Pečat nedelje

Britanski referendum o EU

Velika Britanija prišla je još jedan korak bliže održavanju referenduma o izlasku iz Evropske unije, koji treba da se održi najkasnije do kraja 2017. godine.
Donji dom britanskog parlamenta, naime, ubedljivom većinom glasova (544 prema 53, protiv je glasala samo Škotska nacionalna partija) usvojio je Zakon o referendumu, kao jedan od nužnih preduslova za njegovo održavanje.
Ovim povodom, britanski ministar inostranih poslova Filip Hamond ponovio je da će britanski glasači dobiti priliku da se izjasne o ostanku ili izlasku svoje zemlje iz Evropske unije. „Imali smo referendume o Škotskoj, referendume o Velsu, referendume o izbornom sistemu i o Regionalnoj skupštini za severoistok. Ali, cela jedna generacija britanskih glasača nije imala šansu da kaže šta misli o našoj vezi sa Evropskom unijom. Danas smo im dali to pravo“, rekao je Hamond.
Poslednji referendum o britanskom članstvu u EU (tadašnjoj Evropskoj zajednici) održan je još 1975, dve godine po britanskom pristupanju toj organizaciji, i tada je 66 odsto Ostrvljana glasalo za ostanak. Prošlogodišnje ispitivanje javnog mnjenja, najveće do sada, u kojem je učestvovalo 20 000 glasača, pokazalo je da je britanska javnost duboko podeljena: po 41 odsto zalaže se za izlazak iz EU, odnosno ostanak u njoj, dok je njih 18 odsto bilo neodlučno.

Hapšenje Orića

Švajcarska policija je ove srede, na osnovu Interpolove poternice koju je raspisala Srbija, uhapsila Nasera Orića, ratnog komandanta muslimanskih snaga u Srebrenici.
Orić je uhapšen po srpskoj poternici, raspisanoj u februaru prošle godine, zbog sumnje da je sa još četvoricom osumnjičenih, 12. jula 1992. godine u mestu Zalazje, u opštini Srebrenica, ubio devet srpskih civila.
Ovo hapšenje – koje, sudeći prema ranijim iskustvima s politički osetljivim Interpolovim poternicama, poput onih za Hašima Tačija ili Ejupa Ganića, verovatno neće rezultirati izručenjem osumnjičenog Orića – ima i svoju ironičnu stranu: zbog svog zločina u Srebrenici Orić je uhapšen zato što je u Švajcarsku putovao da bi prisustvovao obeležavanju dvadesete godišnjice srpskih zločina u Srebrenici.

Princip u Beogradu

I ovaj Vidovdan je mogao proći neprimećeno i mirno uz zlurado podsećanje na velike srpske poraze da vest o podizanju spomenika Gavrilu Principu, poklon Republike Srpske matici u Beogradu, nije probudio pozaspale duhove u antisrpskim medijima i mediokritetsku inteligenciju zaduženu za izvinjavanja, jadikovanja, samooptuživanja i samookrivljavanja.
Spomenik Gavrilu Principu, bronzano obeležje visoko dva metra (težina 350 kilograma), biće otkriveno na Vidovdan, 28. juna, u Finansijskom parku između Nemanjine i Sarajevske ulice. Ovo je navelo pojedine istoričare da se sa neviđenom strašću obruše na Principa, pa posledično i na ratobornu Srbiju i Srbe. U neverici, oni zaključuju da se Srbija, postavljajući ovaj spomenik, usudila da obeleži nešto čega treba da se stidi. Ima smisla njihovo strahovanje „kako će ova poruka biti dekodirana u Srbiji, regionu i Evropi“. Jer posle dve decenije menjanja sećanja, simbola i značaja datuma, konačno će Srbi u Srbiji, regionu i svetu na Vidovdan moći s ponosom da obeleže dan kada je slabašni Princip uradio ono o čemu je cela porobljena Evropa sanjala, ali i da se podsete kako je taj njegov čin pripadao vidovdanskoj tradiciji na kojoj je počivala „Mlada Bosna“.
Inicijativu za podizanje spomenika Gavrilu Principu pokrenula je vlada Srbije. Komisija za spomenike i imenovanje ulica i trgova Skupštine grada pre nekoliko dana je na predlog Ministarstva rada, zapošljavanja, socijalnih i boračkih pitanja odobrila predlog.

Anđeo mira

Samo nekoliko sati pošto je američki ambasador pri Svetoj stolici, Kenet Haket, od Rimokatoličke crkve zatražio da, zajedno sa Zapadom, osudi ponašanje Rusije u Ukrajini, uz preporuku papi Franji da bi „mogao da kaže nešto više o brizi za teritorijalni integritet Ukrajine“, poglavar Rimokatoličke crkve sastao se ove srede u Vatikanu sa predsednikom Rusije Vladimirom Putinom. I ne samo što se sastao već mu je, simbolično, i predao medaljon koji predstavlja „Anđela mira“ „koji prevazilazi sve ratove“ i „govori o solidarnosti među svim narodima“.

Sekte zainteresovane za srpskog genija

Nakon što su nedavno u javnosti otpočele diskusije u vezi sa premeštanjem posmrtnih ostataka Nikole Tesle iz Muzeja u primereniji prostor, u medijima su osvanule fotografije na kojima u prostoriji pored urne sa kremiranim ostacima srpskog naučnika nekoliko ljudi meditira ili učestvuje u nekom spiritualnom ritualu.
Posle objavljenog članka mitropolita zagrebačko-ljubljanskog, g. dr Porfirija, jednog od najpriznatijih evropskih stručnjaka za okultne i totalitarne sekte i kultove, u kojem ukazuje na opasnost od satanističkih obreda, pojavila se, kako stoji u saopštenju SPC, bujica anticrkvenih komentara u pojedinim medijima, pokušavajući da dokažu nedokazivo.
SPC je podsetila da je Teslino intelektualno nasleđe bilo i ranije predmet interesovanja sekti, od predstavnika japanskog kulta Om Šinrikjo do „raznih drugih opsenara i magova, s idejama o ‚Teslinim svetlosnim formulama‘ i raznim drugim ezoterijskim doktrinama za koje su (bezuspešno) tražili pokriće u idejama srpskog genija i osvedočenog pravoslavnog hrišćanina“.
Mitropolit Porfirije istakao je da Muzej nije mesto gde treba da budu pohranjeni nečiji posmrtni ostaci, posebno ako se radi o Nikoli Tesli, krštenoj duši, sinu pravoslavnog sveštenika, sestriću pravoslavnog mitropolita.

Jedan komentar

  1. Dušan Buković

    Izvesni podaci o Sarajevskom i Marseljskom atentatu

    Nema nijedne reči koja već ranije nije kazana – Est iam ditum, quod non sit dictum prius, glasi jedna latiska poslovica. Ako sada pogledamo izvesne sudbonosne, istorijske i dramatične događaje koji su se zbivali na prostorima bivše Jugoslavije, nemožemo se oteti utisku da su naši najuzvišeniji ciljevi bili igračka u rukama bivših i sadašnjih vidljivih i nevidljivih gospodara sveta, koji teže da ostvare jedinstvo sveta sa ciljem jednojezičkog, jednopartijskog i jednoverskog društva, koje bi bilo pod kontrolom međunarodnih korporacija, velikih finansijera, tz. velikih izabranika i anglo-američkih trijalista, koje predstavlja establišment idolatriskog društva čarobnjaka međunarodne masonerije, rimskih katoličkih templara i kabalista…
    Oni su krajem HH stoleća potvrdili svoje namere da nas unište i obelodanili ono, što su bili odlučili pre više od jednog veka, kada su nas izbrisali sa evropske karte iz grupe slobodnih i samostalnih naroda, “nedostajala su još samo dva rata, da bi se sve sprovelo u stvarnost” – “Nous le donnons ici, après ces deux documents du XIXe siècle, afin que le lecteur se rende mieux compte que déjà en 1862 la chose etudiee, elaboree, posee est bien arretee…” ( Vidi: Pierre Virion, Beintot un Gouvernement Mondial – Une super et counter-eglise? Paris, France, 1967, str. 131).
    Ovde bismo se osvrnuli na knjigu Parkera Tomasa Muna koju je objavio pod naslovom „Imperialism and world politics“, koja odslikava Austro-Nemačku imperijalističku pozadinu Sarajevskog atentata, gde doslovno stoji:
    “…Velika pobeda Balkanskih saveznika u Nemačkoj i Austriji shvaćena je kao veliki korak unazad: za Rusiju kao istinskog zaštitnika Balkanskih saveznika to je bila diplomatska pobeda. Da je imala podršku Nemačke i Italije, Austrija bi napala Srbiju u julu 1913. godine…”
    “…Samo u svetlu ovih sukobljenih imperijalističkih planova može se sagledati pravi značaj atentata, koji je počinjen na prašnjavoj ulici u Sarajevu u junu 1914, koji je bio povod austriskog napada na Srbiju. To je za Austriju bio veći povod za rat protiv Srbije nego svi sukobi koji su bili sa malenim susedom; to je bio veći povod za rat nego što je bilo suzbijanje pan-srpskog zagovaranja raspada Habsburške monarhije. Takođe, bio je to ključni potez u igri na blisko-istočnoj šahovskoj tabli, koju su igrali Evropski diplomati i finansijeri. Bečka Vlada je verovatno nameravala da izvrši okupaciju Srbije, da je drži u ropskom stanju, da dodeli jedan deo srpske teritorije Bugarskoj a drugi deo Albaniji, da je svede na pravo ropsko stanje i da osnuje pro- Austrisku Balkansku ligu. Na jednoj strani Berlin se pretvarao kao nezainteresovan zbog diplomatskih razloga a na drugoj strani je bio angažovan u podršci austriskoj sili i prestižu, kako bi mogla da osigura Austrisko-Nemačku prevlast na Balkanu. Iza Srbije stala je Rusija, koja je imala nameru da dominira na Balkanu i Carigradu a iza Austrije stao je nemački imperijalizam, odlučan da po svaku cenu ostvari “Nemački prodor na istok.” (Vidi: Parker Tomas Mun, Imperijalizam i svetska politika ( Poglavlje XI, Blisko- istočno pitanje staro i novo) Njujork, 1927, str. 258 – 259).
    Engleski tekst glasi:
    “… For Germany and Austria the overwhelming victory of the Balkan allies against Turkey was therefore a distinct setback: for Russia, proud parent of the Balkan alliance, a diplomatic triumph. Austria would have drawn the sword against Serbia in July, 1913, had Germany and Italy been willing to back her…”
