TEOPOLIS – Svjetski dan beznačajnosti

„Dragi slušaoci, danas je svjetski dan maternjeg jez`ka. Njegovanje maternjeg jez`ka vrlo je važno za razvoj jez`čke kulture…“

Radijski spiker ravnodušnim glasom nam saopštava rezultate sinoćnjeg kola ABA lige, vremensku prognozu i za sam kraj tog izdanja vijesti ostavljenu informaciju o svjetskom danu maternjeg jezika. Srednjobosanski nazali i poluglasi koji su pojeli samoglasnike u oštroj su suprotnosti sa porukom koja se emituje. Danas je dan maternjeg – što bi trebalo prosto da znači: srpskog jezika. U jednoj novinskoj vijesti i njenom čitanju stalo je sve što ima da se kaže o duhu epohe: protivrječnost estetike i suštine, poruke i njenog sadržaja, poziva i pokreta. „Svjetski dan maternjeg jezika“ nije slučajno ni incidentno nesposoban da obaveže radijskog spikera na jezičku kulturu barem prilikom čitanja vijesti o svjetskom danu maternjeg jezika. „Svjetski dan“ samo je podsjetnik u kalendaru na ono za šta društvo tvrdi da mu je važno, iako je toj pojavi posvećeno upravo onoliko pažnje koliko je neophodno da se pročita vijest ili, u najboljem slučaju, održi jedno predavanje đacima. Dakle: ne mnogo i sigurno ne toliko koliko tvrdimo da nam je stalo.

STVAR KALENDARA Svaki dan je svjetski dan nečega. Po tome se čini da je kalendar savremenog čovjeka sličan hrišćanskom kalendaru. Među njima, uz svu pojavnu sličnost, stoji još veća razlika. Hrišćanski kalendar, čak i „običnim“ i radnim danima bio je ispunjen neprekidnim uspomenama beskrajnog niza mučenika-svjedoka hrišćanske vjere, onim čudnovatim i danas teško izgovorivim imenima helenskog, latinskog i sirijskog porijekla čiju etimologiju ne poznajemo, kao ni njihovo stradanje.
Već je Crnjanski kao trajni književni postupak svojih kazivanja o „serbskom nacionu“ uveo dvostruko vremensko smještanje sudbine Isakoviča u dane njihovog i „papežničkog“ kalendara, ponekad sa naizgled ciničnom napomenom o tome da ni jedni, ni drugi nisu ništa znali o mukama navedenog mučenika, ali su se ipak držali svojih kalendara. Jer kalendar jeste vremenski tok, hronološki orijentir koji ti kazuje ko si i kada ti svaki broj te poluprave nije sasvim razgovjetan. Kalendar se imenima i sudbinama mučenika nije ispunio tek tako. Hiljade Evpsihija (ljudi blage duše), Georgija i Dimitrija, Tekli i Agripina, raščerečeno je sa Hristovim imenom na usnama prije nego što su se sasvim obični dani ispunili njihovim imenima kao trajnim naznakama njihovog života i bića.
No nijedan dan posvećen čovjeku prožderanom i raskomadanom, optuženom od strane djece ili roditelja, nijedan dan isposnika zagubljenog u pustinji, čovjeka koji je napustio svoj polis da bi mu se vratio kao kost, koža i nesalomivi duh – nijedan od tih dana nije sasvim svjetski dan nečega budući da nijedan datum hrišćanskog kalendara nije posvećen efemernoj pojavi već pobjedi duha nad stradanjem, trijumfu mnogoimenitog Smisla nad diktatom besmisla. Danas neprozirni putevi izbora „crvenih“, „mastiljavih“ i „crnih“ slova, namjere i koincidencije romejskog i srpskog kalendara, ostavile su nam različite dane, obične i praznične, i različito obične i praznične.
Onaj isti srpski narod koji je nosio svoje svetitelje i knjige, ikone i mjesta, nosio je i praznike i uspomene. Žalio se na svaku carsku naredbu, a najprije onu da sahranjuje svoje mrtve u jednoj nasilnoj higijeni smrti u kojoj su nestajali dodir i lice, kao i na onu da mu se smanji broj crvenih slova, da mu se iz godine isključi radost praznika. Jer taj praznik je bio spomen ne apstraktne Svetosti kao sveljudskog osjećanja za prisustvo „onoga pred čime drhtiš a čemu se diviš“ Rudolfa Ota i eks-ju roka već je svako srpsko prekobrojno crveno slovo bilo uspomena nemanjićke Svetosti i obećanje Srbije koja se još nije rodila. Ono nacionalno živjelo je ono univerzalno, „serbski nacion“ proslavljao hrišćanske svetitelje kao svoje vremenske međaše i osvetitelje. Vrijeme je, na početku i na poslijetku, imalo smisla i kada je život izgledao besmisleno.

SAKRALIZACIJA PROFANOG Moderna je sačuvala praznik, desakralizujući njegov sadržaj, ali, paradoksalno, zadržavajući sakralni odnos ka onom profanom (u komunizmu i konzumerizmu podjednako). Praznik je i u nehrišćanskim kalendarima sačuvao ako ne istorijski sadržaj, a onda bar neku istorijsku uslovljenost. Ipak, nakon proglašenja „kraja istorije“, praznik je zamijenjen postmodernim „svjetskim danom“. Uspon beznačajnosti našao je svoju vremensku manifestaciju – svaki dan je „svjetski dan“ nečega, a sve što se kvalifikuje za svjetske dane istovremeno može, ali i ne mora nam biti važno.
Osmi mart – „međunarodni dan žena“ može da postoji samo u društvima koja se sjećaju njegovog socijalističkog sadržaja, feminističke sakralizacije jednog dana i načela emancipovane ženstvenosti. Postidentitetski Zapad već je ukinuo „ženu“ kao „društveni konstrukt“, pa bi odgovarajuća čestitka današnjih „marksista“ za 8. mart vjerovatno trebalo da glasi: „Srećan vam dan društvenog konstrukta nevezanog za biološku stvarnost čijom su normativnom deskripcijom nosioci represivne Moći patrijarhalne otrovne muškosti vijekovima porobljivali one koje se identifikuju kao žene.“ Visokoparno, smiješno i sumanuto? Možda, ali mnogo bliže novogovoru liberalne, medijski i politički dominantne kulture Megalopolisa nego što se mnogima sviđa da to priznaju. Uostalom, istog dana je i „svjetski dan akita“. „Svjetski dan“, kao način da se vrijeme istovremeno ispuni svim i ničim, tako u istu ravan svodi sve ono čemu se on posvećuje: pertle i bolesti, kafu i monsune, pse i ljude, jezike i kulture.
Da li nam je onda čudno da svjetski dani ne pomjeraju granice, čak ni na nivou „podizanja svijesti“ (na koju su, navodno, usmjereni)? Mi čitave godine slušamo i čitamo ljude koji politički relativizuju ime i identitet srpskog jezika, bombarduju nas jezičkom nekulturom i kakofonijom, ali se nadamo da će „svjetski dan maternjeg jezika“ zamijeniti posvećenost koju bi ćirilo-metodijevsko i svetosavsko predanje trebalo da iziskuju i dobijaju i u postvukovskom srpskom izdanku svoga stabla. Svih i cijelih 365 dana u godini naša popularna kultura romantizuje nasilje i društvene stranputice, od Petra Maraša smo načinili društveni uzor hiljada naših mališana, ali će nas osvijestiti „međunarodni dan borbe protiv (maloljetničkog ili drugog) nasilja“? Teško.
Svjetski dan je tu da u svijetu na rubu kataklizme osviješćuje mase tako što će ih anestetizovati, osmisliti ono što je Megalopolis obesmislio i obesmisli ono što je nosilo smisao do ukidanja našeg života u kome smo vjerovali da postoje vrijednosti i orijentiri, smislovi i praznici. A ne samo „snalaženje“ u društvu bez orijentira i „podizanje svijesti“ o svemu osim o potrazi za smislom života. „Svjetski dan“ je tu da postane švabovska zamijena za praznik, kada konačno izgubimo egziperijevsko sentimentalno vaspitanje za posebnost vremena i drugog čovjeka.
Nacionalne kulture koje ne pristanu na saradnju predviđene su za poništenje i ukidanje, mada im se uvijek sugeriše poželjno samoukidanje.
Zamjena, recimo, Vidovdana „svjetskim danom junaštva“ ili, još bolje, „svjetskim danom izlaska u prirodu“ (junaštvo miriše na otpor i nasilje, zar ne?).
To, međutim, nije ista stvar, složićete se.