RANKO JOVOVIĆ Kosovo se ne brani molitvom i poezijom

Razgovarao i priredio Željko Tarbuk

Cijela naša istorija je pitanje časti, izuzimajući komunistički vijek u kojem se niko nije proslavio. Istina, da čast je sila kod pravih, prvih hrišćana, a mi smo, ako me pamet služi, od tog soja, čim ovako stradamo… nas je dotakla, do u srce strelica antička. Više antičke tragedije ima u jednom srpskom vijeku nego u cijelom šupljem Balkanu, izuzimajući Grke

Rano je jutro. Na pristaništu u Plavnici živo je kao usred leta. Iako se sunce tek promolilo, veliki broj ljudi čeka na ukrcaj. Pitam se, kako ćemo svi stati na ovaj brod… U vazduhu se oseća zavodljivi miris Skadarskog jezera. Krenulo se sa ukrcavanjem. Tu je verni narod, brojni novinari i fotoreporteri, crkveni velikodostojnici, ambasadori, kulturni i javni poslenici iz Srbije, Crne Gore, Grčke, Republike Srpske, Hrvatske, Albanije… Tu je i crkveni hor iz crkve „Lazarica“ iz Kruševca. Veseli žamor putnika namernika budi usnuli svet jezerskih ptica.
Brod  lagano klizi put ostrva Beška, prema istoimenom manastiru. U vazduhu se oseća miris proleća, iako su crnogorski planinski visovi još uvek ogrnuti snežnom belinom.
Danas je veliki praznik u manastiru Beška – slave se Blagovesti. Ne slave se samo Blagovesti. Na današnji dan 7. aprila 2011. godine, uručuje se nagrada za pesničko stvaralaštvo ovogodišnjem laureatu prestižne nagrade „Jelena Balšić“. Nagrada će biti dodeljena uvaženom pesniku Ranku Jovoviću. Otuda ovoliko hodočasnika koji su krenuli da se poklone, ne samo moštima uzvišene Jelene Balšić, već i poetskoj magiji Ranka Jovovića. Otuda i ovaj razgovor sa Rankom Jovovićem.

Gospodine Jovoviću, šta za Vas znači nagrada „Jelena Balšić“ i kako je posmatrate u kontekstu Vaše poetike?
Šta da kažem, već sam govorio; mnogo pričam, bojim se da sam dosadio čovječanstvu – mislom na srpsko čovječanstvo… ipak, da dodam: ima neke posebne ljepote u duhu i imenu ove nagrade… Ove slavne nagrade; slavna je čim je od Jelene Balšić, kćerke Svetog kneza Lazara i visoke knjeginje Milice i sestre despota Stefana Lazarevića, udata za Đurđa Balšića, gospodara Zete i Primorja…
Ona je, Jelena, kao kosovski božur – ikona u vijencu kosovskih božura iz krvi kosovskih junaka i njenog oca…
Moja poezija, odnosno poezija Božjom voljom pisana mojom rukom ima i dubine i duha, dodirujući se sa duhom i imenom ove nagrade. Prostrana je poezija ovog čovjeka, vele i duboka…

Nagradu ste primili iz ruku Njegovog Visokopreosveštenstva, mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija Radovića. Šta to za Vas znači u ovom trenutku?
Mitropolit je moj Brat i duhovni Otac, ne samo moj, nego vascijelog našeg naroda pravoslavnog, srpskog… i uopšte pravoslavnog od Cetinja do Beograda, do Kosova i Metohije… od Petrograda do svetog Kijeva. Mitropolit Amfilohije jednako služi Bogu i ljudima u svim krajevima svijeta gdje ima ljudi i gdje se Božje ime slavi… Dakle, primio sam nagradu iz ruke koja je natopljena Hristovim duhom, valjda će razumjeti ovu metaforu…

U trenutku primanja nagrade bili ste vidno potreseni. Da li je tome doprinelo mesto, vreme ili brojni hodočasnici koji su na Blagovesti bili u manastiru Beška?
Ne sjećam se da sam nešto bio posebno potresen… Ja sam uvijek duboko potresen i kad me progone i kad me ljube… istina više me progone, tj. progoneći Srpski narod, progone i mene ili naročito progone mene. Ali, ako vi mislite, da sam bio naročito potresen, onda je to tako. Istina je da sam ja malo više emotivan, malo više sklon mitskom doživljaju svijeta, pa je možda i sve to na onom svetom ostrvu, pred onom crkvom Presvete Bogorodice, bez mog znanja potreslo moje srednjovjekovno srce… Ja istina više pripadam prošlosti nego ovoj bijednoj današnjici u kojoj svaka budala, lopuža i nečovjek može biti predsjednik države…

Deo svoje novčane nagrade poklonili ste sestrinstvu manastira Beška. Čime ste se rukovodili u tom plemenitom činu?
Nije to bog zna koja para, ali red je, tako hoće moja duša, a i ja sam čovjek Srpske pravoslavne crkve. Njima malo za svijeće i post, meni malo za poklone i neplaćene račune za struju… i za kafu braći i poznanicima.

Na kojoj literaturi se formirao Vaš rafinirani pesnički izraz?
Na mene je, ako je, mahom uticao život. Ja sam ti bio i ostao skitnica. Čitao sam ljude i oni su čitali mene… Čitao sam crnu zemlju i nebo, katkad Sunce i zvijezde… Učio sam Njegoša i Dostojevskog… doživio sam srpsku i rusku poeziju do anđela i demona. Mnogo sam volio njemačke romantičare i kneza Bodlera i njegovo društvo… Mendeljštama sam volio u mladosti… Sve sam stare Grke volio i doživljavao kao i Filipa Višnjića…i tako redom do Brane Petrovića i Aleksandra Sekulića… s njima sam se opijao po „Kolarcu“ i „Klubu književnika“… sve je to bilo, danas više ne čitam ili jedva čitam… pomrli su mnogi moji i braća i prijatelji, ali ja se i dalje sa njima družim.

Kako doživljavate svoju poeziju u ovom prelomnom trenutku za srpski narod?
Za naš narod je uvijek prelomni trenutak. Mi se nismo otrijeznili od 1389. godine. Mnogo se mučimo. Našim mukama ne vidim kraja. Mi smo kao i Rusi, mnogim narodima poklonili, oslobodili, zarobljenu slobodu, a oni su nam vratili nožem u leđa. Tako su, evo uradili i Slovenci i Hrvati – oni su razorili našu jugoslovensku ideju, pa smo se, da ne može crnje proveli u tom polomu jugoslovenskom. Ja sam pisao o tom paklu, ali poezijom se ne može odbraniti svijet; u stvari, svijet se ne može odbraniti… Da mi Bog oprosti – Mislim da je etika u svim ovim sukobima na našoj strani, ali eto Amerika i neke zapadne zemlje misle da smo mi Srbi demoni i da nas treba kažnjavati što češće. Moramo se potpuno okrenuti sebi.

Kako sagledavate budućnost  Kosova i Metohije u okviru svetske globalizacije?
Kosovo se ne brani molitvom i poezijom… Cijela naša istorija je pitanje časti, izuzimajući komunistički vijek u kojem se niko nije proslavio. Istina, da čast je sila kod pravih, prvih hrišćana, a mi smo, ako me pamet služi, od tog soja, čim ovako stradamo… nas je dotakla, do u srce strelica antička. Više antičke tragedije ima u jednom srpskom vijeku nego u cijelom šupljem Balkanu, izuzimajući Grke. Što umom, što milom, što silom – Kosovo i Metohija je naš Jerusalim, naše sunce i srce i naša sudba. To što vrane lete danas nad kosovskim crkvama, ne znači da je Kosovo tih vrana…

Koliko reč pesnika može da utiče na svest javnog mnjenja?
Što se mene tiče, ja ne utičem, ja se plašim da utičem. Kud bi oni s mojim uticajem. Kad sam bio mlad mislio sam da mijenjam svijet ali, dobro vidim, da se ne promijeni i umre – Dobar si svijete i ovakav – životi naši od Boga su, a Bog ne trune…

U svojoj kratkoj pesmi „Tigar“ kažete: „Spava na jedno oko / Drijema / Ne spava / Tigar je Srpska slava / i Država“. Šta se krije u ovim svedenim stihovima?
To mi je došlo u snu… probudilo me to magično, metaforično čeljade, taj zvjezdani glas… taj je metafora fantastična – Srbi nijesu samo od Vuka, Vukova… Srbi su i od tigra, od onog skoka.
Naša istorija je puna skokova, genijalnih skokova i strašnih poraza – takva je istorija velikih, ukletih naroda. Kao što postoje ukleti, veliki pjesnici, postoje veliki ukleti narodi kao Srbi, Grci, Jevreji, pa i Rusi.
Tigar je lijep kao Sunce. Tigar je Sunce i Srbi su, mada često poluludi, Sunce među ovim kukavičkim narodima…

U pesmi „Usamljena domovina“ kažete da je ona napolju, na kiši, bez oslonca. Šta je za Vas domovina?
Naša domovina je bez oslonca, dakle, to sam negdje davno ispisao suzama. I kraj. Od Lovćena do Stražilova, od Visokih Dečana do Ostroga… to svako zna, ovo ne bi trebalo reći – to je opšte mjesto, to zna svaka čuka i bruka. Avaj… Domovina – to su ljudi, to je patnja i radost i zajednička. To je borba. To su moje ćerke, moja unuka Nađa, njena baka Nadežda, moji prijatelji i živi i mrtvi, moje noći prazne bez sna…

Kada biste imali toliku moć da gradite jednu svoju domovinu sa kim biste je gradili?
Nekad smo bili za Jugoslaviju, tako je i veliki kralj Aleksandar bio i stvorio, tako je moj otac i moji đedovi, sve redom izginuli od Fundine, preko Skadra, do Zidanog Mosta… tako sam i ja evo jedva preživio za tu ideju, ali ostalo je, samo za naš srpski rod i sve one koji hoće bratski da žive sa nama pod tim krovom, koji evo zasad prokišnjava, ali popravićemo ga, daće Bog.

U svojim pesmama često se obraćate Bogu. Sećate li se svoje prve spoznaje te istinske ljubavi?
O tome se ne priča, tako su govorili naši stari. Plašim se da nas Bog čuje, ali on i kažnjava. Ja sam kao dijete bio okrenut tom tajnom znaku, budući da mi je porodica velikim dijelom stradala u onom ratu, pa su se baba moja, a i majka često noću molili, tako sam i ja i moja sestra i moj brat slušali te molitve, vjerujući da će nam Bog pomoći. I pomogao nam je, ne znam kako, ali pomogao je…ja mu se često obraćam, vjerujući da sam grešan

Kako tu Ljubav posmatrate u kontekstu današnjeg, pomalo dezorijentisanog čoveka?
Sva ova sila što se stuštila iz Marksovih zagrljaja prema vjeri i Bogu, ko zna gdje će okončati.
Ja vjerujem ponekad duboko, tragično duboko. Samo tako na dnu svijeta vidim, osjećam da postojim vječno i da su moji koji su odavno otišli sa ove stijene, te besmrtne duše koje plaču za mnom, odnosno koje se mole da ne plačem za njima.
Bože spasi moj narod.
Spasi i neprijatelje moje…tako sam pisao, na koljenima… Tu pjesmu, podužu, sam, dijelom zapisao u hotelu „Ukrajina“ u Moskvi, negdje 1982. godine…
Da dovršim onu nazovi misao…gdje će završiti, pa ima utjehe na putu vjere. Utjeha je putovati prema Gospodu.

U obrazloženju nagrade stoji da prihvatate bodlerovsku poziciju pesnika koji pesmu, pevanje, lepotu uopšte, traži u probijanju kroz zlo, u rvanju sa zlom. Nije li ovo trenutak u kojem umetnici mogu biti savest jednog naroda?
Da li od Bodlera ili od Ranka Jovovića podigao sam se kao i svaki naš čovjek u vreme punim zla. Ipak, kako sam već rekao, poezija i jeste obračun sa demonima ovog svijeta. Poezija se bije za čovjeka, za bolji svijet, ako boljeg svijeta na ovom svijetu ima – ako ga može biti. Možda je ova moja priča patetična, ali ja tako govorim. Ja se ponekad ismijem, afirmišem zlo i naopako, izigravam ludu…takva je „uloga“ pjesnika – demijurga, slaveći zlo ja patim za slobodom, za ljepotom…mada, plašim se, da i vi znate – da ljepota neće spasiti svijet, ipak, tješimo se oslanjajući se na najbliže, na svoj narod, gledajući u znake nebeske, tajne znake koji nas privlače i tjeraju da plačemo i da se veselimo.

