KO NAM PRETI

Srbija treba da otvori unutrašnji dijalog o koncepciji razvoja kada dođe do ekonomskog, a zatim i političkog, sloma Zapada. Posebno Nemačke i EU. Taj dijalog već kasni

Posle razgovora predsednika Srbije Aleksandra Vučića i kancelara Nemačke Olafa Šolca u našoj javnosti rasplamsale su se razne analize o našem „putu ka EU“ i pritiscima da ispunimo sve što se od nas traži – od uvođenja sankcija Rusiji do priznanja nezavisnosti Kosova – i o tome kako Nemačka preuzima kormilo EU.

Moguće je da Nemačka preuzima kormilo, ali brod nestaje u požaru koji su sami zapalili, i to je tema ovog teksta.

PET MINUTA ZABUNE Ekonomijom se ne može objasniti sve, ali političke analize koje ne razmatraju ekonomska pitanja sigurno su pogrešne.

Počeću od pojedinačnog primera, a onda preći na opštiji nivo razmatranja ekonomskog stanja na Zapadu.

[restrict]

Naime, napravljena je greška kojom je osvetljena dijagnoza zapadnih finansija.

„Sitigrup“ (jedan od desetak džinova u finansijskom svetu) je 2. maja potvrdio da je njihov službenik (broker) u Londonu pogrešno uneo nalog za berzu u Stokholmu (očigledno je krenuo da prodaje značajnu količinu akcija, ne kaže se kakav i koliki).

Pre razjašnjenja da je reč o pogrešnom unosu, kad su drugi brokeri videli da „Sitigrup“ masivno prodaje akcije, svi su krenuli da prodaju i za bukvalno pet (5) minuta su oborili stokholmsku berzu za neverovatnih 8 odsto.

Videvši da se u Stokholmu sve masovno prodaje, ostali brokeri na svim berzama i sami su histerično počeli da prodaju, i tako su oborili sve evropske berze za 3 odsto.

Šestog minuta je javljeno da je u pitanju greška i došlo je do dnevnog smirivanja (iako se berza nije vratila na period pre panike).

E sad, na Zapadu stalno govore da je ekonomija, uz sve nepovoljne uticaje, ipak dobro, hvala na pitanju. Tek u ovakvim situacijama vidi se da su potpuno u pravu oni koji govore da se sve zasniva na nerealnim osnovama. Kao što se iz primera vidi, to znaju i svi oni koji su u finansijskom svetu na nižim pozicijama, i zato tako histerično i reaguju. Cela igra „zapadne finansijske pameti i veštine“ jeste u tome ko će na vreme prodati kad sve krene da se strovaljuje, i to je ova greška, ili „greška“, pokazala.

INFLACIJA I STVARANJE NOVCA Često se pitamo zašto inflacija na Zapadu nije i veća, ili zašto cena zlata ne raste neuporedivo brže kada je očigledno da se u sistem upumpavaju silne milijarde dolara i evra (naravno, i funti i jena).

Značajan deo tog novca apsorbuju dužničke hartije od vrednosti, pre svega državne obveznice, ali se najviše novca kreiranog „ni iz čega“ nalazi u akcijama. U SAD ukupan iznos vrednosti akcija iznosi oko sto pedeset hiljada milijardi dolara (150.000.000.000.000). Ili šest puta više od godišnjeg BDP-a Amerike.

Ono što se zove „portfolio“ centralnih banaka (sve hartije od vrednosti koje su te banke kupile) i u SAD (FED – sistem privatnih banaka sa značajnim državnim upravljačkim pravima koji ima položaj centralne banke) i u evrozoni (ECB – sistem državnih centralnih banaka na čijem čelu je ECB kao centralna banka evrozone, i koji obuhvata sve najveće ekonomije EU) dostigao je nivo od po oko devet hiljada milijardi dolara, odnosno evra.

Odatle sledi da poslovne banke novac „kreiraju“ u znatno većoj meri nego centralne banke (kako to poslovne banke rade posebna je tema koja prevazilazi okvire ovog teksta – ali rade, i to zakonito).

Zbog inflacije čiji uzroci nemaju veze sa sukobom u Ukrajini, a naročito zbog porasta inflacije uzrokovanog posledicama rata, centralne banke primorane su da preduzmu mere za obuzdavanje inflacije. Ključne mere su: smanjenje daljeg upumpavanja novca i podizanje referentnih kamatnih stopa. FED je već preduzeo smanjenje dotoka novca za 75 odsto i povećao kamatu na 1 odsto, s najavom da će ona ubrzo dostići 1,5 odsto. ECB od juna prekida upumpavanje novca i najavljuje da će pristupiti povećanju referentne kamatne stope (za sada je ona i dalje nula).

NEMINOVNA RECESIJA Iako su ove mere i dalje bitno ispod nivoa inflacije (koja je preko 8 odsto u SAD i 7,5 odsto u EU), berze su počele naglo da padaju. Za protekla dva meseca one su prosečno pale za 12,3 odsto u SAD, a za 10,5 odsto na ključnim berzama u Evropi. Sasvim je izvesno da će do kraja drugog tromesečja taj pad biti veći od 15 odsto (verovatno će biti još veći), i da će iznositi oko 23 hiljade milijardi dolara, što je godišnji BDP Sjedinjenih Američkih Država. Nestaće vrednost od jednog godišnjeg BDP-a Amerike!

Kada kompanije budu dostavljale svoje izveštaje za prvih šest meseci 2022. godine, njihovi dugovi će biti isti, ali će im imovina biti manja zbog pada vrednosti akcija (sopstvenih i akcija drugih kompanija). Osim dugova države i građana, izuzetno su veliki dugovi u privredi, za koje se kaže da nasuprot njima stoji ogromna imovina, te da zbog toga nema posebnog razloga za brigu. Dakle, za samo nekoliko meseci će, nasuprot tim dugovima, stajati manjak od oko 23 hiljade milijardi dolara.

Na osnovu tih polugodišnjih izveštaja, banke (naravno, i druge finansijske organizacije, ali će se za potrebe ovog teksta koristiti samo izraz banke) kao poverioci moraće da razvrstaju sve date kredite u višerizične kategorije. Posledica toga je da će bankama biti bitno smanjena mogućnost „kreiranja“ novca. To se zove prag određene kapitalizacije banaka, preko koga banka može da izgubi licencu za rad.

Ukratko, u drugoj polovini ove godine privreda Zapada će izvesno doći u stanje u kome jednovremeno prestaju, ili se bitno smanjuju upumpavanja novca i od strane centralnih banaka i od strane poslovnih banaka. Uz istovremeno znatno povećanje kamata na sve poslovne transakcije. I duboka recesija je neminovna.

Kako je, tehnički, privreda u recesiji kada ima negativan rezultat nakon dva uzastopna kvartala, to će recesija biti zvanično objavljena početkom sledeće godine.

Međutim, do daljeg naglog pada berzanskih vrednosti, i to verovatno većeg od onog 2008. godine, doći će već nakon juna, što će povući privrede Zapada u novi ciklus još dublje recesije.

Nema nikakve sumnje da će se ovo dogoditi.

NAPREDAK KINE Istovremeno, stvarni tržišni konkurent Zapada – Kina nema inflaciju (oko 1 odsto), nema promenu monetarne politike, ima privredni rast oko 4 odsto (manji zbog recesije Zapada) i dalji rast životnog standarda. Kupuje energente od Rusije po znatno nižim cenama nego što ih na tržištu nabavlja Zapad (razlika u tim cenama je čak 25 odsto), što se odnosi i na svu drugu stratešku robu iz Rusije, i time dalje stiče konkurentnu prednost u cenama svojih proizvoda.

Kada se tome doda i da je kineska privreda porasla za 12 odsto više od nemačke tokom dve godine korone, na kraju 2024. Kina će „pobeći“ zapadnim konkurentima za oko 40 odsto.

Ako je Zapad mislio da je Kina problem 2019, već za dve godine Zapad za Kinu neće predstavljati nikakav problem u ekonomiji. Za samo dve godine.

 

NEMAČKA I DRUGE PRETNJE Slika u kojoj Nemačka „preuzima kormilo“, šta god to značilo, jeste sledeća:

recesija je ogromna, nezaposlenost nezapamćena, siromaštvo bitno naraslo;

ekonomska perspektiva na platformi razdvajanja od Rusije je nikakva;

bitno smanjeno tržišno učešće na svim tržištima sveta zbog nekonkurentnih cena kao danak prekida poslovnih veza s Rusijom;

standard građana trajno oboren, tako da se u dogledno vreme od desetak godina ne može oporaviti i vratiti na nivo iz 2019.

Tome treba dodati i neminovni ekonomski sukob sa SAD. Naime, evro je već oslabio u odnosu na dolar za oko 8 odsto. Kada, zbog presečenih lanaca snabdevanja, dođe do pada vrednosti ključnih kompanija u Nemačkoj (SAD tih problema nemaju zato što suštinski i ne posluju s Rusijom) i do energetske nestabilnosti, nemačke kompanije biće jeftinije za 25-30 odsto za svakoga ko ima dolare. I SAD će ih pokupovati. Jedina odbrana nemačke privrede je zabrana takvih kupovina političkim merama. Kako će tek onda izgledati politički odnosi ove dve ključne države Zapada, ostaje da se vidi.

Takva situacija potpuno će promeniti političku sliku Nemačke. Političke elite, ukupno uzevši, neće biti u stanju da artikulišu haos koji će nastupiti. Odatle je dalje, u političkom smislu, sve moguće. Osim da će Nemačka upravljati širim sistemom kakav je EU (šta će se te, u ovim, i inače komplikovanijim sistemima događati ne vredi ni analizirati).

Vrlo slično će se desiti i u SAD, već posle izbora u novembru za Predstavnički dom Kongresa i trećinu Senata. Izbore će Amerika dočekati u ekonomskom haosu i neviđeno zaoštrenoj unutrašnjoj političkoj atmosferi. Posle izbora sve može biti samo još gore.

TREZVEN STAV I sad oni nama prete. Ili nešto obećavaju, potpuno svejedno. Zapalili sopstveni brod, a raspravljaju na temu „Zapadnog Balkana“. To je zaista za psihijatriju.

To što ubedljiva većina naših građana neće u EU je sasvim trezven stav. Sadašnja EU ne samo da hoće da sudi predsedniku Rusije Vladimiru Putinu na nekom novom tribunalu već mnogo više od toga, ona zaista misli da Zapad treba da određuje jednoj Rusiji ko će biti u Kremlju. Kako bi uopšte bilo moguće udružiti se s takvim ljudima i pomagati im u tim potpuno pogrešnim, izuzetno opasnim i potpuno budalastim namerama?

Uz to, reč je o političkoj organizaciji koja nema ekonomsku perspektivu ni u kratkom periodu od šest meseci do dve godine, a u dužem periodu, ako bi ostala na platformi sankcionisanja Rusije koju naši građani ne podržavaju, trajno nema nikakvu perspektivu. Nema nikakve veze šta je bilo. Sve ovo je potpuno novo, istorijski nezabeleženo stanje, i sve objektivne analize budućnosti govore nam zaista da ne treba ni da idemo u EU.

Zato je pogrešan politički stav da se „mora raditi više na tome da se podrška EU poveća“. Ne da ne mora nego to nikako ne treba ni pokušavati.

Druga je stvar da li Srbija taktički sada treba zvanično sama da odustaje od pridruživanja EU. Ne treba. Zašto da otvaramo sebi problem, kad će se ionako sve rešiti i bez nas.

Srbija treba da otvori unutrašnji dijalog o koncepciji razvoja kada dođe do ekonomskog, a zatim i političkog, sloma Zapada. Posebno Nemačke i EU. Taj dijalog već kasni i treba ga otvoriti što pre, inače ćemo se zateći u haosu EU i ukupnog Zapada, oslonjeni na njihove koncepcije koje više ne važe. A nikada nisu ni bile dobre za nas.

[/restrict]

 

Jedan komentar

  1. Svima nama koji smo profesijom daleko od ekonomije a tim pre od njenih globalnih zakona i trendova, ovakvi tekstovi dođu kao spoznaja važne nepoznanice u matematičkoj jednačini. One bez koje je rešavanje problema puko i zabludno gubljenje vremena. Svako od nas zna po nekog ekonomistu, ali za čudo, retko ko od njih pokazuje afinitet prema rečenim temama ?!
    Retki znalci ( prof. V. Kasatonov, M. Hazin idr. ) odavno savetuju imućnije, da gotovinu pretvaraju u zlato, a to su signali, jednako toliko alarmantni kao podaci iz gornjeg dragocenog teksta.
    A naša mala državica, kao “slamka među vihorove”, šta ona može, čak i pod pretpostavkom da je vode sve kvalifikovani znalci i istovremeno dobronamernici ? Bili bismo blizu Brankovim pozicijama,koliko god bi nam se dozvolilo, naravno. No nas vode i Mihajlovićke, i Brnabićke, i Šormazi . . .
    Logično je pretpostaviti da će u momentu velikih lomova jedna Amerika prvo žrtvovati jednu Evropu nad kojom ima vešto formiranu moć, baš kao što će Evropa prvo pustiti niz vodu sve te “srbijice” kojima je obrasla. Ovde se sećamo za kakvom Evropom je, onomad vapio čestiti Vaclav Klaus i još poneko. Lepo kaže ona Ruska narodna: Esli bы da ka bы, vvrtu rasli gribi . . .

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *