Svetionik – Manje poznato obalno jesenje voće

Tu i tamo iskoče na fejsbuku neodoljivi snimci do te mjere neobičnih voćki da se čovjek zapita ko ih je stvorio: Holivud ili Bog? Danas nisam sklon da maštam kakvog su ukusa „strasna voćka“ i „zmajeva voćka“ (ukucajte: Passion fruit i Dragon fruit), jer je moj um spreman za nepreglednu paletu samo plavog, s nazivima za sve nijanse, pa znam da i kada su oblici i ukusi voća u pitanju – kraja zapravo nema (ukucajte: Unknown fruits)

Prije nepunih 30 godina tadašnja mi je djevojka, a danas supruga, pričala kako je, dok je bila srednjoškolka i učenica internacionalne, zapravo američke škole u Burmi, jela starfrut – duguljastu žutu voćku koja presiječena poprečno izgleda kao petokraka zvijezda, i spolja hrapavi durjan – koji smrdi na crkotinu, ali je ukusan veoma. Tada sam mislio da ću vremenom postati veći kolekcionar voćnih ukusa negoli sam postao, i da će teže biti u podne i u ponoć odgovoriti koja mi je voćka najdraža. Najviše volim jabuke, moja supruga trešnje, iako je na rajskoj plaži Sandovej ona slamčicom pila mlijeko iz mačetom otvorenog kokosovog oraha.
Tu i tamo iskoče na fejsbuku neodoljivi snimci do te mjere neobičnih voćki da se čovjek zapita ko ih je stvorio: Holivud ili Bog? Danas nisam sklon da maštam kakvog su ukusa „strasna voćka“ i „zmajeva voćka“ (ukucajte: Passion fruit i Dragon fruit), jer je moj um spreman za nepreglednu paletu samo plavog, s nazivima za sve nijanse, pa znam da i kada su oblici i ukusi voća u pitanju – kraja zapravo nema (ukucajte: Unknown fruits).
Prvi put sam zaguštao kivi u Beogradu, 1990. Bili su to skupi i sitni plodovi uvoznog voća, tada još uvijek manje poznatog čak i na našem primorju. Više sam očekivao, moram da priznam, od fruta koji je izgledao edenski, onako fluorescentnozelen iznutra, sa sve crnim granulicama sjemena. Poznajem jednog odomaćenog Rusa koji kaže da se u Boku preselio između ostalog i zato što obožava kivi, čiji jedan plod u Rusiji košta koliko kilogram na obali.
Divlja naranča do Nove godine ukrašava mnoge hercegnovske parkove i privatne đardine – jer su stara stabla okićena narandžastim kuglama. I svi će plodovi koje slučajne ruke sa zemlje mogu da oberu – biti obrani, osim onih na višim granama: ili će berači napraviti sirup od divlje pomorandže, ili narančine – kako se zovu kandirane tračice aromatične kore Citrus bigaradia-e.
Fortunela je voćka istovremeno ukrasna i jestiva, zadugo žbunasta, iz porodice južnog voća. Daje ovalne plodove prosječno duge 5 cm, s ukusom između mandarine i pomorandže, i obično se jede s korom. Otkrio sam da je mnogo ukusnija kada se oljušti, no malo je onih koji bi s pacijencom ljuštili fortunelu po fortunelu. Pedenca je to. Rabota koja traži strpljenje.
Divlji nar raste posvuda u prirodi, nerijetko već između mora i tek nekoliko metara udaljene Jadranske magistrale – da ga svi mogu obrati, samo da nije trnja. Osim limuna, ne postoji kiselija voćka od divljeg nara, niti zdraviji sirup koji se tradicionalno pravi u proporciji 1 litar čistog cijeđenog soka / 1 kilogram šećera, te daje djeci. Nikome nije jasno zašto se u primorskim kafićima i kafanama ne može naručiti nešto što je do te mjere autohtono kao sok od šipka – kako Bokelji zovu nar, pa i divlji. Litar najpopularnijeg voćnog sirupa svih vremena, punog ljekovitog kinina iz kore, može se naći na svim zalivskim pijacama. Posljednjih godina košta 5 evra.
Japanska jabuka, kaki jabuka ili kaka, Diospyros kaki, nalik je jabuci, ali da bi se pojela kao jabuka punim ugrizom, smetaju velike sjemenke unutar voćke. Obično nije zrela dok nije mekana, do kada kupi usta kao oskoruša. Kaka raste posvuda, začudo čak i u zaleđu, po Hercegovini, češće nego po Crnoj Gori. Endemični primjerci iz Parka Đurković u zalivskoj Jošici potkazuju neizvedenu sortu čija su azijska sjemena donijeli pomorci – jer ta ne kupi usta ni dok joj je plod još uvijek al dente. Sazrijeva u oktobru. Lišće japanske jabuke najljepše je jesenje lišće na Planeti Boki: i zeleno i crveno i narandžasto i žuto – u istom jesenjem trenutku. Na njemu se pod pojmom: herbarijum – podvizavaju mali istraživači kada iz vrtića krenu s vaspitačicama da upoznavaju zalivsku prirodu i društvo.
Voćka žižula, Ziziphus jujuba, zrela je koncem septembra i početkom oktobra. Nalik je većoj maslini, samo što nije maslinastozelena nego braon kad je zrela, ali ju je najbolje zaguštati kada na sebi još uvijek ima pokoju zelenu pjegu. Tada pucaju pod zubima i slade nepca. Žižulu je teško obrati stoga što žbunoliko drvo vrvi od bodlji od bodljikavog divljeg nara. Takođe, valja imati i ovaj oprez: žižula ima najoštriju košpicu od svih neobičnih mediteranskih voćaka, pa plod nije uputno davati djeci koja još ne znaju da zubima otkošte košticu. Žižulu ili čičimak, kako se još zove samo na istoku Hercegnovske rivijere, moguće je naći na pijaci, ali tada je u nepovoljnoj proporciji: 30% plodova je mekano i prezrelo, premda ima ljudi oba umirovljena pola koji ni takvim žižulama ne nalaze mane. Kad se žižule nađu u nekoj od obalnih prodavnica, već su prezrele. Tako je godinama.
Fejoa, Feijoa sellowiana, iako se već može kupiti kao sadnica, generalno je najnepoznatija rajska voćka na našem primorju. Porijeklom je iz Južne Amerike i tokom deset godina biće više žbun nego drvo. Rađa obilato, u drugoj polovini oktobra. Grane su pune zelenih plodova mekane kore veličine oraha. Veći plodovi ljušte se malčice deblje nego krompir, a manji se zubima presijeku napola i posisa se sadržaj. Fejoe još uvijek nema na pijacama. Ukus joj vuče na jagodu, premda jagoda nije. Kuhinjskim nožićem prerezana napola potkazuje krstoliku unutrašnjost preukusnog primorskog fruta.

Programski format Svetionika jeste da bljeska s upravo bokokotorske nulte nadmorske. S jedine geografije na svijetu na kojoj naš narod i dalje živi uz more