________________

Dobitnici nagrade „Jelena Balšić“

Đorđo Sladoje (2007) i Žarko Komanin (2009)

________________

Nagrada Mitropolije crnogorsko-primorske

Ocjenjujući da je bogotražiteljski pjesnički damar i zadužbinarski čin Jelene Lazarević Balšić od neprocjenjive važnosti za naše ukupno vjersko i kulturno nasleđe; uvjereni da ukupno djelo plemenite kneginje jelene nije na dostojan način vrednovano u vjersko-kulturnoj i široj javnosti; svjesni da je čuvanje spomena na Jelenu Lazarević Balšić bitno svjedočanstvo našeg duhovnog i književno-kulturnog identiteta; polazeći od činjenice da je Jelena Balšić na specifičan način obogatila iskustvo Zete i Mitropolije Zetske, sadašnje Mitropolije Crnogorsko-primorske, odnosno Crne Gore i šire od nje, donosimo sledeću
O D L U K U
Ustanovljuje se književna nagrada „Jelena Balšić“ u cilju negovanja spomena na bogočežnjivu pjesnikinju srpsku kneginju Jelenu Lazarević Balšić
Pravoslavni arhiepiskop cetinjski, mitropolit crnogorsko-primorski
Amfilohije

________________

Biografija Ranka Jovovića

Ranko Jovović je rođen 1941. godine u Kosiću kod Danilovgrada. Studirao je na grupi Jugoslovenska književnost i srpskohrvatski jezik na Filološkom fakultetu u Beogradu. Prvu pesničku knjigu „Gvozdena šuma“ objavio je 1968. godine, a zatim slede: „Dodir tame“ (1971), „Divlji plač“ (1977), „Psa mi“ (1981), „Poljubac za Anu Ahmatovu“ (1985), „Gomilanje straha“ (1986), „Zemlja za ukop“ (1987), „Crnjanski“ (1994), „Pagani pred raspećem“ (1994), „Šta je čovjek bez podviga, Gospode“ (1998), „Mračni hljeb“(2001). Objavio je knjige zapisa, intervjua i eseja: „Neka mi ne bude ništa oprošteno“ i „Doba divljanja“. Dobitnik je više značajnih književnih priznanja. Pesme su prevođene na ruski, engleski, italijanski i druge jezike.

________________

Iz obrazloženja žirija

Jovović je pesnik snažne, direktne emocionalnosti, koja se ne plaši svoje ogoljenosti.  Opisujući takve pesnike,  naši romantičari skovali su reč – munjevina. Munjevinom su pevali: Sima Milutinović, Njegoš, Laza Kostić, Jakšić, Dučić, Novica Tadić… Ranko Jovović je potomak ove pesničke loze u vertikali srpskog pesništva. U munjama njegovog boemskog, jesenjinovskog bunta iz mladih godina vidi se molitveno jezgro, kao što se u korenu njegovih molitvi pred Gospodom oseća munjevita, kruta epska etika montanjara iz „Gorskog vijenca“. Naslov jedne Jovovićeve knjige – „Munje i molitve“ – mogao bi tako biti nadnaslov njegovog celokupnog pesničkog dela.

________________

Jelena Balšić – kosovski božur (beseda dobitnika)

Sve živo, a mrtvo, sanja da bude zapaženo, lovorom okićeno, pa blagom zemaljskim, zemnim blagom podastrto.
Male ljudske moći, čovjekova utjeha se godinama…iz godine u godinu topi.
Mene, kao i ljudski rod, Gospod je nagradio životom dostojnim da ćutim pred tajnom od koje nemam lijeka. Da se nadam i da trpim poraze, a porazima nema kraja.
Ja sam se, evo, moja poezija se, evo, nagrađuje; nagradom svijetle Jelene Balšić – za trenutak to me čini, u mojoj tijesnoj kolijevci, u kojoj se mučim – malo važnim, blažim, možda boljim, pobožnijim.
Ovdje je ona, na ovom ostrvcetu podigla ovu Crkvu, Bogorodici. Ovdje je i sahranjena 1443, tri godine poslije podizanja crkve.
Ova čudesna kći cara Lazara i Milice, sestra despota Stefana, ova prelijepa, mudra, odvažna žena i vladar… možda je prva žena kod nas Srba koja je ostvarila, sačinila, ostavila pjesničke zapise u epistolarnoj formi.
Njen život je velika, kompleksna istorija onog doba, kad se raspadalo u krvi i paklenim mukama slavno Srpsko carstvo, a evo i do danas našim mukama nema kraja…
Kako joj je muž Đurađ Balšić, gospodar zetskih krajeva i primorskih, rano umro, ona je, mahom, preuzela ulogu vladara. Tako je udarima neprijatelja – mračnih Agarjana i nevjernih Mlečana, ova kraljica neba i zemlje, ovaj kosovski božur – preživio evo i danas svijetli među nama.
Ja ovu nagradu, primam i kao molitvu i kao munju. Tako i mislim, tako sam i krstio i jedan (moj) ovaj izbor, koji se nagrađuje, sa onim drugim naslovom – Ne okreći glavu od mene Gospode. Duh ove nagrade je, duh ikone u mom srcu…
Neka Bog da, da ova muka i velika mržnja protiv našeg naroda, makar oslabi, makar od ove naše braće danas antisrba u Crnoj Gori, koji evo po nekoj višoj nepravdi drže vlast u našoj nesrećnoj, nekad njegoševskoj Crnoj Gori. Daće Bog da se opamete, pa da se svi kao samo prolaznici na ovoj pustoj zemlji izljubimo, sa osjećanjem da je život prolazan, a ljudska su djela i nedjela trajna.
Da dodam: od novčanog djela nagrade deo prilažem sestrinstvu crkve Svete Bogorodice.
Na Blagovijesti, 7. april 2011.

________________

Žiri za dodelu nagrade

Prof. dr Lidija Tomić, predsednik, prof. dr Valentina Pitulić, potpredsednik, Ljubica Petković, prof. dr Milo Lompar, dr Duško Babić

________________

Pesme Ranka Jovovića

SRBI

„Kako se rode
U naručjima nose svježe grobove
Kao malu djecu.“

OBRAĆANJE BRATU

Amfilohiju Radoviću

„Neka me kamen ubije,
Naša nebesa su kamenje –
Kad zborit više ne umijem
Kad sloboda je mučenje.

Malči je moj život da plati
Sav raskol, mržnju i užas –
Da Crnu Goru shvatim
Ja ne znam u ovaj čas.

Ja nijesam jagnje žrtveno
Nit bolni, krvavi usklik –
U Crnoj Gori jednako
Zri svetac i nevjernik.

Ti jesi Božji poslanik
I Jagnje i Živi Brat –
Dozovi – Okupi narod, Vladiko
Ko Sveti Petar nekad.“
24. decembar 1990.

SRPSKA PJESMA ZA VASKRS

„Ruše nam otadžbinu –
Zar se Otadžbina srušiti može,
Na Tvoje oči Gospode Tvoja djeca ginu
A sotone senj množe.

Na Vaskrs Tvoga Sina
Što nas tužne obasjava
Oče, zar i mi nijesmo Tvoja suština
I rod i slava.

Zar i mi nijesmo sa imenom Tvojim
Patili, stradali kroz vjekove –
Zar se ljubavi srpske boje
Duše od duše Kainove.

Zar možeš gledati Gospodnjim očima
Kako antihristi sude hrišćanima.“
7.april 1999.

U ŽALOSTI

„Da je meni da sam mlad
Kao nekad
Kad sam bio vučja pamet,
Vučji sklad.

Preko brda i dolina
Gazila je moja vučja domovina.

Teško onom koji ne bi,
A još teže koji sve bi,
Vuk i Serbin.

Vuk je kršten ko svi što smo –
Bože prosti – u milosti –
Sad smo vuci u žalosti.“