbije, Odbor za odbranu sloboda i prava odbranili su tako reći sve buduće velike neprijatelje Srbije – držao je tribine, pisao da političkim zatvorenicima nije mesto u zatvoru, već u političkoj utakmici. Čak sam i ja u „Književne novine“ – i neka sam – odneo pesme Džemaludina Latića kad je izašao sa robije…
Dobrica je Aliju primio u svojoj kući, ručak je posluživala Dobričina žena Božica, pa je nešto slično Dobrica očekivao u uzvratnom susretu. Rekao sam mu da Alijinu hanumu videti neće, da će se sa Alijom sresti u kakvoj hotelskoj ili stranačkoj prostoriji…
Sastanak dve delegacije protekao bi kako sam i predvideo, da nije govorio Ekmečić. Istinito, oštro, sa jasnim uvidima i ishodima… Jednom, gotovo sentimentalnom opaskom – jer je suprotna strana toplo insistirala na našim sličnostima i bliskostima – Ekmečić je poentirao svoju reč: imao je, kaže, jedno slobodno pre podne u nekoj turskoj provincijskoj varoši i posmatrao kraj tezge jednog dedu; po načinu kako je sedeo, pušio, pio kafu, kako je sa mušterijama razgovarao i ni u čemu nije žurio, zatim kako je bio obučen – ne da je ličio, Muhsine, na tvoga, nego je ličio i na moga đeda… Spolja. Ali, iznutra, i sam znaš, razlike su drastične. I ništa nećemo uraditi ako to budemo skrivali… Posle Ekmečićeve besede, u opštoj poparenosti, Ćosić je dao lekovitu pauzu, pa je drugi deo razgovora proticao u akademskim opštim mestima, sve dok red nije došao na Selenića. Selenić je gospodski izgledao, učtivo se ophodio, među nama je, onako plav i lepuškast, na kakvog stranca ličio. Selenić je, znali su to i naši domaćini, oženjen Merimom, pa su možda i zato od njega očekivali više razumevanja za njihovu percepciju, za ono što je u vazduhu treperilo, a nije bilo izgovoreno, za paralelne istorije i ono što iz tih paralelnosti proishodi… Međutim, Selenić je uljudno, i isto toliko jasno, čak vehementno, bez nijansiranja, izneo stav i otvoreno rekao šta je srpski interes, a i kako bi Bosni u svemu tome moglo biti najbolje… Nijansirali su, svak na svoj način, Palavestra i Tanasković…
Na ručku sam sedeo do Rusmira Mahmutčehajića i njegove žene. Naš razgovor je bio pun zemljačkog razumevanja za jezik i ljude, klimu i kuhinju; stoleća smo potrošili da se u tome uvežbamo… Na pitanje zašto na sastanku nisam govorio, rekao sam da nisam hteo da kvarim. Sa hipotekom koju imam, moje reči ne bi bile shvaćene onako kako bi bile rečene. To znaju i oni…
Čekali smo uveče Ćosića, koji se sa Alijom sastao u pobočnoj hotelskoj prostoriji. Ćosić je došao razočaran. Alija je, kao i inače, govorio okruglo, pa na ćoše, o svemu i ni o čemu… Ne da mu nije video kuću, ni ukućane, već mu se činilo da u tom pozorištu senki nije ni Aliju video…
SRBI I SRBIJANCI
U našim uzgrednim susretima, Selenić bi u šali varirao kako, eto, uopšte ne starim, iako sve činim da do toga dođe… Za tu pojavu jedan moj prijatelj ima i narodnu izreku, kažem: „Zlo goveče, june dovijeka“… A ne, ne, ovo što ti ja govorim bliže je slici Dorijana Greja… Neka slika stari, ja još neću, branim se iznutra… I eto takvog, malčice dekadentnog Selenića, čujem u stanu Antonija Isakovića, i to u dva navrata, kako diže glas, prvo na domaćina, a onda i na Dragoslava Mihailovića, i to oko Srba izvan Srbije… Govori Antonije da bi Srbija najzad morala da misli samo na svoj interes… To bi bila prava izdaja Srba i u Hrvatskoj i u Bosni. Srbija bi tako izgubila i samu sebe, kaže Selenić… I sa Isakovićem i sa Mihailovićem Selenić se oštro zakačio. Bilo je i krupnih reči, a da sve bude po srpski, i psovki. O Antoniju Isakoviću se pričalo da je bio hrabar u ratu. Za Selenića sam prevideo da je rođen u Pakracu, ali i da je bio mali od kužine Ratka Draževića… Antonije Isaković je imao nešto srbijanski komotno, gazdinsko. Ratovao je i pobedio, i Srbija mu je pripadala kao sopstveni posed, i nije se libio da to stavi do znanja. Na jednu reč zaposlio je moju ženu u Institutu za srpski jezik – doduše, ona je u sličnom institutu i u Sarajevu radila – a najlepše od svega što je on to svoje dobro delo potpuno zaboravio; toliko je to njemu spadalo u nešto sasvim prirodno, obično. A eto, opet, pričao mi je Raičković, jedne subote su u kafani prelistavali Kulturni dodatak „Politike“ – beše to kulturni dodatak, pogledaj šta je sada – i premda su u tom svečanom broju priloge imali i Andrić i Ćopić i Skender i Matija i Raičković, Antonije se čudio kakav je to dodatak u kojem nema Srba. Njemu su, izgleda, Srbi bili samo Srbijanci. Bi mu neprijatno kada sam mu rekao da ima čak i onih koji su u Srbiji rođeni, kaže Raičković.
SRPKINJE ĆE RAĐATI SANTE LEDA
Pratim Selenića iz redakcije „BIGZ-a“ do lifta. Znam da je nedavno bio kod Miloševića. Ko se od Miloševića vrati, promeni hemiju. Dok prepričavaju susrete, vidim da vrte onim imaginarnim repom… Pitam Selenića za utisak… To je izuzetno inteligentan i samosvestan čovek. Kažu da ima i harizmu. Ali to je i čovek, sa kojim, recimo, ne bih letovao… Zapamtio sam to.
Bilo je kako je bilo, tek čitao sam da se ovaj isti Selenić u „Našoj Borbi“ vajka da su mu izbeglice poseljačile Beograd… Kad sam ga sreo, ne mogoh da odolim, a da ga ne pripitam gde ono bi rođen… U Pakracu. Zašto… Zato što su ti izbeglice poseljačile Beograd… Planuo je u licu, ali se uzdržao da šta kaže…
Čudio se Slobodan Selenić zašto su Palavestru i njega u Beču, na sastanku PEN-a, za srpski nacionalizam optužila dvojica penovaca iz Sarajeva: Mile Hrvat i Dževad Musliman… Džaba je Palavestri, kažem, što je javno suze ronio nad iznutra zapaljenom Narodnom bibliotekom, koju zovu još i Vijećnica, i nad Starim mostom u njegovome Mostaru, koji su srušili Hrvati. A i tebi, ma koliko se trudio, da ih razumeš. Vi ste obojica članovi SANU, a ona je lažno optužena za Memorandum, to novo Načertanije… A sem toga, ti se zoveš Slobodan, a on Predrag. I dok god se tako zovete, to će tako i biti, i nikakve razlike za takve nema između Predraga, Slobodana i Rajka, ma koliko se vi trudili… Pričam mu zatim, kako mi je nedavno u Banjoj Luci pisac Ranko Risojević dao da pročitam članak pesnika Zilhada K. Taj mi je pre rata na svojim knjigama ćirilicom ispisivao posvete: R. P. Nogu, mome pjesničkom dajidži (ujaku). A sada piše: U Teočaku će ostati 200 srpske siročadi. Inšalah! (Akobogda.) Od sada će Srpkinje rađati sante leda… Od sada mi niko od Srba nema šta reći… Čak ni Mirko Kovač…
„BIGZ“ je imao podružnicu u Zagrebu. Tamo su se naše knjige dobro prodavale. Koju godinu pre rata išli smo u Agram na književno veče. Pamtim to po jednom ručku i razgovoru, danas sasvim nezamislivim. Pozvani smo kod Dubravke Ugrešić. Zasluge za taj poziv ima Radoslav Bratić. Pretpostavljam da su Ljubišu Jeremića i mene pridružili Bratić i Visković. Znatno docnije pojaviće se i Jan Vježbicki. Biranu morsku ribu, sa keceljom oko pasa, umešno je spremao Velimir Visković. Pili smo francuski konjak, potom korčulansko vino, a vodili balkansku konverzaciju, u kojoj sam, gorkošaljivo, tražio da skinemo maske: Evo, za početak, ja sam očigledno Turčin… Tu je 500 godina. Kuća pored puta. Pravo prve bračne noći. Moja prababa žena… Je li dovoljno? Turčin sam dok se Srbin u meni ne napiri… A ja sam mislio da si ti Hercegovac, ironiše Visković. Jesam, ali istočni… Istočni – zapadni, svi ste isti, kaže Visković, i priča kako je još kao student u letnji dan na Ilici stajao sa nekim starijim piscem, čini mi se sa Šoljanom, a kako su zagrljeni i pripiti otuda dolazila dvojica… takvih ko ti, omaleni, crnpurasti, raspjevani. Kad nam se primaknu, pogledajte im oči, kaže onaj stariji pisac. Pogledam. Prođoše. A onaj će: Jesi li im iz očiju mogao razabrati hoće li zaklat ili jebat?… To su vam Hercegovci… Zapadni, kažem… Zapadni – istočni, isto ti je to, kaže Visković. Pa dobro, koji si onda ti, pitam. Visković ćuti. Ili si ti Crnogorac? Šta si? Da izbegne odgovor, Visković me pita, kao da smo u kvizu, kada se već razumem u mentalitete šta bi u tom smislu mogao reći o našoj ljupkoj domaćici… Sudeći po daru, kažem, mora da ima neku srpsku komponentu. To je u vas Hrvata zakonito… Ni sam ne znaš koliko si u pravu: otac Srbin, majka Bugarkinja… Moj otac se uvijek izjašnjavao kao Jugoslaven, kaže Dubravka… Pametan čovek. Znao je gde je živeo…
Ali, da se vratim Seleniću. Na taj književni susret, kao autori „BIGZ-a“ pošli su i Selenić i Filip David. Ni danas ne bih sebi mogao da objasnim zašto sam se tako obukao: odelo, bela košulja, kravata, a na nogama opanci sa Kalenića pijace. Kad stigosmo u Zagreb, imali smo dosta vremena, Selenić i David me pozvaše na kafu i konjak. Sedeli smo i ćaskali u hotelu „Dubrovnik“. Pričali smo o književnosti, najvećma. Pitali su me šta mislim o ovom i onom pesniku: Miljkoviću, Vasku, Miji, nadrealistima… Bili su odnekud začuđeni što sam bez isključivosti govorio o braći po nesanici kao o široj porodici… Selenić je pogledivao u moje opanke, ali mi ništa nije rekao.
Naša urednica Ljiljana Lapčević, Beograđanka i stara Selenićeva poznanica, pri povratku mi reče da je Selenić nju pitao zašto Rajko insistira na svome seljačkome poreklu, a da mu je ona odgovorila da ja nisam seljak već domac…
Domac koji je obuo opanke.
_______________
Gde je ovde levo
„Mornarska Odela I Sandale Meke
Svileni Kačketi Iz Crvene Meke
Brkati A Fe Že Oficiri OZN-e
U Sivome Domu Na Praznike Pozne
Uspavanke Ruske Kriza Oko Trsta
Bista Makarenka Krst Crvenog Krsta
I Vaspitačice Nagorkinje Vile
To Li Zadojiše Crveno Kopile
Grkim Mlekom Suzom Sina Razmetnoga
Na Vratima Raja Bez Crkve I Boga
Gde Je Ovde Levo Upitati Ko Sme
Mladog Jakobinca Iz Šezdeset Osme
To Opštinsko Dete Nadu Sirotišta
Danas Kada Srećom Niko Je I Ništa.“ hairy women взять займ в москвезайм только по паспортуяндекс деньги займ
Veliki pjesniče ..ta krilatica ili sintagma ili…
Piši Rajko..toliko mi lijepo zvuči i širi više značenja i razloga..zato je sa uvažavanjem ponavljm PIŠI RAJKO..imaš o
čemu a bogami i potrebno je znati..istinu..naročito kad su
vremena toliko promjenjljiva…
sa poštovanjem marjana
Nikada se ne mogu dovoljno nadiviti velikim ljudima, umovima i pjesnicima, mogla bi da citam danima pametne tekstove, prelijepe pjesme,slike napravljene rijecima. Cast mi je da uopste mogu da komentarisem na ovome sajtu, ovome pametnom i predivnom covjeku zelim jos mnogo prelijepih tekstova koje cu sa radoscu da citam.
U ove tmurne dane kada sluge svakojake u zemlji Srbiji sahranjuju ono sto je godinama stvarano rec pesnika moze da rastera cemer iz coveka i u srcu probudi treptaj nade da sve nije jos izgubljeno i da se svetlost probija kroz tmurne oblake i pada na lica koja jos imaju vere da ce biti bolje.
zaista lep clanak pesnika Noga.
“Ćosić se javno zalagao za Izetbegovićeva prava – Francuska 7 i Udruženje književnika Srbije, Odbor za odbranu sloboda i prava odbranili su tako reći sve buduće velike neprijatelje Srbije – držao je tribine, pisao da političkim zatvorenicima nije mesto u zatvoru, već u političkoj utakmici.”
Где би Добрица Ћосић да брани Слободана Милошевића, Милановића-РТС, Милијану Балетић,…..ево га опет у најновијем листу Политика:
——–
” Српску државну политику према Косову и Метохији сматрам погрешном од Пашића до Тадића. У ту погрешну, једносмерну и поразну политику упорно се партиципирала Српска православна црква и патриотска интелигенција Србије. Српски пораз и натовско-албанску победу на Косову и Метохији одлучујуће су условили спољни утицаји, амерички и европски”
Милошевићу: “Најпре сам му 1991. пренео амерички предлог о подели Косова према којем би Србији припала трећина Косова и Метохије, али Милошевић није одустајао од српских заблуда све до кумановске капитулације у „малом светском рату против Србије”. Тај самоуверени политичар је творац најбесмисленијег парадокса у српској историји: он је косовски пораз славио као победу која се брзо порекла у хашкој судници.”
—–
Оволико цинизма од једног академика који је био председник СРЈ имао је и америчког премијера Панића, имао је војску, могао је он Ћосић главом и брадом да потпише издају и предају Косова,
У Босни добисмо 50%, Ћосић нам нуди великодушних америчкиих 30%, а знајући колико се американци придржавају речи…..кукаше сви на Слобу, а оно Ћосић амерички човек!?
Оптужи човек све од Пашића па преко цркве, до Слобе , а како пише о Слоби , осећа се сујета!
Одбранисте наше непријатеље и Алију и остале, али вам слабо иде одбрана Србије и срба…..оде чојство у крајност…..важно је да је Hајдин у трећем мандату, наравно,нормално( да је то “масло” Слобе, какао би га сада нападали!?)
Одморите Милошевића улетео је у гротло кад нико није смео, ујединио је Устав с Ратком Марковићем и по Ћосићу је то био моменат да одцепи 70% Косова И Метохије од остатка Србије, срамота
Важно је да пише књиге пријатељи мога века……што мало не прозборе господа акадмици о Меморандуму(ја мислим да је то врло добра анализа стања) зашто се стиде свог дела, потурили су га Слоби као задатак и збрисали….