Srbija, negde u zemlji naroda Komi

DNEVNIK POZORIŠNOG KRITIČARA
Severni pozorišni festival, Siktivkar, Republika Komi, Rusija

Posebno pominjanje zaslužuje poslednja odigrana predstava na festivalu u Siktivkaru, Republika Komi. U pitanju je bio „Profesionalac“ Dušana Kovačevića, čija pojava oduševljava, jer srpskih predstava, uprkos našoj tradicionalnoj bliskosti, na ruskim festivalima – nema. Kovačevićev komad je diplomska predstava srpskog reditelja Jugoslava Petrovića, peterburškog studenta

Scena iz predstave „Profesionalac“ Dušana Kovačevića, foto: Dragana Bošković

Na sever Rusije uvek idemo sa znatiželjom i uzbuđenjem. Mnogo puta smo bili na nekom festivalu, ili u nekom teatru u zimu, koja tamo zna da bude bajkovita, ako si prikladno odeven, ali i surova i zlokobna… Jednom smo gotovo celu noć kroz staklene zidove aerodroma „Domodedovo“ u Moskvi pratili snežnu oluju, čekajući da se bar malo stiša, da uzletimo za Arhangelsk… Tamo smo, pred jutro, sleteli na mali, vojni aerodrom, na pola metra snega na pisti. Ispred nas je išlo kabinsko osoblje i lopatama nam prtilo put… A naš najlepši doživljaj je iz Zapadnog Sibira, kada smo iz helikoptera „Surgutnjefta“ posmatrali taj „mesečev pezjaž“ u blatu… Sutradan, na Svetog Nikolu, idući prema Hramu svetitelja, na minus 37 smo na nebu videli čudesne boje Severne svetlosti…

Direktor festivala Mihail Matvejev i njegov tim ovom izdanju festivala dali su podnaslov „Savremeni teatar – mladom gledaocu. Tradicija i nove prakse“

U Siktivkar, glavni grad Republike Komi, na ušću reka Sisole i Vičegde, na severu Rusije, gde žive i Rusi, i Komi, ugro-finskog porekla, odlazim posle dugog dopisivanja s Vladimirom Kazakovcevim, zamenikom direktora Akademskog teatra drame V. Savina, na treći Severni pozorišni festival, trijenalni. Direktor festivala Mihail Matvejev i njegov tim ovom izdanju festivala dali su podnaslov „Savremeni teatar – mladom gledaocu. Tradicija i nove prakse“. U konkurenciju za nagrade pozvali su pozorišta iz severnih ruskih gradova, kao što su, jasno, Sankt Peterburg (Teatar na Vasiljevskom pokazao je odlične predstave „Mrtve duše Gogolja“ A. Vološina, za koje je Denis Husniarov s festivala odneo nagradu za najboljeg reditelja, kao i futurističku predstavu „Čovek mašina“, a Teatar za mlade na Fontanki je izvrsno odigrao „Obične čudake“ Šukšina, nagrađene za najbolji ansambl), Petrozavodsk (monodramu Ksenije Širjakine, nagrađene Nagradom za najbolju glumicu festivala, „Koncert za fortepiano s glumicom“ Koljade, ), zatim Vorkutu, iz Polarnog kruga („Buratino“, po Tolstoju), pa sve do Teatra za mlade iz Arhangelska, koji je pobedio s predstavom „Braća Karamazovi“ Dostojevskog, u magičnoj režiji Maksima Sokolova… Domaćini iz Siktivkara, koji imaju razgranat i dobro promišljen repertoar klasike i modernih ruskih i stranih autora, i odličnu glumačku trupu, učestvovali su i sami u selekciji, s predstavama „Gore od uma“ Gribojedova (nagrada za scenski pokret), koja je bila potpuno klasična, te apokaliptičnom predstavom „Zver“ V. Sinakeviča, kao i s divnom „Plavom pticom“ Meterlinka, koja je dobila nagradu za najbolju scenografiju… Od nagrađenih još treba spomenuti diplomsku predstavu „Mašina ide k moru“, najbolju u kategoriji male forme, Nacionalnog teatra Karelije, kao i glumicu Anastasiju Latkinu, laureata za epizodu, u predstavi „Stvarajući čudo“, Teatra iz grada Vologda… Dvanaest pozorišta, osamnaest predstava, u toku dvadeset (!) dana festivala (27. septembar –15. oktobar), koji se završio Sveruskim severozapadnim pozorišnim maratonom, u Godini teatra, 2019.

Scena iz predstave „Braća Karamazovi“

Posebno pominjanje zaslužuje poslednja odigrana predstava na Severnom pozorišnom festivalu u Siktivkaru, Republika Komi. U pitanju je bio „Profesionalac“ Dušana Kovačevića, čije pojava oduševljava, jer srpskih predstava, uprkos našoj tradicionalnoj bliskosti, na ruskim festivalima – nema. Odmah smo se obavestili da je u pitanju diplomska predstava srpskog reditelja Jugoslava Petrovića, peterburškog studenta. Iz kontakta s njim, doznali smo da je Jugoslav u Srbiji, i da je frontmen grupe „Straight Jackin“. Jugoslav je, u sopstvenom izdanju, objavio knjigu dragocenog prevoda savremene srpske drame na ruski jezik. Uskoro objavljuje i drugu knjigu, sa još srpskih modernih drama. To je pravi put da se ruski teatri upoznaju s našom savremenom dramaturgijom, pa i da je postave na svoju scenu… Jugoslav Petrović je „Profesionalca“ (njegov naslov na ruskom je „Profi“) postavio u Oblasnom dramskom teatru, u dalekom severnom gradu Murmansk. U predstavi igraju vrsni glumci, od kojih je najupečatljiviji tumač uloge Luke Labana, zaslužni glumac Rusije i reditelj Aleksandar Vodopjanov, koji neobično liči na francuskog barda Žana Gabena. Za njegovu suptilnu dramsku analizu i predstavljanje našeg agenta državne bezbednosti Vodopjanov je iz Siktivkara poneo nagradu za najboljeg glumca Severnog pozorišnog festivala! Red bi bio da ga i srpska publika vidi!
Severni festival u Siktivkaru je pokazao i tradicionalne inscenacije ruskih autora, sa akcentom na dramsku literaturu iz školskih lektira, koje je mnogobrojna publika s pažnjom pratila, ali i savremene pozorišne prakse, naročito u diplomskim predstavama dramskih akademija sa severa Rusije, koje su bile brojne. Ruski „Teatri junova zritelja“, mladog gledaoca, kojih ima u gotovo svakom gradu, nisu ultimativno okrenuti školskim radovima studenata glume. U njima se najbolje prate nove teatarske prakse, koje bi mlad pozorišni gledalac želeo da vidi. U Siktivkaru je u toku osnivanje jednog takvog teatra, koji će imati i svoju zgradu. Po našem mišljenju, studentskih predstava je na Trećem severnom festivalu bilo previše, mada su, istini za volju, bile na visokom nivou.
U Akademskom dramskom teatru V. Savina redovno smo se sretali sa gradskim ministrom kulture, 26-godišnjim Sergejem Emeljanovim, političarem koji izrazito voli Srbiju, ima mnogo prijatelja kod nas i mnogo puta je bio u Beogradu. Očekujemo ga ponovo februara 2020, u okviru Dana ruske kulture.
Posebno mesto u Dnevniku pozorišnog kritičara zaslužuje preduzeće „Energoprojekt“, koje je u Siktivkaru izgradilo mnoštvo značajnih objekata, između ostalog, i udobni hotel „Avalon“, u kome smo bili smešteni. Dok danas grade onkološku bolnicu, direktor predstavništva „Energoprojekta“ u Siktivkaru Zoran Isailović kaže da „u Siktivkaru možda poneko i ne zna ko je Novak Đoković, ali svi znaju za ’Energoprojekt’“!
Našem žiriju, koji je bio kompaktan i jednoglasan (osim vašeg izveštača tu su bili teatrolozi Vera Serdečnaja iz Krasnodara, Pavel Potkladov iz Moskve, kao i dve koleginice iz Siktivkara, Vera Morozova i Ljubov Terentjeva), Vladimir Kazakovcev i Miša Matvejev bili su ljubazni i inventivni domaćini, pa smo videli sever njihovim očima, kao prekrasan, čudesan kraj ogromne Rusije, prelep i mističan. Posetili smo Etno park naroda Komi, saznali o kulturi i vezanosti za prirodu ovog drevnog ugro-finskog naroda, o njihovom pismu i tradiciji. Posetili smo i rezervat, gde u prirodi živi par losova i hranili ih šargarepom!

Rad u fabrici vunene obuće – „valjenki“ veoma je naporan, zbog visoke temperature, vodene pare i nedostatka kiseonika

Poseban utisak na nas ostavila je poseta fabrici vunene obuće, koje se u Rusiji zovu „valjenke“, jer se prave od valjane ovčije vune. Oko dva kg najkvalitetnije vune ima u jednom paru ovih tradicionalnih čizama. Rad u fabrici je veoma naporan, zbog visoke temperature, vodene pare i nedostatka kiseonika, u procesu pranja, češljanja i valjanja vune za obuću. Razgovaramo o tome, da nije samo rad u žiriju na ruskim festivalima ekstremno naporan (ovo nije šala, dvadeset dana festivala, predstave po nekoliko sati traju, posle svake „obsuždenije“, analiza predstave, koju daje žiri ansamblu i teatru). U mestu Vilgort, gde se fabrika valjenki nalazi, dvadesetak kilometara od Siktivkara, rade mladi ljudi, u zastrašujućim uslovima.
Pored posete hramovima, koji su u Siktivkaru novi, jer su stari porušeni, imali smo čast da, na 28. godišnjicu Eparhije Siktivkara, na poziv Njegove svetosti arhiepiskopa Pitirima, prisustvujemo svečanoj večeri u parohijskom domu, uz učešće hora širom sveta poznatog Valaamskog manastira iz Sankt Peterburga, koji su, na nogama, na poziv arhiepiskopa i ministra kulture Emeljanova otpevali za bratsku Srbiju „Mnogaja ljeta“…
Iz Siktivkara, koji 2020. godine obeležava jubilej (osnovan je 1780. kao Ust-Sisolsk), ispratio nas je sunčan dan i želja da se ponovo vratimo na sever Rusije.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *