JOVAN DELIĆ Pečati Matije Bećkovića

Beseda kojom je   prof. dr Jovan  Delić, predsednik žirija za dodelu nagrade „Pečat vremena“ za književnost, pozdravio laureata ovog priznanja

„Čim ga je iznedrila
Otrgao se iz naručja
I utekao
Da se peče u kamenjaru
Dok za ralo krša
Kupi ralo neba.“

Ne navodimo ove stihove iz pjesme „Sveti Vasilije Ostroški Čudotvorac“, iz nagrađene knjige Matije Bećkovića „Put kojeg nema“ nagradom „Pečat vremena“, samo zato što je danas praznik Svetoga Vasilija, već i zato što su oni iz samoga srca ove knjige, i ovoga pjesnika, što je pečat Ostroške grede, i krst ispod nje donesen, na kućištu Bećkovića u Rovcima, na životu Vukove i vučje siročadi i posmrčeta, na očevom grobu kojeg nema i na grobu njegove udovice, na „Putu kojeg nema“, odnosno na knjizi o kojoj imam čast da govorim.
Jer na početku i na kraju te knjige, kao na ulaznoj i izlaznoj kapiji, postavljen je okvir: pjesma „Prisen“ kao lirski prolog, i pjesma „Snovidno i onovidno“, kao lirski epilog. U uvodnoj pjesmi pjesnički subjekat naziraše „U zarancima / Nečiju prisen u zraku“, koja „Virkaše iz ponečega / Za videla i nevidela / Tvoreći ni iz čega / I dela i nedela“, a u završnoj, u svih pet katrena, nabraja u čemu je vidio i prepoznao kako „Onaj svet sjakti na ovome“. A to mu je bilo najlakše videti u Ostroškim gredama i pećinama koje zovemo Gornji manastir. Zraci uvodne i završne pjesme prosijavaju kroz cijelu knjigu dajući njenim stihovima dodatno, kontekstualno značenje i vrijednost i čineći pjesmu „Sveti Vasilije Ostroški Čudotvorac“ najisturenijom.
Ime Matija postalo je pečat kojim se više od pola vijeka ovjerava suvo zlato srpske poezije. Nije ga dao ni kum, ni otac, niti je ponovljeno predačko ime, već ga je Bećkovića mladenac svojevremeno donio rođenjem, kao zrak onoga svijeta na ovome. Rodio se na Dan Svetog apostola i jevanđeliste Mateja, a njegovo rođenje i ime blagovijestili su majci ruka i glas njenoga ranoupokojenoga brata, koji je, u sestrinom snu, stavio ruku na stomak Matijine majke da je zaštiti od krvničkoga noža, uz uzvik:
„Ne, tu je Matija!“
Bilo je to 29. novembra 1939, prve godine Drugog svjetskog rata, što će se tek kasnije saznati i obistiniti. Najčešće ne znamo kad počinju velika klanja, a mi se pripremali za oranja.
To ime već danas živi nezavisno od čovjeka kome pripada, kao pečat na njegovim knjigama.
Vjerovatno najmoćniji rukavac ove pjesničke knjige posvećen je temi vuka, pri čemu je Vuk i najdraže ime izgubljenoga oca i ime reformatora srpskoga jezika, i metonimijska veza sa, u ovoj knjizi i na Hilandaru, vaskrslim srpskim pjesnikom Vas­kom Popom, i gorska zvijer za kojom se podigla najveća hajka, i staro srpsko božan­stvo, hromi vuk, Dajbog. Triptih o vuku tkan je na više razboja i spratova. Vučja šapa je zajednički pečat na Bećkovićevoj i Popinoj poeziji.
Šta je apsurd evropske proze pri Bećkovićevoj kolašinskoj „Stanici za otkup vučjih koža“? Modernom metalnom zdanju sa prostorom za Vučje groblje. Stanici u koju nijedna vučja koža nije dospjela. Groblje u koje nijedan odran vuk nije položen.
Ili, pri dva puta kojih nema – uz Mrtvicu i preko Liješnja – pri čemu je onaj uz Mrtvicu „naš brend“, tim prije što „Amerika preferira Mrtvicu“? Blago tebi, Momo Kapore, divno li se tvoja anegdota uplete u rovačko bespuće i prijateljske sti­hove!
Ili pri našim vječnim hajkama i ćeranijama na ljude, na vukove i na muve, tako da poema „Ćeraćemo se još“ blista danas još punijim sjajem, nego kad je pjevala o onome što se ćerao za muvom do Stambola? Humor sa sedam pečata garantno je pismo Bećko­vićeve poezije.
Više puta smo ponovili da se Bećkovićeva poezija može čitati kao porodični kriptoroman, čije su knjige tematizovane kao „Očinstvo“, „Majčinstvo“, „Sinstvo“ i „Vera Pavladoljska“. Taj „roman“ dopisivan je i u ovoj knjizi: „Ubiću te / Života mi tvoga“, zaklinje se u desetercu brižna majka sinu koji od svoje četvrte godine više nije mali, uplašena za njegov život; majka koja je čuvar jezika, prenosilac tradicije, izvor priče i pričanja; prokazana udovica narodnog neprijatelja koja je podigla siročad i posmrče utkavši pramen svoje duše u sinove stihove. Pečat njene ruke vidljiv je i na ovoj knjizi.
Možda se Matija Bećković kao pjesnik rodio ili barem potvrdio „Verom Pavladoljskom“. Vera Pavladoljska je, iako neimenovana, prepoznatljiva u pjesmi „Eva“: „Susrevši je / Na malom kamenom trgu / Kao zraku što potitrava / Po osunčanim pločama“, pjesnik se sreo sam sa sobom „i našao svoje rebro“. To rebro je pečat na ovoj pjesmi.
Drugo Bećkovićevo pjesničko rođenje bilo je sa otkrićem dubljih, starijih, mitskih jezičkih slojeva, sa „rovačkim poemama“. Pjesnik je produbio pamćenje pamćenjem svoga jezika, postavši stotinama godina stariji od sebe, pa će u knjizi o kojoj govorimo duboku istinu reći jedan starac, gotovo metuzalem, obraćajući se znatno mlađem pjesniku: „Znam ja vas / Vi ste dolazili kod mog oca / Kad sam bio mali / I stalno me nešto zadirkivali / I zaplakivali“. To teško čitljivo, duboko i zapretano jezičko pamćenje jedan je od glavnih pečata Bećkovićeve poezije, posebno poema.
Ni orao, ni soko, ni utva zlatokrila, ni gavran, ni golubica, ni jastreb, ni lasta, ni ćuk, ni sova, ni galeb, ni labud, ni slavuj, ni kos, već „pregršt perušine“, vrapčić vrapčijega srca, postao je zaštitni znak ove knjige i jedina tužna nada i utjeha nerobljenom roblju što virka iza rešetaka. Jedino on – domaći vrabac – istrajava i ne uzmiče, dočekujući svako zlo u svojoj avliji. „Kosovski vrapci“ Đorđa Sladoja i „Vrabac“ Matije Bećkovića griju nadu dok u nama vrapčije srce kuca. „Vrabac“ je jedan od vrhova Bećkovićeve poezije. Kako će se samo obradovati sirota duša Stevana Raičkovića što je još jedna ptica opjevana po pravdi i zasluzi, i to prijateljskim perom.
Kao što je Bećkovićeva poezija u cjelini ostavila neizbrisiv pečat na posljednjih pedeset godina razvoja srpske književnosti, tako će i izvanredna pjesnička knjiga „Put kojeg nema“ biti ugrađena u temelj književne nagrade „Pečat vremena“ i uzvratiti uzdarje „Pečatu“ svojim pečatom na tek ustanovljenoj nagradi.

Један коментар

  1. Avatar

    Беседа и посвета “Печати Матије Бећковића”сија неизбрисивим светлом.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *