Почетна / Интервју / NIKOLA MALOVIĆ Poštena plavo-bela formula

NIKOLA MALOVIĆ Poštena plavo-bela formula

Razgovarao Aleksandar Dunđerin

Uloga savremene umjetnosti jeste da upozori na bubnjeve apokalipse, da artikuliše ono što se već može da čuje i vidi iza okuke naših dana. Uloga umjetnosti jeste da pruži bezuslovan azil svim umornim, jadnim, zlosrećnim, promrzlim, slobodnog daha gladnim, beskućnim, burom šibanim – da uđu takvi pod baklju entiteta nalik romanu „Lutajućem Bokelju“, i ogriju se plamenom istine, kojim iznutra gori ali ne izgara svako pravo djelo lijepe književnosti

Već svojim prvim romanom („Lutajući Bokelj“, 2007), Nikola Malović (1970) pokazao je kako ima potencijal da se velikim slovima upiše u prebogatu istoriju srpske književnosti. Tri godine kasnije, obajvljujući zbirku priča „Prugastoplave storije“ (2010), potvrdio je kako su stvaralačka inventivnost i nacionalna i društvena odgovornost jednako važni sastojci vredne literature. „Još uvijek mislim na srpskom…“, ta kobna rečenica, bez koje je nemoguće razumeti lutanje Bokelja, učinila je da ovaj pisac iz Herceg-Novog postane nevidljiv za Podgoricu, ali i nepoželjan za Beograd, koji će ga, 2010. godine, voljom kulturnih vlasti proterati iz srpske književnosti, smeštajući po bibliotekama njegova dela, srećom kratkotrajno, na police crnogorske literature. Ipak, čitaoci su, kao i najveći deo književne kritike, prepoznali Malovićev dar, iskrenost i intelektualno poštenje, o čemu svedoči i podatak da je „Lutajući Bokelj“ do sada doživeo šest izdanja, da je prodat u preko 10.000 primeraka, da je dobio brojne nagrade („Borislav Pekić“, „Laza Kostić“, „Majstorsko pismo“, „Lazar Komarčić“), te da su Malovićeve priče objavljivane na ruskom, engleskom, poljskom i bugarskom jeziku. To je možda i najveća nagrada za čoveka koji je svoju egzistenciju, i duhovnu i materijalnu, neraskidivo uvezao u čvor sa knjigom – Malović je, naime, i osnivač hercegnovske „Knjižare So“ koja je zvanični nastavljač najstarijeg bokokotorskog klasičnog knjižarstva (samim tim i onog s prostora Crne Gore).
Ime našeg sagovornika do sada je u ovom listu više puta pominjano, „Pečat“ je pažljivo pratio i njegovo stvaralaštvo (kritički osvrt na „Prugastoplave storije“ objavljen je u 134. broju, od 1. oktobra 2010) i njegov angažman u književnoj grupi P-70 (prilog o „Prozi na putu“ štampan je u 146. broju, od 24. decembra 2010). Ovo je, međutim, prvi put da objavljujemo razgovor sa njim.
Naravno, na srpskom jeziku, kojim, prema rezultatima nedavno održanog popisa, govori najveći broj stanovnika Crne Gore. Ipak, bez obzira na taj podatak, za Malovića „sve ukazuje na to da su oficijelni rezultati popisa krivotvoreni“. „Srpske stranke moraju odmah da prestanu da daju legimitet parlamentu, koji daje legitimitet neviđenom kršenju ljudskih prava na prostorima ozračenim Podgoricom“, reći će, pomalo već umoran od „raznih emanacija aparthejda“. Ipak, to „zračenje“ za sada ne dohvata bogatstvo autentičnog bokeljskog govora zalivskih Primoraca, kojima i naš sagovornik pripada, a koji je ukrasio stranice njegovih vrednih ostvarenja…

Kako se osećate u koži prvog književnika u istoriji naše književnosti, koji je za života, i to inicijativom Narodne biblioteke Srbije, odbačen iz korpusa srpske literature i proglašen za crnogorskog pisca?
Upitan jesam bio, kako to i otkud? Mada, kao deklarisani srpski pisac samim tim nemam u sebi ugrađen kôd po kome bih kao Bokelj star 317 godina emotivno reagovao na svaki znak jednakosti između mene i Crne Gore, a njoj svaka čast. Ne činite kompliment rodonačelnim zalivskim Primorcima time što ih pretpostavljate kao Crnogorce. Mi Crnogorci nismo, nego Bokelji. A zašto sam se našao sa znakom pitanja iznad glave kad me deslociraše sa police Narodne biblioteke? Zato što sam do tog trenutka udar očekivao isključivo izvana, nikad iznutra, nikad od mog tkiva.

