Od toga NATO ne pomaže

Srpski jezik i crnogorski evroatlantizam

Nije čudno što nova vlast navješćuje promjene Opšteg zakona o obrazovanju i vaspitanju i Zakona o kulturi, ali da to stavlja u kontekst prevazilaženja nacionalnih i političkih podjela, veliko je iznenađenje. Može li to biti signal da negdje sazrijeva svijest da se bez temeljne reforme i političko-ideološke emancipacije obrazovnog sistema, Crna Gora ne može izbaviti iz anakondinog zagrljaja novocrnogorske etnonacionalne koncepcije, oličene, prije svega – u nasilju nad imenom srpskog jezika, kulturno-istorijskim i duhovnim nasljeđem i nad ćirilicom?

U Sporazumu novouspostavljene parlamentarne većine u Skupštini Crne Gore o formiranju i Prioritetima 43. Vlade Crne Gore, u poglavlju Normativni prioriteti za ispunjavanje obaveza za članstvo u EU, tačka 8, ističe se, kao jedan od njenih prioriteta: „Revizija zatečenog stanja u oblasti prosvjete i kulture uz izmjene i dopune Zakona o kulturi i opšteg Zakona o obrazovanju i vaspitanju“, a polazeći – kako se tamo kaže – „od potrebe da se u Crnoj Gori riješi duboka politička i institucionalna kriza i prevaziđu izražene nacionalne, etničke, vjerske, političke i socijalne podjele“ i „uspostavi socijalna kohezija“.
Lijepa vijest, samo – kad bi joj se moglo vjerovati. Ili je ovo samo nečije, kako bi narod rekao, „ispiranje usta“, radi nečega i nekoga? Okvirna naznaka da bi izmjene navedenih zakona trebalo da doprinesu (presudno?) „rješavanju duboke političke krize“, odnosno „prevazilaženju nacionalne, etničke“ i drugih podjela u Crnoj Gori, upućuje na zaključak da bi to mogle biti upravo odredbe vezane za tzv. identitetska pitanja, konkretno – pitanje imena nastavnog jezika u našim školama.
Niko iz Vlade nije do sada u vezi sa ovim dao bilo kakvo objašnjenje, ali je teško naći bilo šta drugo u tim zakonima što bi moglo imati veći značaj za „uspostavljanje socijalne kohezije“ u državi, osim odredaba koje se odnose na ime jezika. Međutim, još teže je vjerovati da kreatori i potpisnici ovoga instant sporazuma imaju namjeru da ih mijenjaju. Ni oni ni njihova privremena Vlada. [restrict]

Razloga za tu nevjericu je napretek:
1. Od vlasti koja je nastala od restlova bivšeg DPS režima, i u njegovom zagrljaju, takvo nešto nije realno očekivati. Zato ova njena zagonetna objava više liči na neku novinarsku patku, ili na štivo iz rubrike „Vjerovali ili ne“ nego na realnu političku inicijativu.
2. Neophodan uslov za nagoviještene izmjene pomenutih zakona bio bi donošenje Zakona o službenoj upotrebi jezika i pisma, kojim bi se konačno regulisao status imena srpskog jezika i ćirilice u javnoj komunikaciji i školskom zakonodavstvu. Ti međusobno usaglašeni zakoni, koji bi, istina je, više nego bilo šta drugo doprinijeli uspostavljanju „socijalne kohezije“, ne mogu se donijeti preko noći ni „preko koljena“.
Kao akta od posebnog značaja za budućnost Crne Gore, oni bi morali biti rezultat temeljne, razložne i argumentovane rasprave, u koju bi bile uključene vodeće naučne, obrazovne i kulturne institucije, kao i najpozvaniji stručnjaci i autoriteti iz tih oblasti. Samo tako bi se došlo do formule za rešenje jezičkog spora kao ishodišne tačke svih naših ovovremenih omraza i raskola. Ta formula ne može proizaći iz stranačkih rasprava niti jednokratnih nagodbi koje važe, što bi se reklo – samo do prve raskrsnice.
3. Novoformirana vlast, i kada bi htjela, tu formulu, razumije se, ne može pronaći, niti to od nje iko očekuje. Uostalom, od nje svi, i koji je osporavaju i koji je podržavaju, očekuju samo jedno – da joj istekne rok trajanja. Nažalost, to nije uradila (nije ni pokušala da uradi) ni ona koja joj je prethodila, a od koje se to očekivalo, štaviše – koja je to imala kao prevashodan zadatak i od koje su to tražile stotine hiljada učesnika litija tokom 2020. godine.
4. Za takve zahvate potrebno je, razumije se, imati i podršku u Parlamentu, što, s obzirom na političko-ideološke orijentire, logiku i interese tamošnje u NATO silu zaćorene većine, koja ne prihvata razloge i kojoj je uzalud govoriti, još uvijek nije moguće. Ako bi, kojim čudom ova, ili bilo koja druga vlada sadašnjoj većini u Parlamentu predložila, na primjer, izmjenu čl.11 Opšteg zakona o obrazovanju (kojim je tzv. crnogorski ustanovljen kao nastavni jezik u ovdašnjem školstvu, a srpski degradiran na nivo njegovog dodatnog, neformalnog, i funkcionalno nedefinisanog imena), bez čega je sva priča o reformi školskog zakonodavstva, u navedenom kontekstu, bespredmetna, to bi automatski značilo njen pad.
Premda se radi o odredbi (izrazitom primjeru tzv. nevoljne segregacije) kojom se, već više od decenije, direktno ugrožavaju osnovna prava preko 43% školske populacije u Crnoj Gori, i ta populacija izlaže sistematskom gušenju njene jezičke, kulturne i nacionalne samosvijesti, a sve to nasuprot odredbama čl. 6 i čl. 8 Ustava Crne Gore, kojima se jemči „nepovredivost prava i slobode“, i zabranjuje „svaka neposredna ili posredna diskriminacija“, većina poslanika u današnjem sazivu parlamenta, kako onih iz trenutno okupljene većine tako i dio njih iz opozicionih klupa, ali i dvije trećine članova Vlade, naprosto, ne želi ni da čuje za takvu inicijativu. Za nas je to davno završena stvar i samo nepopravljive neznalice mogu ponovo da pokreću takva pitanja. To bi bio njihov konačan odgovor.
Tako da parola o „uspostavljanju vladavine prava“, kojom danonoćno sa TV ekrana mašu novonarečeni premijer i članovi njegove Vlade, djeluje, makar što se ovih pitanja tiče, najblaže rečeno smiješno, da ne kažem – cinično. O kakvoj vladavini prava, se može govoriti, ako se ne smije ni pomenuti, a kamoli zaustaviti ozakonjena diskriminacija u školskim učionicama?!
5. I kada bi imala na raspolaganju cijeli četvorogodišnji mandat, a kamoli nepunu godinu, ova vlast ništa važno i korijenito u oblasti obrazovanja i kulture, što bi vodilo prevazilaženju nacionalnih, etničkih itd. podjela i „uspostavljanju socijalne kohezije” u CG, ne bi mogla učiniti. Ne samo što ne bi mogla nego što joj to nije ni nakraj pameti.
Izjave premijera Abazovića da mu se „gade“ sporovi oko identitetskih pitanja, i da će se oni, kao faktor nestabilnosti, ugasiti sami od sebe kada se riješe problemi sa kriminalom i korupcijom, uspostavi vladavina prava u državi, poboljšaju uslovi života i podigne životni standard građana, pokazuje, najblaže rečeno, neozbiljnost u pristupu nesumnjivo glavnom destabilizujućem faktoru u državi. I još gore – suštinsko nerazumijevanje drame naroda kojim bi da upravlja i čiji bi život da uređuje po knjiškim uzusima i postulatima.
Logički neodrživom tezom da postoje identitetski sporovi, navodno, motivisani spoljnim, ekonomskim i drugim efemernim faktorima, ali problem sam po sebi ne postoji, konkretnije rečeno: kad ljudi budu imali platu 1.000 evra (što će im njegova Vlada uskoro obezbijediti?), biće im svejedno ko su, odakle su i kako se zove jezik kojim govore, premijer ne samo što banalizuje cijelu stvar nego i vrijeđa dostojanstvo naroda na čijem čelu se našao.
A šta ako i kada ne bude te plate? I kako će se uspostaviti vladavina prava ako se ne demontira generator nepravde, ugrađen u temelje pravnog poretka i obrazovnog sistema, s ciljem da razori i likvidira istorijsko pamćenje, nacionalnu svijest, kulturu i duhovnost naroda koji je stvarao, branio i vjekovima duhovno, kulturno i moralno, utvrđivao Crnu Goru?
Uvaženi premijer kao da se ugledao na kadiju Hadži-Ali Medovića iz „Gorskog vijenca“ pa je „s kraja počeo tanjega“. Knez Rogan bi mu čitko otpisao: „Predsjedniče, ti ne ugoneta, oko šta se ovo zavadilo“, i sve što slijedi iz „Vijenca“. Premijer jeste i mudar i književan, ali – „poteža“ je ovo zagonetka. U knjigama, čini se, za nju nema odgovora.
Niti su kriminal ni korupcija, a ni siromaštvo građana uzrokovali nacionalnu podjelu ovdašnjeg većinskog naroda na dva međusobno suprotstavljena tabora, nego su sve te i mnoge druge devijacije direktna posljedica ove, od strane bivšeg DPS režima ciljano izazvane podjele, koja, kao sistemska bolest, razjeda, umrtvljuje i ponižava Crnu Goru – i moralno, i kulturno i ekonomski, više od dvije decenije.
Zna uvaženi premijer da je to tako, kao što zna i da se bolest ne otklanja liječenjem posljedica nego uzroka, ali on ima drugu misao, reklo bi se – i svojevrsnu mesijansku opsesiju, ne samo da sačuva nego i da učvrsti naslijeđeno, dvodecenijskim identitetskim inženjeringom proizvedeno stanje. I da na zagrnutim i NATO valjcima poravnjenim razvalinama njene srpske istorije, podigne zgradu nove Crne Gore, u čiji će temelj, kao znak buduće harmonije između Srba i Crnogoraca, uzidati ktitorsku povelju Evropske unije, ispisanu tzv. crnogorskim jezikom i latiničnim pismom.

CRKVA I JEZIK Iako nikada nije tako shvaćeno, jezičko pitanje u Crnoj Gori pokazalo se kompleksnijim i osjetljivijim i od crkvenog pitanja, za koje se, ipak, našlo rješenje. Bilo je moguće promijeniti sporne odredbe Zakona o slobodi vjeroispovijesti, ali odredbe Opšteg zakona o obrazovanju koje se odnose na ime nastavnog jezika i nastavnog predmeta za jezik i književnost – nije moguće. Narod nije manje uvrijeđen nasiljem nad imenom svog jezika nego što je bio kada se to isto radilo nad njegovom Crkvom. Međutim, njegov glas o tome nije se čuo na pravi način i u pravo vrijeme. Dat na raspolaganje političkim strankama, i mutiran u stranačkim miksetama, gubio je i smisao i snagu i, uglavnom, isporučivan javnosti kao podrška stranačkoj jagmi oko poslaničkih mandata. To je, godinama, pasiviziralo narod u odnosu na mnoga važna, pa i jezičko pitanje, što srećom Crkva nije dozvolila kada je narod, na njen poziv, ustao protiv Zakona o slobodi vjeroispovijesti, pa se njegov glas prvi put projavio bez posrednika. Projavio se u djelu, a ne u stranačkim interpretacijama.
Onaj tihi hod u litijama, satima i kilometrima, po kiši i snijegu, kroz namete i kroz mećavu, to je bio glas naroda, nečujan, a svakome jasan. Daleko se čuo i dobro razumio. I uvažio, razumije se. Tu prostu lekciju političke stranke, nažalost, još nijesu naučile. Ili neće da je nauče. Crkva se, premda najpouzdaniji njegov čuvar kroz vjekove, nije mogla na isti način uključiti u spor oko nasilja nad imenom srpskog jezika.
Ovim pitanjem istinski su se bavili samo pojedinci iz kulture, nauke i obrazovanja, dve-tri naučne institucije i svega nekoliko ovdašnjih nacionalnih organizacija. Bave se i dalje – izdaju knjige i časopise, pišu tekstove i osnivaju medije, organizuju tribine, okrugle stolove i simpozijume, ali političke stranke ne pokazuju za to skoro ni najmanje interesovanje. Iako je pitanje imena jezika nekada bila jedna od glavnih tačaka u njihovim programima i jedna od glavnih tema u vrijeme predizbornih kampanja, one su o tome odavno zaćutale. Pa i kada poneki njihov predstavnik u Skupštini, ili gdje drugo izusti nešto na tu temu, čini to iza zuba – tek toliko da bi što kazao, ali da ga niko ne čuje.
Zašto se onda ovakva klauzula našla u koalicionom sporazumu za formiranje manjinske vlade i to sa statusom osmog od 15, kako se tamo kaže, „potpunih normativnih prioriteti 43. Vlade za ispunjavanje obaveza za članstvo u EU“, po čijem naređenju i po kakvoj nagodbi? Da li se radi o nekom stranačkom gafu, ili se ipak počelo negdje razmišljati o ovom pitanju, makar koliko da se zna da ono postoji, možemo samo da nagađamo.
Ali jedno je sigurno: nacionalne podjele Hadži-Ali Medovića se ne mogu „prevazići“, niti se može „uspostaviti socijalna kohezija“ u ovoj državi sve dok se imenu srpskog jezika i ćirilici ne vrati institucionalno dostojanstvo kakvo zaslužuju po osnovu konstitutivne uloge u nastanku i opstanku istorijske Crne Gore. Sve do tada preko 43 procenta njenih građana smatraće se diskriminisanim i poniženim u svojoj državi.
Takođe, bez izmjene odredaba o imenu nastavnog jezika, kao i imena nastavnog predmeta za jezik i književnost u našem školskom zakonodavstvu ne mogu se izraditi valjani nastavni programi i udžbenici, oslobođeni od političko-ideoloških i diskriminatorskih sadržaja i tendencija graditelja tzv. novocrnogorskog jezičkog identiteta. Ako li toga ne bude, o kakvim se važnim izmjenama Zakona o kulturi i Opšteg zakona o obrazovanju i vaspitanju može govoriti?
Pa ipak, jezičko pitanje u Crnoj Gori moraće se kad-tad riješiti. Kao nesumnjivo glavni destabilizujući faktor u svim oblastima društvenog života (kulturi, obrazovanju, politici…), i jedino što nas suštinski dijeli, ono je, prije svega, pitanje naše savjesti i odgovornosti pred potomstvom. Hoćemo li, zbog naših stranačkih pizmi i sopstvenog grabežluka, ostaviti otvorenom tu šahtu, iz koje kulja sičan novocrnogorske etnonaciomanije, kao najtežu podvalu budućim generacijama?

REFORMA ILI REGENERACIJA? Crnoj Gori ne bi ništa donijela još jedna uzgredna reforma, odnosno popravka školskog zakonodavstva po principu „isto to samo malo drukčije“ ili: gdje je prokapalo da malo zakrpimo. Takvih popravki bilo je napretek, tokom posljednjih nekoliko decenija, i nakon svake, stanje je bivalo gore od ranijeg. Naše školstvo toliko je ideološki oštećeno, u korijenu, u biću svom, da se ne može popraviti (reformisati), posebno ne nekolikim, na brzinu upriličenim, zakonskim i stranački motivisanim rješenjima.
Umjesto krpljevina, koje samo produžuju njegovu agoniju, a time i agoniju društva u cjelini, potrebna je njegova cjelovita funkcionalna obnova (regeneracija) na sopstvenim, sigurnim, duhovnim, moralnim i istorijskim temeljima i vrijednostima, a ne kopiranjem tuđih modela i bukvalnim krađama i prepisivanjima tuđih kurikuluma, kao što je rađeno prilikom reformi 2017. godine.
Da bismo izliječiti našu školu i da bi ona izliječila nas, moramo se vratiti na raskrsnicu iz koje smo krenuli pogrešnim putem. I da se ne plašimo vraćanja u prošlost, u najdublju prošlost – do korijena svake naše riječi. Da čujemo šta nam one kazuju, a ne da slušamo šta nam govore i čemu nas uče političari. Za to je potrebno, neizostavno potrebno, da u svim školama i na svim nivoima obrazovanja vratimo odgovarajući značaj i ulogu sve zapostavljenijim, ne samo kod nas, humanističkim i društvenim naukama „koje u čovjeku razvijaju čovječnost”, među njima i vjeronauci, odnosno teologiji, a sve s najvišim i krajnjim ciljem i smislom cjelokupnog vaspitno-obrazovnog procesa – razvijanja kod mladih generacija „brige za dušu i žudnje za istinom”.
Nažalost, mi smo, nasuprot tome, decenijama, zapostavljajući sopstveno duhovno nasljeđe, slijedili vulgarno shvaćena načela sekularnog obrazovanja i pragmatizma. Zato sve više tonemo u najtežu društvenu bolest – u „ravnodušnost prema istini“, drukčije rečeno – gubimo sposobnost ne samo kulturno-istorijske nego i moralne orijentacije, u krajnjem – razlikovanja dobra i zla. Od te bolesti NATO ne pomaže!

[/restrict]