Prognani iz kalendara

Činilo se da je mladog „episkopa“ poslužila sreća. Potekao je u krilu nekanonske „crkve“, zasnovane na ukrajinskom šovinizmu, bez priznanja u Pravoslavnoj crkvi. Ipak, stvari su počele da izgledaju bolje za građanina Dumenka. Najprije su globalni politički akteri iz angloameričkog svijeta odlučili da preko Crkve Turske „legalizuju“ njegovu pseudocrkvenu (ne)vladinu organizaciju. Zatim su odbacili starija i ishabana kadrovska rješenja i na „saboru objedinjenja“ svih na ukrajinstvu zasnovanih „crkava“ odlučili da izaberu upravo njega za „mitropolita kijevskog i cijele Ukrajine“, u novonastaloj „autokefalnoj“ filijali „NATO pravoslavlja“

Ostarjeli patrijarh Crkve Turske donio je Dumenku „tomos“ – artefakt nalik na vizantijske svitke. A na takvim svicima se nisu proglašavali samo dogmati već i – jeresi. „Kralj čokolade“, neuglađeni oligarh i predsjednik Ukrajine Petar Porošenko takođe mu je čestitao. Okupirana Sveta Sofija kijevska ćutljivo je trpjela nasilje, kao i u periodu od 1596. do 1633, kada je bila pod unijatskom rukom.
Ipak, da bi farsa bila potpuna, trebalo je da „novoizabrani mitropolit“ na liturgijama spominje sve predstojatelje (prve episkope) kanonskih pravoslavnih crkava. Scena je morala biti pripremljena da agresija kasnije može da stavi masku iznenađenosti. Fanar je tražio od svog klijenta da ipak pominje moskovskog patrijarha, kako bi krivica za prekid opštenja, nakon kanonske agresije Crkve Turske u Ukrajini, bila na strani „nerazumne Moskve“. Zato je „na sugestiju majke Crkve“, „Epifanije“ Dumenko na liturgijama koje je služio pominjao i moskovskog patrijarha. Ipak, ukrajinska šovinistička javnost, čiji je on „crkveni“ eksponent, odmah ga je zapitala o smislu takvog čina. „Mi moskovskog patrijarha pominjemo, ali se za njega ne molimo“, objasnio je još u februaru 2019. godine lažni mitropolit „kijevski“, dovevši do očekivanog apsurda sadržaj sopstvene „crkvenosti“.

SVEZA LJUBAVI I JEDINSTVA Molitveno pominjanje predstojatelja pomjesnih crkava upravo označava svezu ljubavi i jedinstva koja među svim prvim episkopima pomjesnih crkava postoji – jer ona postoji među crkvama čiji su oni episkopi. „Pominjemo, ali se ne molimo“ znači: učestvujemo u farsi, ali nismo u stanju da ljubimo „Moskalja“. Kao što ni najznačajniji savremeni teolog Zapada Miroslav Volf nije bio u stanju da „voli četnika“ (kako nas sam obavještava u predgovoru svoje mnogo čitane knjige „Isključenje i zagrljaj“). Fenomen nemogućnosti da se voli naročito je prisutan tamo gdje je simulacija sveopšte ljubavi obavezujuća. Jer u simulakrumu crkve postoje samo farsa ljubavi i stvarnost mržnje. Za istinsku ljubav prema neprijateljima potreban je podvig: bez simulacije emocionalne sladunjavosti, bez relativizacije Hristove zapovjesti o ljubavi prema neprijateljima (Mt 5,44). Ljubav prema neprijatelju dolazi na kraju sebeumanjenja i nikada nije istoznačna sa relativizacijom otpora zlu.
No živi moskovski patrijarh – a u helenskom i crkvenoslovenskom jeziku svaki episkop se naziva „svetitelj“ – nije ni mogao da priđe drugačije od svojih upokojenih i među svete već pribrojanih prethodnika. Mržnja prema Moskvi svojevrstan je unutrašnji dah ukrajinskog nekanonskog „pravoslavlja“, „normalno“ stanje stvari koje je formiralo i kalendar „Pravoslavne crkve Ukrajine“. Dovoljno je pogledati stranicu 81 internet-verzije kalendara „PCU“ da nam postane jasno da se samo ime „Moskva“ ne smije pojaviti među likovima pravoslavnih svetitelja koji se poštuju u „PCU“. U tom kalendaru se našlo čak i nekoliko srpskih svetitelja (Sv. Simeon, Sv. Sava I, Sv. Sava II, Sveti Danilo arhiep. srpski, Sv. knez Lazar Kosovski) – ali ne i „moskovskih“.
Našlo se ipak mjesta za Sv. Serafima Sarovskog, za Sv. Jovana Šangajskog. Veliki su to svetitelji („iako ruski“, rekli bi simulanti crkve iz „PCU“), ali u svom imenu ne sadrže toliko omraženih šest glasova: Moskva. Ako poznajemo žitija svetih, vidjećemo da se u kalendaru našlo mjesto za svetitelje koji su živjeli u Moskvi – evo, recimo, progonjeni a veličanstveni Sv. Maksim Grk, čiji su podvig i život nerazdvojni od Moskve. „Najmoskovskiji“ od svih moskovskih svetitelja, prvi čovjek koga je moskovska Ruska crkva izabrala sasvim samostalno, prekidajući vezu s tada jeretičkim Carigradom (1448), mitropolit Jona pominje se, ali kao „mitropolit kijevski i cijele Rusi“. To jeste titula koju su moskovski mitropoliti zaista nosili jer je Moskva u državnom i u crkvenom smislu rasla sa idejom da se u njenom životu nastavlja identitet i život starog Kijeva i domongolske Rusi(je). Mitropolit Jona i moskovski državni sabor ne samo da su se izborom prvojerarha bez pitanja unijatskog Carigrada defakto osamostalili već upravo u njegovo vrijeme „Mitropolija kijevska“ izmještena u Moskvu počinje da se pominje kao „Crkva moskovska“. Naravno, u kalendaru „PCU“ za 13. april pominje se Sv. mitropolit Jona, ali ne i Moskva. Njegova „moskovština“, kao i svaka „krivica“, mora da se prećuti.

SVI UKRAJINSKI SVETITELJI Možda je još šizofreniji primjer pominjanja Sv. Lavrentija Černigovskog, jednog od najnavođenijih i najaktuelnijih podvižničkih Otaca HH vijeka (upokojio se 1950). Postoje vjerodostojna svjedočanstva da upravo njemu pripada najjasnije uobličinje ideje o božanskom porijeklu ideje o trojedinom ruskom narodu: „Kao što ne smijemo razdjeljivati Presvetu Trojicu, Oca i Sina i Svetoga duha, jer je to Jedan Bog, tako ne smijemo razdjeljivati Rusiju, Ukrajinu i Bjelorusiju. Zajedno je to Sveta Rusь. Znajte to, zapamtite i ne zaboravljajte. U gradu Kijevu nikada nije bilo patrijarha. Patrijarsi su bili i živjeli u Moskvi. Čuvajte se ukrajinskih ’samosvjata’ (onih koji su sami sebe ’posvetili’ za episkope) i unije.“ Međutim, Černigov je u savremenoj Ukrajini starac Lavrentije izuzetno poštovan, a uvijek se može naći neki izvođač kritičkih radova, profesor nečega i „vjerski analitičar“ da potpiše da to Sv. Lavrentije „nije ni rekao“ ili „da nije tako mislio“. Zato se jedan černigovski svetitelj mora naći u kalendaru u kome su, između ostalog, kao praznici označeni „svi ukrajinski svetitelji“ (od kojih najveći dio nije znao da Ukrajina i postoji), „dan intronizacije mitropolita Epifanija“ ili „dan uspomene na umorene glađu“ (iako je u „golodomoru“, masovnoj gladi uzrokovanoj sovjetskim represivnim mjerama, umrlo i više miliona ljudi u RSFSR, najviše u rostovskoj oblasti). Međutim, Ukrajince i Ruse treba razdvojiti i u smrti, i u kalendaru, i u Carstvu Božjem, izgleda…
Nacionalni „pravoslavni“ identiteti u nastajanju imaju očiglednu potrebu da indukovanu agresiju prema sopstvenoj prošlosti ispolje uvijek i u svemu. Crkveni i državni separatizam mora prognati uspomenu na sebe samoga, bilo da su u pitanju vjernici ukrajinstva (čiji je jedini sadržaj moskvofobija) ili užareni dukljanski nastavljači sna o Crvenoj Hrvatskoj, koji pjene na pomen Sv. Save Srpskoga (nazivajući jednu, svetu, sabornu, apostolsku crkvu u svim nekadašnjim i sadašnjim srpskim zemljama, SPC – „Savinom sektom“). Jednostavna je činjenica koja se može kriti, ali ne i sakriti: postoje identiteti, politički „realni“ i „legitimni“ koliko i bilo koja pojava u ovom palom svijetu, zasnovani samo na mržnji prema onome drugom koji je zapravo svjedok napuštanja sebe samoga. Identiteti nastali na negaciji sebe samoga. Na mržnji prema Moskvi, Beogradu, identiteti u kojima pomen ruske i srpske zavjetne prošlosti izaziva Pavlovljev refleks škrguta zubima.
Mržnja može biti i koheziv, čak masovni koheziv za jedno društvo. Kako dani odmiču ka dolasku Carstva, ona sve više postaje orvelovsko osnovno osjećanje „srećnih“ društava, projektovana, kontrolisana, artikulisana i vremenski (ipak) neograničena. Na mržnji je moguće načiniti državu i za nju pridobiti ljude. Jedino što nije moguće načiniti na mržnji jeste Tijelo Ljubavi Očeve – Crkvu. Starac može nekome dati komad pergamenta koji su ispisali svetogorski monasi, može voditi glavnog glumca trupe po svijetu, može čak tražiti od simulacije Crkve da svjedoči ljubav koju ne osjeća, da pominje, makar bez molitve. Ne vrijedi. Moskva postoji. Bez ljubavi i ka njoj ne stiže se do Novog Jerusalima.