Kakav status danas srpski pisac ima u Crnoj Gori? Da li se posle uspostavljanja crnogorskog jezika, i crnogorskog nacionalnog i kulturnog identiteta, književnost Srba u Crnoj Gori tretira kao manjinska literatura?
Dopustite da se u ramu što mi ga domaćinski nudite, emotivno osjetim što komotnije. Stoga mi ne zamjerite što vam, dakako dobronamjerno, zamjeram što me silom utjerujete u okvir iz koga, od trenutka referenduma, bježim sve vrijeme brodeći u zalivskom mjestu. Iza premise da je Boka Kotorska zvanično jedan od 30 najljepših Zaliva na svijetu, iza premise da je Boka Kotorska u sastavu Crne Gore od amebah do danas ni 70 godina, iza premise da je Boka Kotorska Crnoj Gori jedini izlaz u svijet, sem Srbije uvijek i apsolutno jedina naklonjena geografija – zaključio bih ovo: nisam najbolja adresa za pitanja koja povezuju Nikolu Malovića i Crnu Goru, a njoj svaka čast. Srećom po pitalicu, i sa ostrva se vidi, i iz kore drveta, to: „da li se posle uspostavljanja crnogorskog jezika“, mada bih vazda kazao takozvanog, „da li se posle uspostavljanja crnogorskog nacionalnog i kulturnog identiteta, književnost Srba u Crnoj Gori tretira kao manjinska literatura“. Ne. Ne tretira se opšte. Nema je. Programski je bojkotovana. Prekrivena je karacrnim plaštom crnogorskog aparthejda, montenegrinskog tipa.

„Lutajući Bokelj“ posebno, potom i „Prugastoplave storije“ obogatile su srpsku književnost autentičnim primorskim, bokeljskim jezičkim idiomom. Imajući u vidu jezička raslojavanja na ovim prostorima, očekujete li i da bokokotorski govor bude kodifikovan kao samostalan jezik?
Naravno da ne. Očekujem samo da srpski jezik bude obogaćen morem prekrasne leksike koju realni Primorci aktivno upotrebljavaju u svom govoru. Sve manje, ruku na srce, jer se iz medijskih centara, sve lokalnijih, ili sve udaljenijih, ne računamo li Zagreb, takav govor deboto ne stimuliše. Da nije bilo „Lutajućeg Bokelja“, propuštena bi bila posljednja šansa da se do nadaleko uopšte „čuje“ kako govore naši Primorci. S druge strane Zagreb uspijeva svojim kulturnim stimulansima i diplomatskim ticalima sve što mi ovdje pominjemo kao atipičnost da uvrsti u svoju pak kulturu kao vrlo tipično, da inkorporira kao sasma hrvatsko. U vezi s jezičkim bokeljskim idiomom, nemojte me pitati kako se osjeća čovjek koji je sam – tim. Koji vodi timske kulturne i identitetske bitke.