    “… Only in the light of these clashing imperialist aims can one perceive the full significance of the crime that was committed in the dusty street of Sarajevo, in June 1914, and of the resulting Austrian attack on Serbia. It was more than a quarrel between Austria and her small neighbor; it was more than a question of suppressing pan-Serbian agitation for the dismemberment of the Hapsburg monarchy. It was also a crucial move in the Near Eastern chess game played by the financiers and diplomat of Europe. The Vienna Government probably intended to invade Serbia, assign some Serbian territory to Bulgaria and Albania, reduce Serbia to a properly servile condition, and found a pro-Austrian Balkan league. Berlin, though pretending disinterestedness for diplomatic reasons, was vitally concerned, not only to preserve Austria’s strength and prestige, but also to insure Austro-German predominance in the Balkans. Behind Serbia loomed the Russian aim of dominating the Balkans and Constantinople; behind Austria towered German imperialism, determined to safeguard the “German road to the East.” (Vidi: Parker Thomas Moon: Imperialism and world politics – Chapter XI, Near Eastern questions old and new, New York, The Macmillan Company, 1927, page 258 – 259).
    O Sarajevskom atentatu je napisano mnoštvo knjiga, rasprava i brošura ne samo na srpskom već i na drugim svetskim jezicima. Sredinom šezdesetih godina XX veka u francuskoj je objavljena veoma interesantna knjiga Pjera Viriona pod naslovom „Bientot un gouvernement mondial? – Une super et contre-eglise“ – “Uskoro jedna svetska vlada? – Jedna super, nad ili protiv crkva”. Knjiga je interesantna i instruktivna po predmetu koji obrađuje, posebno kada je reč o nama i Sarajevskom atentatu, o kojem Virion doslovno piše:
    “…No evo još nešto: rat koji je trebao da uništi Austro-Ugarsku imperiju, da sruši dinastiju Hoencolern, da obori Nemačku, čije su pretenzije postale megalomanske – na njih Saint Ives d’ Alejdre (Saint-Yves d’Alveydre) aludira već 1890 godine; rat koji je trebao da generalizira demokratske režime najavljen je 1894 godine, osim, ako bi u Evropi sve države bile republikanske, shodno planu iz 1860 godine, a radi se o tome, da se one ostvare pomoću velikog rata XX-og veka; radi se i o stvaranju Sjedinjenih Država Evrope pod masonskom hegemonijom… Evo najave Svetskog rata, potrebnog, da Evropu ponovo izmeni… Ono što se nemože poricati, to je najava već 1912 godine od strane Pati de Klam-a (Paty de Clam) opasnosti, kojima je izložen austriski prestolonaslednik Ferdinand, ubijen u Sarajevu 1914. godine. Ono što isto tako zbunjuje, to su aluzije na taj tragični završetak, koje je pravio pukovnik Hauz ( Edward Mandel House, 1858-1938), član “Masters of Wisdom” ili četiri godine pre atentata…” (Vidi: Piere Virion, Bientot un gouvernement mondial? – Une super et contre-eglise, Paris, France, 1967, str. 40).
    Francuski tekst glasi:
    “…Voici mieux encore; la guerre qui devait aneantir l’Autriche, abattre la dynastie Hohenzollern, abaisser l’Allemagne don’t les pretentions devenaient inquietantes, Saint-Yves d’Alveydre y fait allusion des 1890 et cette guerre qui devait generaliser les regimes democratiques est annoncee en 1894, dans la protestation des Hautes-Macon palladistes americains lorsque, percisement, Adriano Lemmi, après la mort d’ A. Pike, vent faire transferer a Rome les archives du Directorie dogmatique.
    ‘Si le palladisme (dogmatique) est transporte a Rome (l’executif politique y est déjà) voila les archives centrales et les plus saintes choses en peril d’un coup de main dans le cas d’une conflagration subite… Le transfert a Rome… ne pourrait etre effectue sans danger que si, dans l’Europe entire, tousses Etats etaient republicains,… conformement auplan de 1860 qu’il s’agit de realiser au moyen de la grande guerre du XXe siècle et sous l’hegemonie maconnique: Etats-Unis d’Europe…’
    Nous ne savons pas si les archives du “pntificat dogmatique” (c’est ainsi qu’on l’appelait) ont ete transferees mais voila bien la these americaine des Etates-Unis d’Europe oppose a la these du Federalisme europeen exposee par Saint-a la these du Federalisme europeen exposee par Saint-Yves d’Alveydre. Voila aussi la soutenance tres palladiste duleadership americain pour la democratie universelle. Voila surtout l’annonce de la grande guerre appelee a transforme de nouveau l’ Europe. Cette protestation, disons-le tout de suite, est tiree d’un ouvrage du F… Margiotta, transuge de la Haute_Maconnerie et, a cause de cela, tres conteste bien sur par les hautes sects. Il n’y a qu’un Malheur c’est que la meme annee, Leon XIII dans une de ses letters s’indignait de voir la Haute-Maconnerie sieger a Rome meme. Ce qui n’est pas niable, c’est l’annonce, des 1912, par du Paty de Clam, des dangers que courait l’Archiduc d’Autriche Ferdinand assassin a Sarajevo en 1914. Ce qui n’est pas moins troublant ce sont les allusions a cette fin tragique faites par le Colonel House des “Masters of Wisdom” quatreans avant l’atttentat don’t on lira les details dans le remarquable livre de M. de Poncins sur la Franc-Masonnerie. Ce qui n’est pas moins troublant encore, c’est cette reunion exceptionnelle de Saint Simon’s Island, en 1913, don’t nous parlerons plus loin et qui constituele premier essai des assises des futures “Bilderbergers (Vidi: Piere Virion, Bientot un gouvernement mondial? – Une super et contre-eglise, Paris, France, (1965/66) 1967, p. 40).
    To isto potvrđuje i Leon de Ponkins (Leon de Poncins) u knjizi “The secret powers behind revolution” – “Tajne sile iza revolucije“, gde doslovno stoji:
    “Sarajevski atentat i masoni
    Možda će se jednog dana osvetliti reči visokog švajcarskog masona u vezi sa sudbinom austrijskog prestolonaslednika: ‘On je izvanredan čovek, šteta što je osuđen i što će umreti na položaju prestolonaslednika…”
    Engleski tekst glasi:
    “The Sarajevo crime and freemasonry
    On the 15th September 1912 the Revue internationale des Societes secretes, edited by Monseigneur Jouin, published the following lines: Perhaps light will be shed one day on those worlds of a high Swiss freemason on the subject of the Heir to the throne of Austria: ‘He is a remarkable man; it is a pity that he is condemned, he will die on the steps of the throne’ …” ( Vidi: Leon de Poncins, The secret powers behind revolution, Hawthorne, California, No Date, str. 77; Revue internationale des societies secrets, Paris, 15th september 1912, str. 787-88).
    Imajući u vidu u vezi ovog i Marseljski atentant na viteškog kralja Aleksandra Ujedinitelja, kojeg su scenirali i režirali masoni, naci-fašisti i komunisti, pomenili bismo italijansku istoričarku dr. Mirelu Kolarieti, koja je u Beogradu 1984. godine na Petom međunarodnom kongresu balkanologa podnela naučni elaborat pod naslovom „Fašistička Italija i atentat na Kralja Aleksandra 1934. godine“, u kojem doslovno stoji:
    „Musolini snosi punu odgovornost za ono što su ustaše učinile. Ne samo da su se ustaše pripremale za atentat pod neposrednom zaštitom i kontrolom Musolinija (Erkole Konti je podnosio izveštaje direktno Musoliniju), već su uživale tu zašitu i posle atentata. ‘Duče’ je odbio da francuskoj izruči Pavelića i Eugena Kvaternika… U Državnom arhivu u Rimu nalazi se lični arhiv dr Erkole Kontija, u 20 svežnjeva, od kojih sam proučila samo dva sa kojih je početkom ove godine skinut embargo. Ostalih 18 svežnjeva, kako mi je zvanično objašnjeno, biće stavljeni na uvid istraživačima tek za 20 godina….“ (Vidi: Dr Mirela Kolarieti, Rasprava o ubistvu kralja Aleksandra, Srbija – Serbia, br. 249, januar 1985,Fruitland, Ontario, Canada).
    U knjizi istaknutog američkog obaveštajca Pitera Tompkinsa (PETER TOMPKINS SERVED IN THE OSS IN WORLD WAR TWO…), koju je objavio pod naslovom „Italy Betrayed“ – „Izneverena Italija“ ima jedan interesantan podatak o umešanosti Pjetra Badolja ( Pietro Badoglio, 1871-1956) u Marseljski atentat, gde doslovno stoji:
    “… Ćano (Gian Galeazzo Ciano, 2nd Count of Cortellazzo and Buccari, – 11 January 1944) posedovao je dokumenat u kojem je stajalo da je Badoljo upleten u Marseljski atentat, kao načelnik Musolinijevog Generalštaba. Ostaje otvoreno pitanje: zašto je Badoljo imao čvrstu podršku Vinstona Čerčila i zašto je odlikovan visokim Ordenom Britanske imperije? Da li je Badoljo bio dvostruki agent, koji je radio u interesu Velike Britanije i Francuske?… “
    Engleski tekst doslovno glasi:
    “… With a shock, I recognized her as the wife of Filippo Anfuso (Ciano’s ex-chef de cabinet and Mussolini last Italian Ambassador to Hitler, who had been implicated in the murders of Rosselli, Barthou, and King Alexander of Yugoslavia …
    When it also came out that Badoglio had given Ciano permission to leave Italy after the coup of July 25, but only because Ciano had managed to blackmail him with a document which proved that, as Chief of the General Staff at the time of the murder of King Alexander of Yugoslavia and of French Foreign Minister Barthou, Badoglio had been aware of the plot and approved it – Badoglio decided that Roata had best be prevented from speaking.
    When the rumor spread that Badoglio too would be brought to trial before the Hugh Commission for the Punishment of Fascist Crimes, the aged marshal took refuge in the British Embassy, and Roata, whom the interrogating magistrate described as “a criminal of rare cunning in whom dissimulation has been raised to a professional technique and a way of life’, was enabled with Badoglio’s aid to escape from detention and was never recaptured… He lives in Spain as Senor Mancini and returns to Italy on business trips whenever he chooses…
    Why was it that Churchill so staunchly supported Badoglio, and why did the King of England award him the Order of the British Empire? Could Badoglio have been a double agent, willing to work in the interest of Britain and France? ( Vidi: Peter Tompkins, Italy Betrayed, New York, 1966, str..251, 313 i 325; Martin Clark, Mussolini, London – New York, 2005, str. 180; Stanley G. Payne, A history of fascism 1914-1945, Madison, Wisconsin, USA, 1995, str. 406; Gaetano Salvemini, The origins of fascism in Italy, New York – London, 1973, str. 266; Christopher Hibert, Benito Mussolini, Middlesex, Great Britain, 1962, str. 156-157; Ernest Nolte, Three faces of fascism – Actione Francaise – Italian fascism – National socialism, New York, 1969, str. 300).
    Maršal Bodoljo je mogao de se “zahvali svojim masonskim vezama što nije izveden na sud” – “mostly thanks to his Masonic contacts, including his superior, General Capello…” ( Vidi: https://en.wikipedia.org/wiki/Pietro_Badoglio)
    U vezi ovog pomenuli bismo i jedan podatak Rad. P. Rašanina, koji je objavljen u Amerikanskom Srbobranu o komunističkom učešću u Marseljskom atentatu, gde stoji:
    „Komunistima je bio za vreme celog njegovog života, glavni neprijatelj i stajao im je kao nezalečivi trn u oku blaženopočivši kralj Aleksandar I Ujedinitelj… Znamo isto tako vrlo dobro da je svojim kuražnim aktom od 6 januara 1929 godine kralj Aleksandar presekao i skinuo sa dnevnog reda tada najviše razbuktalo Hrvatsko i ostala od komunista i njihovih saradnika ustaša i defetista potrgnuta nacionalna pitanja i tako time spasao Jugoslaviju od sigurnog rasula i propasti…
    U vezi sa saradnjom KPJ – USTAŠI – VMRO na rušenju Jugoslavije o kojoj je gore bilo reči neće biti na odmet da ovde iznesemo još jedan vrlo interesantan detalj. – Pre petnaestinu godina pisac ove rasprave boravio je poduže vremena u Čikagu. Prikupljajući materijal i razgovarajući sa još preživelim učesnicima mnogih predratnih događaja u vezi sa komunističkom aktivnošću u Jugoslaviji i na Balkanu bio je upoznat i doveden u vezu sa jednim istaknutim ukrajinskim nacionalistom, koji je tada takođe živeo u Čikagu. Ovaj Ukrajinac je sa dosta ubedljivih detalja i podataka ispričao piscu ovih redova i sledeće:
    Da je kao politički emigrant radnik živeo 1932/1933 u Sofiji. Da je tada imao prilike da lično upozna Vladimira Vladu Černozemskog tada mehaničarskog radnika i šofera, inače kao što je poznato, istaknutog člana VMRO, obučenog i opasnog teroristu i fizičkog ubicu blaženopočivšeg kralja Aleksandra. Ovaj ukrajinac je tvrdio da je Černozemski u to vreme važio i bio vrlo izgrađeni komunista iako on iz konspirativnih razloga nije mogao ustanoviti da li je bio član KPJ…“ (Vidi: Rad P. Rašanin, Komunistička partija Jugoslavije i nacionalno pitanje – kroz prizmu komunističke literature, izvora i dokumenata, Amerikanski Srbobran – American Srbobran, 20. februar 1976, Pittsbourgh, Pa., USA).

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *