Piše Miodrag Zarković
Već prva septembarska sedmica, prepuna dramatičnih događaja, pokazala je koliko su ovdašnja glasila sklona prećutkivanju svega što nije u saglasju sa „evropskom agendom“
Protest hrvatskih branitelja, ali i drugih građana Vukovara koji nisu zadovoljni zbog uvođenja dvojezičnih tabli, završen je negde oko podneva na mestu sa kojeg je jutros i krenuo, tačnije ovde, na glavnom gradskom vukovarskom trgu. Danas nije bilo fizičkog nasilja, ali protestna šetnja jeste prošla u tenzijama. Ista meta kao juče, samo dalje odstojanje. Danas fizički nije bilo moguće čekićem razbiti tablu ispisanu na ćirilici, jer je jednu, u proseku, čuvalo oko 30 policajaca, uz metalnu barikadu.“
Nedostaje li vam nešto u ovim rečenicama, kojima je izveštačica televizije B92 započela svoj prilog o vukovarskim nemirima, prikazan u utorak, 3. septembra? Recimo: nedostaju li vam „ekstremni desničari“, „ultranacionalisti“ ili „huligani“? Zar nisu to pojmovi kojima izveštači B92 obavezno opisuju ulične nerede?
Jesu, ali izgleda samo ako su u nerede na bilo koji način uključeni Srbi. U tim slučajevima, B92 ne propušta priliku da srpske učesnike, najčešće pripadnike nekih od rodoljubivih udruženja ili pak Srbe sa Kosova i Metohije, naziva pomenutim izrazima. Kao što vidimo, međutim, ta pravila ne važe za Hrvatsku, gde bi morala da budu čak i dodatno pooštrena, pošto ono što se tamo već mesecima dešava povodom postavljanja ćiriličnih natpisa u opštinama sa najmanje trećinom srpskog stanovništva, nema svoj odraz u Srbiji: niko nikada se, naime, u Srbiji nije nasilno bunio protiv latinice ili ma kojeg drugog pisma, ili jezika, pa ni protiv bilo koje nacionalne manjine. Ovdašnje prilike u kojima su izbijali ulični nemiri, pa B92 to onda pratila uobičajeno otrovnim arsenalom uvreda na račun protestanata, nikada nisu imale ni približno toliko zlokoban i krvoločan temelj kao ove u Vukovaru – a ipak, B92 niti jednom nije u izveštavanju sa vukovarskih ulica potegla pojmove poput ekstremista, huligana ili nacionalista. Naprotiv, za najnovije ustaško divljanje po Vukovaru korišćeni su vrlo blagi izrazi (recimo: „nekadašnji branitelji“ ili „kolona“), a mržnjom zadojenim protestantima čak je bilo omogućeno da se obrate neposredno u kameru „devedeset dvojke“, što je, podsetimo, protestantima u Srbiji redovno uskraćivano.
Štaviše, pomenuti prilog od utorka novinarka B92 završila je ovim pomirljivim zaključkom:
„Table ostaju, protesti se nastavljaju. Policija je pod punom ratnom opremom, sve dok neko ne nađe bolje rešenje. Pozivi na mir i toleranciju se čuju od najviših, pa i od lokalnih zvaničnika, uz konkretan apel gradonačelnika Željka Saba da Vukovar ne postane Bejrut.“
Šta li tek reći za vrle javne servise, koji, za razliku od B92, nisu imali čak ni izveštače na licu mesta, tj. u samom Vukovaru, iako se sedmicama unapred znalo da će postavljanje ćiriličnih natpisa izazvati tamo neoustašku histeriju!
„Radio-Televizija Vojvodine“ nije imala svoje kamere na vukovarskim ulicama, što je iznenađujuće, ako se ima u vidu da su njihovi novinari – ponajviše Marina Fratucan – inače redovno odlazili u Hrvatsku i izveštavali sa mnogih događaja od nikakvog značaja za Srbiju (recimo sa lokalnih izbora ili o zagrebačkim neprilikama sa snežnom vejavicom). Ovoga puta, kada je reč o fašizmu koji se već bezmalo sto godina nalazi u korenu maltene svakog nasilja na prostoru kojem se tepa „jugosfera“, RTV je, međutim, izostala. Možda i zbog besparice, koja ovu kuću potresa uzduž i popreko.
RTS, sa druge strane, nema pravo na slično „opravdanje“. Ono, ni tamo ne cvetaju ruže u novčanom smislu, ali za put do Vukovara svakako imaju dovoljno novca. Uostalom, ne tako davno, kada je Hrvatska 1. jula zvanično ušla u Evropsku uniju, RTS-ov izveštač Miloš Milić dva se dana uživo javljao sa Trga Bana Jelačića, prenoseći odande utiske sa zvanične proslave: za taj je put uredništvo RTS-a odobrilo neophodna sredstva. Ovog je puta, avaj, Milić priloge pravio iz beogradskog studija, preuzimajući gotove snimke HRT-a. Ni Milić, međutim, nije niti jednom iskoristio izraze poput „ekstremni desničari“, „ultranacionalisti“ ili, ne daj bože, „huligani“, koje i Javni servis upotrebljava kada izveštava o protestima po srpskim gradovima. U neku ruku, RTS je u tepanju neoustaškim vukovarskim izlivima otišao čak i dalje nego B92, nazivajući protestante najčešće „grupom građana“:
„Na dvojezičke table, čekićem: grupa građana i predstavnika Štaba za odbranu hrvatskog Vukovara prvo su ispred zgrade poreske uprave razbili i skinuli ploču, a potom je uklonili i sa zgrade vukovarske policije.“
Razlog za ovoliko prećutkivanje ovako očiglednih i razjarenih izliva mržnje može samo da se nazre, ali u njegovom prepoznavanju i nije potrebna neka naročita pronicljivost: srpska javnost je odavno prineta na žrtvu vajnog „regiona“, jer bi bez Srbije kao unosnog tržišta taj „region“ sa svojom kilavom privredom odavno kolabirao, a da bi građani Srbije nastavili da služe kao tržište namenjeno isključivo hranjenju „regionalne“ privrede, najmračnije se istine o tom regionu – od kojih je ustaštvo svakako najmračnija – jednostavno moraju prećutkivati ili barem predstavljati u kakvom neškodljivom svetlu. Na to misle svi naši „lideri regiona“, od Tadića, preko Dačića, do Vučića, kada naklapaju o „sve boljim odnosima“ sa Hrvatskom, a pošto je Javni servis, sa sve Tijanićem kao direktorom, odvajkada ganut tim „boljim odnosima“, rešen je da ih očuva po cenu ma kakvog poniženja, sramote ili stradanja.
***
Dok se o vukovarskom ustaštvu govorilo tiho, o Marku Jakšiću se nije govorilo nikako. Poslaniku DSS-a je u ponedeljak u skupštinskoj raspravi oduzeta reč, zato što je Briselski sporazum nazvao izdajom, a beogradske vlastodršce optužio da doprinose „velikoj Albaniji“, ali se taj incident, kao ni kasnije protivljenje šefa Odborničke grupe DSS-a Miloša Aligrudića, nije našao u „Dnevniku“ RTS-a od ponedeljka, 2. septembra. Izveštaj iz Skupštine je obuhvatio raspravu Vučića i Dačića sa „demokratama“ i Dinkićevim poslanicima, ali odstranjivanje Jakšića nije ni pomenuto. Isto je bilo i na B92, gde se takođe velika pažnja pridala navodno ljutim okršajima vladajuće koalicije sa DS-om i URS-om, ali je sukob DSS-a i vlasti potpuno prećutan.
Izgleda da je, sa početkom školske godine, letnja „razbibriga“ završena i u medijima. Kao da je, da ne čuje urok, Nebojša Stefanović nadležan ne samo za to ko dobija reč u Narodnoj skupštini, već i ko sme da bude oglašen u medijima. Odnosno, ne Stefanović, nego onaj ko je nadležan za Stefanovića. [/restrictedarea]