Trenutno se vodi još jedna kulturna i identitetska bitka, kada su srpska književnost i srpski jezik u pitanju, koja se jednako tiče i Srbije i Crne Gore, i Boke. Mislim na pokušaj falsifikovanja Njegoševog stvaralaštva i identiteta, na pokušaj novog čitanja jednog od najznačajnijih segmenata srpske književne tradicije. Kakav je vaš odnos prema Njegošu?
Kakav može biti? Gorski je vijenac valjda knjiga koju sam najviše puta u životu pročitao. Nejasno mi je, otud i enigmatično, kako iko može da ima famoznu dilemu u vezi s tim „što je pisac htio da kaže“ – kad se sam Njegoš i tu i tu i tu, i tu i tu, i tu, eksplicitno podičio srpstvom geografskih Crnogoraca?! Gorski se vijenac danas iznad Boke čita kao apokrif. Skraćuju ga; komandom find traže sklop srb, i nastoje da ga u novom izdanju ne bude at all, što je skrnavljenje, ili čin nepočinstva nad tekstom. „Gorski vijenac“ ostaće stanovita gorska biblija, sinopsis usuda Crne Gore. Ko je prevjerio, pa je Montenegrin danas, poturica je u Njegoševom identitetskom ključu. Gotova formula. Valja dodati da mi sve te identitetske divertikule moramo da priznamo i prihvatimo, kao što i činimo, i nećemo ih nastojati da istražimo kao u Njegoševo doba, ali da mislimo da je bilo bolje ne čačkati mečku in the first place, ne činiti razdor, ne da stoji, nego predstavlja jedini glas zdravago razuma.

Da li se slažete sa ocenom da umetnik u vreme kada se država nalazi pod nekom vrstom (duhovne) okupacije, treba svoje stvaralaštvo da u određenoj meri podredi nacionalnim interesima. Kako vi uspevate da dovedete u saglasje društveni angažman i autonomiju stvaralačkog čina?
Država Srbija i Crna Gora, namjerno pravim gramatičku grešku, na pragu su da postanu potpuno okupirane zemlje. Ne želim da vjerujem u to da već bespovratno jesu, iako svi pokazatelji kazuju gdje smo kolektivno stavili dlan preko očiju i uz uzdah spustili glavu dolje. Uz živu vjeru da, posle Čuda iz Vimbldona, čovjek od izlaza postoji, ne misleći pritom na Noleta, njega radi. Moja je poetika ova: trčati ulijevo ako se stampedo začeo udesno. Ne zna se koje se godine okončava radnja „Lutajućeg Bokelja“; stoga je junak (pričamo o autonomiji stvaralačkog čina, zar ne?) i danas mokar, i ne miriše na lavandu – jer sve ove godine urinira uz vjetar.

Deo književne kritike zamerio Vam je što ste u „Prugastoplavim storijama“ navodno afirmisali nacionalističke, bezmalo i klerofašističke ideje. Da li veća opasnost srpskoj kulturi preti od ideologa književnosti ili od književnika ideologije?
Složićete se da slovima i brojem tek jedan zrenjaninski ideolog Druge Srbije (koji je o „Prugastoplavim storijama“ ikad kazao koju negativnu) – ne može da predstavlja „deo književne kritike“. Sve pretrage po www.knjigainfo.com dokazuju apsolutnu dominiaciju pozitivnih prikaza i kritika inspirisanih tiražnim plavo-bijelim svijetom mog opusa. Ko je opasniji, ideolog književnosti ili književni ideolog, pitate? Trula jabuka jednako je lošeg ukusa kao i trula kruška.

U jednom delu „Prugastoplavih storija“, čini mi se na tragu „net-kriticizma“ Pola Virilioa, dijagnostikujete bolesti današnjice u kojoj se drastično uvećavaju naučno-tehničke i društveno-političke moći. Kakva je uloga umetnosti u savremenom dobu koje mnogi mislioci označavaju kao vreme predapokaliptičkog užasa?
Uloga umjetnosti ostala je ista, rekao bih, da slikanjem aktuelnog doba biranim sklopovima tonova, riječi ili boja – kazuje istinu. To će reći i da, ni u digitalnoj eri – bez Boga, Ljubavi i smrti – nema punoće kazivanja, nema djela koje bi bilo entitet po sebi. Uloga savremene umjetnosti jeste da upozori na bubnjeve apokalipse, da artikuliše ono što se već može da čuje i vidi iza okuke naših dana. Uloga umjetnosti jeste da pruži bezuslovan azil – pravim aluziju na zapis Eme Lazarus (Kip Slobode) – svim umornim, jadnim, zlosrećnim, promrzlim, slobodnog daha gladnim, beskućnim, burom šibanim – da uđu takvi pod baklju entiteta nalik romanu „Lutajućem Bokelju“, i ogriju se plamenom istine, kojim iznutra gori ali ne izgara svako pravo djelo lijepe književnosti. Unutar takovih korica dijagnostikovane su sve bolesti savremenog svijeta, i notirane su naučno-tehničke & društveno-političke moći.

Ali je posebno naglašen i dijalog sa tradicijom – i sa Homerom i sa Svetim Savom… Ko je više od njih dvojice zadužio srpsku književnost, i vaše stvaralaštvo?
Prvi srpski pisac i učitelj, Sveti Sava, neprikosnoven je i ne može se porediti, jer je kao lebac; ma šta jeli, ništa nije tako ukusno bez hleba, i bez svega se drugog može, sem bez hleba. Homer, koji dolazi prije, koji je besmrtan na drugi način, izvire iz druge priče…

Jedan ste od osnivača i član književne grupe P-70. Ističete da vas ne povezuje poetička srodnost i da čvrst manifest u novom vremenu može da zvuči besmisleno. Zašto tako mislite?
Nemoguć je čvrst manifest posle 11. septembra. Počela je nova era. Na udruživanje Slobodana Vladušića, Vladimira Kecmanovića, Nikole Malovića, Dejana Stojiljkovića i Marka Krstića – mnoge su se već uzdigle obrve. Zajedno smo, jer dijelimo isto osjećanje književnosti. Ona je za nas posljednje pribježište istinske demokratske svijesti koja podrazumijeva ukrštanje različitih ideja i različitih slika svijeta, kako bi se u tom kolopletu pojavilo nešto što se nigdje izvan književnosti ne bi moglo pojaviti. Nazovimo to Duhom vremena. Nismo skloni da književnost koju pišemo potčinjavamo ni lobi-grupama, ni politici, ni tržištu, ali želimo, a neki od nas su to već i učinili, da politiku i tržište i recentnu istoriju i blisku budućnost, učinimo temama naše proze – jer smo uvjereni da književnost zna više, pošto je slobodnija od drugih načina izražavanja.

Ne jurite za donacijama, niste „politički korektan“ pisac, a takođe ne podilazite ni ukusu šire čitalačke publike. I pored toga, književna priznanja nisu Vas zaobišla, a knjige su štampane, za naše uslove u izuzetno velikim tiražima. Paradoks?
Nema tu paradoksa. Kao Primorac koji poslovično nikad ne ljetuje, toliko sam žedan mora da se to osjeti u književnosti, koja je poslovično željna mora, jer ga je uvijek bilo malo kod srpskih pisaca. Toliko o kulisama. S druge strane, trudim se da govorim istinu, da je uplićem u tekst kao što bi neke ruke šarenu traku u kiku. Ako nešto vole ljudi ujedinjeni istom geografijom, planetom Zemljom, jest da vole istinu. To vam je poštena, plavo-bijela formula.

___________________________________________________________________________________

Knjižara So

Nikola Malović osnivač je hercegnovske Knjižare So, s epitetom gradske, nazvane tako jer se nalazi na glavnom, nekadašnjem Trgu soli, u gradu koji je 1382. nastao zbog prodaje soli, i zato jer su dobre knjige, po mišljenju našeg sagovornika, uvek – so.
Knjižara So zvanični je nastavljač najstarijeg bokokotorskog (samim tim i crnogorskog) klasičnog knjižarstva (od 1898), rodonačelnika Jova Sekulovića.
Na prvim Danima Knjižare So (2005), na stepenicama pod Sat kulom, heraldičkim simbolom Herceg-Novog, integralno se čitao Njegošev „Gorski vijenac“. Ove godine  (12. jula) otkrivena je na zidu Knjižare So mermerna atipična spomen-ploča, formata A4. Na njoj piše ćirilicom: „U početku bješe riječ, i riječ bješe u Boga, i Bog bješe riječ“. (Jovan 1, 1.)

___________________________________________________________________________________

100.001 stepenica

Na dan kad mu je uručena nagrada „Borislav Pekić“, Nikola Malović objavio je u izdanju Knjižare So, 2. jula, atipičnu književnu fotomonografiju „Herceg-Novi: Grad sa 100.001 stepenicom“.
Između ostalih, luksuznu knjigu o najvećoj hercegnovskoj specifičnosti, stepenicama ili skalama, preporučuje i ambasador Srbije u Crnoj Gori, Zoran Lutovac. Delo donosi katalog od preko 500 fotografija iz Starog grada, Grada, s Hercegnovske rivijere, svega Zaleđa, s Poluostrva i sa Ostrva. Unutar korica nalazi se najveća ikad objavljena kolekcija stepenika i skalinada.
Time što se može overiti dvojezičnim pečatom – knjiga postaje ono što je do sada knjiga retko bila – unikatni suvenir. Baš takav suvenir svedoči da je njen vlasnik, samim tim što se odnekud obreo na centralnom Trgu, uspeo da savlada brojne stepenice. Bez sve šale: valja imati srce za obilazak Herceg-Novog, grada sa 100.001 stepenicom.

4 коментара

  1. Novosti iz rada udruge SLOBODNA DRŽAVA RIJEKA – STATO LIBERO DI FIUME

    ***Ministar kulture SDR Lucio Slama bio je gost Pulskog filmskog festivala kao glumac u igranom filmu “Fleke“, dugometražnom prvijencu mladog akademskog redatelja Alde Tardozzija (FOTO: u prilogu)

    ***Dopredsjednik udruge Slobodna Država Rijeka Zlatko Moranjak medijima je u srijedu najavio pokretanje kaznene prijava protiv odgovorne osobe u Primorsko-goranskoj županiji koju se sumnjiči za kršenje nekoliko članaka Kaznenog zakona RH vezano uz natječaje za dodjelu sredstava prema predloženim programima iz djelokruga Odjela za odgoj, obrazovanje i školstvo. Kako je Moranjak objasnio radi se o odobrenim sredstvima Lions klub i HAZU protivno mjerilima i uvjetima što se odnose na sve ostale prijavljene na županijski natječaj. Prijava se odnosi na članke 337 KZ (zloupotreba položaja i ovlasti), čl.339 KZ (nesavjestan rad u službi i čl.344 KZ (Prijevara u službi). Lions klubu odobrena su sredstva za nabavu opreme trećim licima što uopće ne može biti programska djelatnost niti dio programa apliciranja u program javnih potreba. U slučaju HAZU (koji i sam daje potpore za programe) odobreno je zapošljavanje osobe u Zagrebu što ne može biti niti program niti projekt. (VIDEO: http://youtu.be/ZCfD294W-zI)

    ***Gost prošlotjedne emisije Kanala Ri ‘Dijagnoza politike’ bio je predsjednik udruge SDR i novi predsjednik Liste za Rijeku Danko Švorinić. Kakva su njegova iskustva iz Gradskog vijeća, zašto je osnovana Lista za Rijeku i zašto misli da je Rijeci potrebna snažna gradska stranka i riječki regionalni zastupnici u Saboru, doznajte u prilogu.
    (VIDEO: http://youtu.be/p8DFikyFlc8)

    ***Nakon sudjelovanja na humanitarnom turniru ‘Život za Katju’, malonogometna ekipa Slobodna Države Rijeke nastavlja s uspješnom turnejom po Gorskom kotaru. Ovog puta nastupili su u Fužinama na turniru “Pod Branom” na kojem je nastupilo sveukupno 16 ekipa od kojih 5 iz Rijeke te osvojili drugo mjesto.

    ***Narudžbe i dogovori oko preuzimanja knjiga iz izdanja SDR, zastavica i promo materijala te riječkih zastava i dalje su moguće putem ovog emaila…

    Pozdrav od vašeg i našeg SDR – SLF tima!
    http://www.rijeka-drzava.com




    0



    1
  2. Hvala ti Nikola za sve što radiš,da se nekolicina istorije i svega o čemu pišeš,pamti danas i za buduči rod!

    Volim da čitam tvoja dela jer imajo puno toga u sebi,a to nešto,čini te izuzetnim piscem!

    I u Sloveniju čuje se tvoj glas,TAKO NAPREJ DRAGI NAM NAŠ NAJVEČI PISAC,NIKOLA MALOVIĆ !!!!

    AMOR




    0



    1
  3. Само тако Никола, али нека поред ове Божије, на теби буде и морске соли. Коме је дато претежније, даће му се и оно мање.




    0



    1
  4. Човјек,величанствена појава,у данашњем свијету,пренапуњеном офуцаном људскошћу




    0



    1

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *