Svenarodni skup Boračke organizacije Republike Srpske u Banja Luci 20. aprila protekao je u duhu naše slavne istorije i svetle budućnosti Srba “prečana” koji su poput Srba u Vojvodini u vreme Miletića čvrsto odlučili da ostvare svoj vekovni san.
Za Pečat iz Bjeljine: pravnik Stefan Gajić
Učesnici skupa ,,SLOBODA“ bili su državljani i građani Republike Srpke, a govornici ratni komadanti VRS i prof. dr Radomir Lukić, čovek čije prisustvo je ostavilo poseban utisak jer je konačno posle dve decenije progona i šikaniranja pred očima sveta potpuno rehabilitovan. Reči prof. Lukića odjeknule su Trgom Krajine kao Gazimestanom i još uvek odzvanjaju Republikom Srpskom. Njegova pitanja upućena srpskom narodu ustalasala su „Mrtvo more“ srpstva, a narodni odgovori prolomili su se do Vašingtona.
Ko je prof. dr Radomir V. Lukić?
Profesor Radomir V. Lukić je univerzitetski profesor prava, ponosni otac troje dece, dva sina, Velimira i Nemanje, i jedne ćerke – Republike Srpske. Poznat je kao čovek koji za 30. godina bavljenja politikom nije uprljao ni svoj jezik, a kamoli obraz ili ruke. Sve što poseduje stekao je svojim napornim i poštenim radom. Svoje studente vaspitava na dva postulata koji ga u potpunosti opisuju jedan je vezan za Imanuela Kanta i glasi: ,,Ogrnaičava me samo moralni zakon u meni i zvezdano nebo iznad mene” ; i drugi vezan za Petra Kočića koji svedoči – “Ko iskreno i strasno ljubi Istinu, Slobodu i Otadžbinu, slobodan je i neustrašiv kao Bog, a prezren i gladan kao pas.”
Početkom 1991. godine prof. Radomir Lukić je kao jedan od najperspektivnijih stručnjaka iz oblasti ustavnog prava u nekadašnjkoj SFRJ iz SR BiH bio uključen u rad Međunarodne arbitražne komisije za Jugoslaviju (disoluciju SFRJ) kao pravni sručnjak koji je zastupao interese srpskog naroda. Krajem 1991. godine biran je za najmlađeg sudiju Ustavnog suda u SFRJ, a koji nikada nije stupio na dužnost jer je svoj rad uslovio boljim položajem srpskog naroda u SR BiH. Od druge polovine 1991. godine nalazio se na meti Aida (tajne policije Alije Izetbegovića), usled čega nije ustuknuo nego je uveliko sa akademikom Gašom Mijanovićem pripremao Deklaraciju o proglašenju Republike Srpske, kojom su 9. januara narodni poslanici Republici Srpskoj udahnuli život.
Svega mesec dana kasnije donet je Ustav Republike Srpske čiji su pisci prof. Lukić i akademik Mijanović, čime se njih dvojica smatraju idejnim tvorcima Republike Srpske i njenim pravnim utemeljiteljima. Tim činom osnovana je još jedna država u sastavu tadašnje SR Jugoslavije, a izradom Ustava RS oboren je svetski rekord u brzini izrade ustava koji je toliko dobro napisan da je i danas posle 30. godina i dalje na snazi (u upotrebi).
Tu borba profesora Radomira V. Lukića za Republiku Srpsku ne završava, jer svaki se otac dok je živ bori za svoje čedo. Početkom ratnih dejstava u BiH profesor Lukić kao član stalnog pregovaračkog tima Republike Srpske i zamenik ministra diplomatije RS učestvuje na mirovnim konferencijama širom sveta gde diplomatskim sredstvima i svojim pravnim i retoričkim veštinama brani položaj i granice Republike Srpske. Prva diplomatska pobeda prof. Lukića bilo je priznanje međunarodno-pravnog subjektiviteta RS. Kruna njegove diplomatske misije i rada postaje konferencija u Dejtonu gde je pravnički nadigrao čuvenog američkog diplomatu Ričarda Holbruka.
Dolaskom mira u R. Srpsku profesor Radomir V. Lukić se poput čuvenog rimskog konzula Cincinata vraća svom starom poslu profesora na pravnom fakultetu. Par godina kasnije visoki predstavnik u BiH Pedi Ešdaun i taj zapadni svet mu neće oprostiti što ih je diplomatski nadigrao i pokušaće njegove zasluge za srpski narod da unize progonom i političkom lustracijom. Odlukom OHR u BiH profesor Lukić je poslat devet godina u gulag bez rešetaka živeći tako bez lične karte, zdravstvene knjižice i prava na rad gazeći sve povelje o ljudskim pravima koje su upravo oni doneli i tako prof. Lukiću ugrozili pravo na život i ljudsko dostojanstvo onemogućivši mu da živi, radi i leči se.
S ove vremenske distance mogu reći da se srpski narod o Čoveka Radomira Lukića ogrešio, jer je prihvatio da Čovek evanđelskih vrlina i skromnosti strada. Godinama je izostajao poziv za proslavu Dana Republike profesoru Lukiću, a što znam da ga je kao čoveka bolelo. U svim državama sveta pa i onim kolonijalnim ustavotvorci te države dobijaju ulice, trgove, vile i apanaže, ali poznavajući Čoveka o kome pišem pouzdano znam da ništa od toga ne bi prihvatio jer studente na fakultetu uči da je najveća čast baviti se politikom i da to treba biti ,,Pro bono publico”; (bez naknade), takođe državni službenik ima čast služiti državi i narodu, i svako ko radi u državnoj službi mora da zna da je plaćen da bude sluga svome narodu.
Pregovarači Republike Srpske na međunarodnim konferencijama 1992-1995 i među njima Radomir V. Lukić
Iz svega navedenog jasno se zaključuje da profesor Radomir V. Lukić zaslužuje da uz sprskog člana predsjedništva BiH, Milorada Dodika (koji trpi nadljudske pritiske u ovom trenutku), bude kandidat za jednu od inokosnih funkcija na predstojećim izborima u Republici Srpskoj, jer je dokazao i pokazao da kao i Milorad Dodik ostaje predan svojim idealima i uverenjima i da ne postoji svetska nato sila koja može da ih slomi. Upravo se i Republika Srpska i Milorad Dodik kao njen vladar nalaze na prekretnici kakvoj je bila Srbija uoči Kosovskog boja, kada je knez Lazar bio pritisnut sa svih strana da se potčini islamskoj najezdi i latinskom maču.
Pred odlučujuću bitku Lazar je razmišljao o “zrnu soli”; kao nečemu što je i njemu i Srbiji potrebno za odlučujuću pobedu. So zemlji su časni ljudi, a svaki častan čovek je po jedno zrno soli. Kako reče knez – Ako nemamo neko zrno. Zrno soli. Zrno ne znam čega. Koje se ni u reci ni u moru, koje se ni u otrovu ni u krvi neće rastvoriti i promeniti. Koje će i u raju ostati ono što je bilo u paklu. I masline, i loza i pšenica, sve bi nam niklo iz tog zrna da ga imamo. Ko nema tog zrna nema ništa. Kao čovek svojom čašću i obrazom pred svetom garantujem da je Radomir Lukić Zrno Soli.