Budite oprezni, NATO se prikrada

Piše Dragomir Antonić

Ovih dana priprema se teren, a ujedno traže i formulacije kako protivno volji tri četvrtine stanovnika Srbije i 99 odsto Srba privesti državu Srbiju zlikovačkoj vojnoj organizaciji NATO

Uvek u tajnosti, prikriveno, krišom i potuljeno pojedini članovi organizacije VB-e pokušavaju da izvrše dobijene domaće zadatke u inostranstvu. Zadaci se dobiju napolju, a rade kod kuće. Zato se zovu domaći zadaci. Zadaci su uvek na štetu države Srbije.
Kakav se zadatak radi ovih dana u Srbiji? Priprema se teren, a ujedno traže i formulacije kako protivno volji tri četvrtine stanovnika Srbije i devedeset devet procenata Srba privesti državu Srbiju zlikovačkoj vojnoj organizaciji NATO, u Srbiji poznatoj kao „Luda Nasta“.
Rade se prljave stvari odavno, ali su se rokovi približili i mora se učiteljima pokazati šta je i koliko urađeno.„Mora se izaći sa farbom u sredu“ – kako je pisao Branislav Nušić. Lokalni prevaranti obećali su regionalnim nadmenim drndošima hotelskih sobarica i liftbojeva, da će Srbiju – imenica ženskog roda – udomiti do kraja godine „Ludoj Nasti“, a radosnu vest će saopštiti do kraja prve polovine ove godine.

MILOSRDNO OTROVNI
Naizgled nemoguća misija, ali kako se radi o mladim i prilježnim učenicima, bez savesti i trunke rodoljublja u sebi i van sebe, a željnim dokazivanja pred stranim učiteljima, mi koji smo protiv moramo preduzeti sve mere opreza. Ovih dana, a bogami i nedelja ne sme se spavati, ni ćutati. Prilježni učenici rade punom parom, a ko radi taj i greši. Nije važno što rade prikriveno i potuljeno, kako bi rekli u Čačku i Brusnici, uvek neke stvari izađu na videlo. Zato čitajte, gledajte, slušajte, osmatrajte i reagujte čim uočite kakvu nepodopštinu. Ne sme se dozvoliti da išta promakne. Čim bilo šta uočite, a vi to odmah ispričajte komšiji, prodavcu u radnji ili na pijaci, kelneru, kolegi na poslu, ili šaljite komentare novinama i ostalim elektronskim medijima. Bogu hvala te postoji internet. Vaš rad neće biti zaludan.
Evo šta su pokušali da urade pre neki dan. Tačnije u nedelju, 15. maja. Misle neradni je dan, narod se odmara, pa neće primetiti prevaru. Najstariji dnevni list na Balkanu je na naslovnoj strani objavio „analizu“ sa sve grafikonima i komentarom da Srbi ništa drugo ne rade već čekaju da priđu „ Ludoj Nasti“ i to u većini. Ono jest da grafikon pokazuje sasvim suprotno – da su Srbi  protiv „Ludače“ – ali uredništvo je kao topništvo. Ignoriše činjenice i raspaljuje na sve strane. Ali ne lezi vraže u redakciju počeše da pristižu komentari u enormnim količinama. Ne moram da vam pričam šta je sve u njima pisalo. Sami ćete naslutiti i sutradan – izvinjenje. Kao desila se greška. Nekad bi za nju bio okrivljen slovoslagač ili meter, a danas verovatno programer. Logično, čitaoci znaju da nije u pitanju nikakva greška, jer da jeste onda bi ispravka i izvinjenje bili objavljeni na prvoj strani gde je greška i napravljena, a ne na sedmoj stranici. U izvinjavajućem naslovu se pominje „više od 60 posto je protiv učlanjenja u NATO“ što ne odgovara istini, jer se iz teksta vidi da se radi o više od 65 procenata protivnika, to jest normalnih državljana Srbije. Dozvolićete: Kako osoba kome umiru članovi porodice od raka, kao direktne posledice bombardovanja osiromašenim uranijumom, može imati želju da bude član zlikovačke organizacije koja je taj uranijum bacala po našim glavama? Ili će možda roditelji, sinovi, kćeri i rođaci ubijenih u besomučnom i bestijalnom divljanju, poželeti da budu u istom društvu sa zločinačkom bandom? Ko uopšte može želeti da bude u istom društvu sa onima što su nas „milosrdno“ zasipali otrovima koji će ubijati i naše potomke?
Zato moramo biti oprezni, na najmanji nagoveštaj reagovati i usprotiviti se svakom pokušaju, makar i nagoveštaju pokušaja, da na mala vrata ili kroz ključaonicu uvedu Srbiju u morbidnu i monstruoznu organizaciju koja živi od ubijanja žena i dece. Zar neko može bilo koga u Srbiji ubediti da je Milica Rakić bila vojnik ili terorista, ili je predstavljala opasnost po bezbednost Amerike, ili bilo koga drugog. Zbog nje i zbog svih žrtava od Varvarina, Aleksinca, preko Niške pijace, Grdeličkog mosta, do Surdulice… moramo se suprotstaviti ulasku nas žrtava NATO-a u to društvo vampira i krvopija. To je naše moralno, legitimno i demokratsko pravo, građani Srbije.

ŽUTA VRBA
Odgonetanje srpske šifre „neka bude što biti ne može“ započeto u pretprošlom broju „Pečata“ nastavlja se, kao što je i obećano. Stih iz zagonetke „Da Bog dade, ti se neudala“, a koji je glasio „dok ne rodi javor jabukama“ je odgonetnut. Drugi stih „dok ne vid’la tri na nebu sunca“ je takođe odgonetnut. Danas je na redu treći stih koji glasi: „Žuta vrba grožđem bijelijem“.
Teško je zamisliti da vrba, bilo kakve boje, a pogotovo žuta može roditi bilo šta, a naročito grožđe. Zato se odgonetka ovoga stiha mora tražiti u drugim zapisima ili predanjima. Ko je pažljivo slušao usmena predanja o Kremanskom proročanstvu nadaleko čuvenog Tarabića ili o njemu čitao šta je po kazivanju prote Zaharića prvi zapisao Kazimirović, a kasnijim tumačima se ni broja ne zna, mogao je zapaziti da će poslednje carstvo, odnosno vlast pod kojima će Srbija grcati biti – žuta. Tarabić je, bar tako tvrde usmena predanja, govorio da će se Srbijom premetnuti mnoga carstva, to jest vlasti, dok naposletku Srbijom ne ovladaju žuti. Kad njihovo prođe, Srbija će ponovo na noge stati, sve će procvetati, grane voćki će se od plodova do zemlje povijati, a grozdovi plodova će visiti po vrzinama i vrbacima. Dolaskom velikog broja Kineza u Srbiju početkom poslednje decenije dvadesetog veka, verovalo se da se proročanstvo odnosi na njih. Kad su počeli otvarati tržne centre, ne samo u Beogradu već i po manjim varošima u Srbiji, istraživači proročanskih zapisa su bili uvereni da će Kinezi ovladati Srbijom i kad njihovo prođe – Srbiji će krenuti napred. Tumačenje je očito bilo pogrešno jer Kinezi nisu preuzeli vlast u Srbiji, pa sad vidimo da Tarabićevo žuto se nije odnosilo na kinesku žutu rasu, već na domaću. Domaći žuti koji su na vlasti već više od jedne decenije su poslednje carstvo pod kojim će Srbija stenjati. Njihovim odlaskom Srbija će procvetati, a žute vrbe rađaće belo grožđe. Ako je verovati Tarabiću.
U septembru 2000. godine, kada su dolazili na vlast verovali su Tarabiću i njegovim proročanstvima koja su se tada obistinila. Nema razloga da 2012. godine bude drugačije. Strpljenja braćo Srbi i ne dozvolimo da za ovo malo vreme što im je ostalo nas odvoje od naših  prijatelja i  uvuku među neprijatelje naše.

10 коментара

  1. Avatar

    Stalno sam se pitao zašto vlada ne želi da utvrdi spisak ubijenih od strane NATOa u Srbiji. Sada mi jasno. Da bi se zataškala istina i pripremio teren za ulazak Srbije u NATO.

  2. Avatar

    U NATO ni greškom a kamoli namerno Srbija ne treba da uđe.
    Ne treba to dopustiti ako je ikako moguće. Obavezno referendum po tom pitanju.

  3. Avatar

    kladio bi se, al’ ne u vise od 10 (deset) dinara (rsd), da nema niki, ko bi mog’o s oni pistolj na farbu da potrefi vizir od sigurna kamera !

  4. Avatar

    Napisašte , žuti. Ali ako je verovati agencijama i ovi drugi (SNS) , ne znam koje su boje, neče biti ništa bolji. Dolaze na krilima istih naredbodavaca. Puni su obećanja , ali će ih naredbodavci prevariti kao Đinđića, pa šta ćemo onda. Zato , samo SRS, malo DSS i Dveri da se ujedine . Samo , mislim, da bi nam takva promena donela boljitak. Zato, do promene, s poštovanjem.

  5. Avatar

    Samo su plaćenici i domaći izdajnici (bez znakova navodnika) za izdaju ove nam napaćene i ojadjene države . Sve dok su ovi “žuti” na vlasti , bolje neće biti a i ovi naredni što planiraju da ovladaju su mi mnooogo sumnjivi .

  6. Avatar

    nemogu da verujem da ova banda na vlasti moze tako olako da pogazi krv nase dece inaroda dabi se ulizali toj bandi sto daanas ubija de stigne ikoga stigne nekaimje na cast bezdusnici

  7. Avatar

    Prvostupanjska haška presuda generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču za ratne zločine u bivšem UN-ovu sektoru Jug otvara gotovo zaboravljeno pitanje što se za i nakon “Oluje” dešavalo na području sektora Sjever. Da su augustovski dani i ondje bili natopljeni krvlju, govore podaci: Hrvatski helsinški odbor bilježi 267 žrtava, no ta brojka vjerojatno nije konačna jer – što zbog tehničkih nemogućnosti, a što zbog straha povratnika od svjedočenja – nisu mogla biti provjerena neka sporna stradanja.

    Najviše ubijenih ili nestalih osoba HHO je zabilježio u Glini (46), Vrginmostu (44), Dvoru (50), Vojniću (29) i Slunju (25), a slijede Karlovac (24), Petrinja (18), Duga Resa (13), Hrvatska Kostajnica (8), Plaški (5) i Sunja (5). Iz općina Vrginmost, Vojnić, Slunj i Karlovac najviše je stradalih u izbjegličkoj koloni, kojoj su se Kordunaši priključivali znatno kasnije, između 6. i 9. augusta, kada su se na potezu Glina-Dvor našli na meti avionskih i artiljerijskih napada, kao i pojedinačnih smaknuća civila od strane HV-a i Petog korpusa Armije BIH. Najveća su stradanja izbjeglice pretrpjele u Glini, Maji, Žirovcu i Trgovima, gdje je kolona u više navrata presječena. Dio izbjeglica koji se sklonio u šume vraćao se nakon nekoliko dana lutanja na cestu Žirovac-Dvor, te se kolona tuda kretala još 9. i 10. augusta.

    Malo preostalih tragova

    Hrvatska vojska je kordunaškim izbjeglicama u večernjim satima 6. augusta prvi put presjekla cestu spasa Glina-Maja. Danas, 16 godina poslije tragedije, rijetki se žele prisjećati stradanja, iako svi osjećaju duboku potrebu da se javno iznese što se sve tada dogodilo u Roviškoj, Ravnom Rašću i Maji, te da se napokon otkrije gdje su sahranjena tijela još nepoznatog broja ubijenih civila.

    – Tu je napravljeno dosta zla. Hrvatska vojska doprla je iz pravca Petrinje preko Zelene doline i udarila na kolonu bespomoćnih ljudi. Jedan hrvatski vojnik rekao mi je da je bilo stotinu mrtvih. Deset je dana bio zabranjen prolaz tim dijelom ceste, govori se da su prali asfalt od krvi, no kasnije su se mogli vidjeti samo rastureni automobili, traktori, gomile veša, razbijeni televizori… – priča naš sugovornik koji je 6. augusta odlučio ostati u svom selu, nedaleko od mjesta stradanja izbjeglica. Želi ostati anoniman, kaže da ne valja čeprkati po rani dok zarasta.

    – Priča se da su tijela stradalih zakopana u obližnjim barama, stvarna se lokacija još ne zna – govori.

    O zločinu na tom dijelu ceste HHO u svom izvještaju piše ono što mu je ispričao svjedok A. I. iz Vrginmosta: “Iza Gline, iza raskršća za Petrinju, vodi neki put preko mjesta Maja. Tamo je kolona presječena. Ušla je vojska, 21. zagrebačka pukovnija. Oni više nisu pucali, pucali su avioni. Ljudi su stradali od granata.”

    HHO navodi da su u Maji poginuli: Đurđa Kranjčević, stara oko 35 godina iz Utinje, Dragica Basara, stara oko 80 godina iz Štakorovice kraj Vojnića, Ljubica Korkut (1958) iz Gornje Čemernice kraj Vrginmosta, Ranka Radovanović (1953) iz Čremušnice kraj Vrginmosta i Stevan Komadina (1930) iz Bovića kraj Vrginmosta, kojeg je smrt dočekala kada su dva tenka HV-a zapucala po koloni. Nakon što je pogođen krhotinom granate, njegovo je tijelo ostalo pored ceste.

    HHO navodi i svjedočenje supruge Miše Radovića (1957) iz Vojišnice kraj Vojnića, kojeg su oko 18.30 zaustavili pripadnici HV-a, izvukli ga iz auta i odveli u nepoznatom smjeru. Kada je njegova supruga nešto kasnije pitala jednog vojnika gdje je, odgovoreno joj je da “za njega nema više što pitati”.

    Na glinskom je području jedino poznata zajednička grobnica žrtava “Oluje” u Donjem Selištu, gdje je 55 grobova, kao i još jedna zajednička grobnica ponad lokalnoga groblja. Koliko je sahranjenih u Donjem Selištu, točno se ne zna, ali se pretpostavlja da je riječ o stradalim Kordunašima koji do Žirovca i Dvora nisu išli preko Gline i Maje, nego zaobilaznim šumskim rutama koje su u to vrijeme bile dobro prohodne. Jedna od njih je bila ruta Obljaj-Buzeta-Brubanj-Brezovo Polje. Najveći pokolj na tom dijelu desio se u Brubnju, na dijelu koji se zove Janusi, svega kilometar udaljenom od izlaska na glavnu cestu Glina-Dvor.

    Pokolji po selima

    – Pet dana nakon napada HV-a, otišao sam do puta kojim je prolazila kolona. Išao sam tražiti cigarete. Obišao sam samo dio puta, jer se prema glavnoj cesti nisam usudio ići. Zatekao sam zastrašujuće prizore, vidio sam samo mrtve, živih više nije bilo. Bili su ubijeni iz puščanog oružja i svi pošpricani nekom crnom tekućinom, tako da im nisam mogao razaznati lica. Svi su bili civili. Prebrojao sam 13 mrtvih tijela. Neki od njih su bili u sjedećem položaju, u kanalu kraj ceste, jedan je bio naslonjen uz drvo. Tamo sam našao 80 kutija cigareta, a tu su bili mrtvi konji i jedan mrtav čovjek. Ovdje su bila četiri mrtva čovjeka – pokazuje ekipi “Novosti” Stevan Ostojić iz Brubnja mjesta na kojima je zatekao mrtve Kordunaše.

    Ostojić je s roditeljima za vrijeme “Oluje” ostao kod kuće, svega nekoliko stotina metara udaljene od puta na kojem se dogodio pokolj.

    – Bio je ponedjeljak, 7. august. Rano ujutro, tim su putem prošli posljednji krajiški tenkovi, a kolona ljudi je i dalje nailazila. Prvi pucnji počeli su oko 13 časova, pa prestali, a onda je oko 18.10 počelo pucanje sa svih strana. Sjedio sam ispred kuće i slušao vijesti na radiju, kada je odnekud grunulo. Nestalo je struje, koju do danas nismo dobili. Čuli su se jauci dolje na putu. Vidio sam dim, kasnije i izgoreni autobus iz Slunja. Govorilo se da su u njemu izgorjeli i ljudi – priča Stevan Ostojić. Kaže kako je po putu još mjesecima poslije bilo cipela, kanistera s gorivom, automobilskih olupina, traktora, konjskih zaprega, a još se može naći odjeća izbjeglih.

    – Leševi su na putu stajali još nekih tjedan dana. Kuda su kasnije nestali, ne znam. Čuo sam da su išli kamionima i bagerima i prali cestu. Poslije nekoliko mjeseci pričalo se da je u bunaru kraj puta pronađeno 18 leševa – kaže nam.

    Sljedeća krvava stanica onih koji su preživjeli Glinu, Maju i Brubanj bio je Žirovac,

    7. augusta: kolona je tu presječena i granatirana, a u sudaru s hrvatskom i bosanskom vojnom silom mnogo ih je stradalo. Žrtava nije bilo samo u izbjegličkoj koloni, nego i u selima, u kojima su ostajali uglavnom starci, uvjereni da im se ništa neće dogoditi.

    Stana Lazić (1908) iz Gornjeg Selišta ubijena na krevetu u kuhinji, dok se ubojstvo Nikole Novakovića (1928) iz Vlahovića pokušalo prikriti postavljanjem leša na prugu, kako bi izgledalo kao nesreća, a potom je tijelo odvezeno u nepoznatom pravcu. Trup Miloša Rakasa iz Velikog Obljaja, koji je tada imao oko 65 godina, pronađen je mjesec dana kasnije u kući, a glava mu je bila dvadesetak metara od kuće, u polju.

    Nestala tijela

    Neka tijela nikada nisu pronađena, poput tijela Slavka Miščevića iz Buzete, koji je ubijen 14 dana nakon “Oluje”. Nikada nisu sahranjene ni svekrva i snaja Desanka (1912) i Jelena Slijepčević (1935), ubijene u Donjem Klasniću. Njihovi posmrtni ostaci nađeni su mjesec dana poslije “Oluje”, kada ih je Vojna policija otpremila za Sisak, ali se ne zna što je dalje bilo s njima. Potragu za njihovim tijelima započeo je Desankin sin i Jelenin suprug Damjan Slijepčević, nakon povratka 1998.

    – Tražio sam ih preko svih organizacija: HHO-a, međunarodnog i hrvatskog Crvenog križa, preko krim-policije… Nitko ništa ne zna. Jelena je nađena na stolici u kući s metkom u vratu, a Desanka nekoliko metara iza kuće, ubijena metkom u potiljak. Obje su bile teško bolesne – priča Damjan Slijepčević, koji je uzorke krvi za potragu davao nekoliko puta i u Srbiji i u Hrvatskoj. Ne vjeruje, kaže, više nikome.

    – Dok sam tragao za njihovim posmrtnim ostatcima od institucije do institucije, jedan mi je čovjek rekao da ih ne trebam tražiti, da ih neću naći jer su njihova tijela spaljena u sisačkim visokim pećima – govori nam. Kaže da se iz izbjegličke kolone tri puta vraćao kući kako bi majku i suprugu nagovorio da krenu u kolonu.

    – Nisu htjele ići. Mati se već gubila, nije ni znala što se dešava. Među posljednjima sam se uključio u kolonu. Ne znam ni koji je bio dan ni datum. Bio sam izgubljen. Znam samo da sam prošao Žirovac poslije masakra, jer sam prolazio kraj ostavljenih traktora i auta, vidio sam jednu mrtvu ženu kraj kanala. Iskreno, nisam ni gledao okolo, jurili smo jer je iza nas išla Hrvatska vojska. Jedva sam izvukao živu glavu. Tek negdje prije Dvora, kada sam sve ostavio, novi traktor “ferguson” i sve dokumente. Nije mi ostalo ništa osim odjeće koju sam imao na sebi. Hrvatska je vojska upala u kolonu, počeo je jauk, vidio sam i mrtve. Bilo je tu i vojnika Petoga korpusa. Ne znam kako sam izišao živ – završava priču Damjan Slijepčević.

  8. Avatar

    Ivane ovo trebati odstampati u hiljade primjeraka i nalijepiti na skupstinu. Nas su svi izbrisali prljavom gumicom sa geografske karte kao da nikada nismo ni postojali i mole boga da se niko od nas nikada ne javi niti kaze istinu. Pa oni nece da prebroje zrtve bombardovanja u Srbji da kazu koliko im je do sada ljudi umrlo od kancera od uranijuma, a kamoli da spomenu neku tamo srpsku bracu. Cekat cemo da vidimo, ko dozivi, sta ce ova vlast da spremi za iducu godinu. Evo isjecak iz casopisa Namaste Vo. 8 issue 4 by Leuren Moret “Solders developing malignancies so quickly since 2003 can be expected to develop multiple cancers from indepedent causes. This phenomenon hs been reported by doctors in hospitals treating civilians folloving nato bombing with deplited uranium in Yugoslavia in 1999. A Japanesse profesor Dr K. Yagasaki has calculated that 800 tons of DU is the atomicity equvalent of 83 000 Nagasaki bombs. No wonder soldiers, their families and the people of the Middle East, Yugoslavia and Central Asia are sick”
    Ako imate priliku odite na njihov web a i ovaj takodje http://www.mindfully.org/Nucs/2004/DU-Trojan-Horse1jul04.htm

  9. Avatar

    Obespravljeni Srbi u BH- Federaciji .Opštinama Drvar , Glamoč , Grahovo treba pridružiti i Bosanski Petrovac i Kupres većom brigom o povratku Srba u ovih pet opština . Ovih pet opština su od posebnog značenja za Srpsku ali i Srbiju i povezivanje sa Srbima iz Knina , Benkovca , Gračaca i izlaz na more . No uz vlast u Srbiji koja zastupa sve osim Srba i Milorad iznenađuje nebrigom o našem narodu . Poslije Brčkog ovih pet opštine su od posebnog značaja za srpski narod . Od ovih pet opština treba formirati zaseban kanton u suradnji s Bošnjacima sa sjedištem kantona u Drvaru . Treba se svim silama truditi da mi Srbi i dalje ostanemo većina i opstanemo a hrvatima prepustiti borbu za njihove interese oni o sebi brinu i predobro Milorade više brini o Srbima i srpskim interesima .

  10. Avatar

    Uhapšen Ratko Mladić koji izdajnici i strani plaćenici vode Srbiju narode ustani dok još možeš jer uskoro neće niti postojati srpskog naroda a niti Srbije .Srbija se uspraviti mora Srbija se umiriti ne može .

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *