Partizan je, tim se diči

Kako je trojka iz Sarajeva s Nerminom Nikšićem na čelu pokušala da srpskoj raji u Banjaluci objasni značaj partizanskog pokreta, čime je i statistički potvrdila da je danas više partizana muslimana nego što ih je bilo 1943?

Postoji prećutna saglasnost sarajevskih bošnjačkih elita o pitanju javnih demonstracija odanosti svojim idejama – dok se u Sarajevu slavi Alija, u Banjaluci će se zadovoljiti obeležavanjem dana ZAVNOBiH. U suštini reč je o jednom toku bošnjačke misli koji slede i pripadnici Muslimanskog bratstva u BiH i potomci Handžar divizionara. Razlika je u retorici.

PROVOKACIJA ILI ZABLUDA Dolazak Nermina Nikšića, Elmedina Konakovića i Edina Forta u Banjaluku na Svečanu akademiju upriličenu u prostorijama Socijaldemokratske partije, a povodom komunističkog Dana državnosti BiH, pretvorio se, očekivano, u skandal. Na činjenicu da RS ne priznaje ovaj praznik, što je revoltiralo i ogorčene članove BORS-a, Nikšić je rekao da je posredi zabluda: „Partizani su porazili četnike. Žao mi je što su ovi ljudi u zabludi. Neko ih je prevario. Banjaluka je u Bosni i Hercegovini, ne u Srbiji.“
Alijin oficir iz Konjica pozvan je da isto kaže pred velikim sarajevskim auditorijumom, na TV Fejs kod Senada Hadžifejzovića.
Hadžifejzović nije tretirao činjenicu da se recimo u Mrkonjić gradu dan ZAVNOBiH-a obeležava regularno budući da su i ovde, ali i širom BiH antifašisti uglavnom bili samo Srbi. Neprihvatljivost obeležavanja u Banjaluci potiče od toga što se ovde ne proslavlja antifašistički već vjerski i nacionalni duh koji nije ni u najdaljoj vezi sa smislom praznika.
Temelj ove tvrdnje nalazi se u tome da su identitet sadašnjih Bošnjaka kreirali islamistička društva i države (Saudijska Arabija, Turska i Iran), zatim diplomatska mašinerija Zapada (SAD, Velika Britanija i Njemačka) i na kraju unutrašnji vjerski i politički faktor (porodica Izetbegović, SDA, Islamska zajednica).

ZLOČIN U IME HRVATSKE BOSNE Prirodno je taj neartikulisani opšti i politički identitet zakoračio u blisku nacističku prošlost tražeći vjerodostojan lik „sebstva“ u velikim ideološkim i vojnim konfrontacijama identifikujući se sa svim zapadnim ideologijama, državama i njihovim zločinima koje je tumačio kao pobijede.
Ovde bi trebalo podsetiti na riječi Rodoljuba Čolakovića na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a, novembra 1943. godine.
„Podli osvajač vješto je iskoristio teško nasljeđe prošlosti, ono nepovjerenje i otuđenost među narodima Bosne i Hercegovine, koje su podržavali svi protivnarodni režimi u Jugoslaviji, da raspiri šovinističku mržnju, da zakrvi narode, kako bi njima lakše vladao. Preko svojih ustaških plaćenika on je u Bosni i Hercegovini počinio takve zločine pred kojim blijedi sve ono što je Bosna i Hercegovina u svojoj teškoj istoriji vidjela. Za svega nekoliko mjeseci ubijene su u Bosni i Hercegovini na zvjerski način desetine hiljada Srba, popaljeni su njihovi domovi, rušene bogomolje, uništavano sve što je bilo srpsko. Ti zločini – fizičko istrebljenje Srba – činjeni su u ime ’hrvatske Bosne’. S druge strane, četnici su, u službi okupatora, počinili bezbroj zločina nad nevinim muslimanskim i hrvatskim življem u ime ’srpske Bosne’. Stvarno su i jedni i drugi služili i služe tuđinu, vršeći ono što je fašistički osvajač zamislio: fizičko istrebljenje naših naroda.“
Na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a ključni ljudi KPJ podneli su dva referata i usvojili jednu Rezoluciju. Jedan od referata izneo je Rodoljub Čolaković Roćko, partizan i narodni heroj, iz Bijeljine, drugi Osman Karabegović, student, partizan i narodni heroj iz Banjaluke.

ŠTA KAŽE ZAVNOBiH Dokumenat sa šest zaključaka predložio je sekretar Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a, partizan i narodni heroj iz Mostara Avdo Humo u vidu Rezolucije proistekle iz razmatranja „unutarnje i vanjske politike“.
U Rezoluciji se između ostalog navode „ovogodišnje velike pobjede Crvene armije nad fašističkim hordama“ (prva rečenica Rezolucije, zaključak br. 1); zatim „narodi Bosne i Hercegovine ne žele više povratak starog stanja koje je i dovelo do naše nesreće“ (prva rečenica i smisao zaključka br. 2); „narodi Bosne i Hercegovine odriču svako pravo tzv. Londonskoj vladi da ih predstavlja i govori u njihovo ime“ (prva rečenica i smisao zaključka br. 3); „narodi Bosne i Hercegovine stvaraju, u zajednici sa ostalim narodima Jugoslavije, novu, demokratsku, federativnu Jugoslaviju slobodnih i ravnopravnih naroda“ (prva rečenica i suština zaključka br. 4).
Rezolucija prepoznaje samo jugoslovenski antifašizam i jugoslovensko zajedništvo – projekciju BiH kao zajedničkog prostora (u okviru Jugoslavije) koji nije ni srpski, ni hrvatski ni muslimanski nego i srpski i hrvatski i muslimanski. Ni riječi o reafirmaciji lažne državnosti o kojoj sanjaju potomci handžar divizionara.
Sarajevske i muslimanske elite su odbacile sve: AVNOJ i ZAVNOBiH, bratstvo-jedinstvo i ateizam, politiku nesvrstanosti, pa su i Tita protjerali iz istorije, sa ulica i trgova. Više Titovih ulica ima u Italiji nego u BiH. U to ime odrekli su se i muslimanstva i postali Bošnjaci.
I kada danas Nikšić i Konaković u Banjaluci govore o partizanskoj borbi, treba ih suočiti sa svjedočenjem vrhovnog komandanta NOB-a koji je tadašnjem „London tajmsu“ iznio podatak iz maja 1944. godine – u partizanskim jedinicama borilo se tek dva i po posto muslimana.