Hrvatska geopolitička „čeljust“

Hrvatska sadašnji izgled teritorije ima zahvaljujući „lepku“ koji čine delovi srpskih zemalja. Da u nju nisu uključene Baranja, istočna Slavonija, zapadni Srem, zapadna Slavonija, Banija, Kordun, Lika i severozapadna Dalmacija – Hrvatska ne bi mogla da postoji u sadašnjim konturama, niti bi imala kakvu-takvu kompaktnost

Splitski pokušaj linča nekoliko Zvezdinih vaterpolista i ritualno spaljivanje lutke koja je predstavljala političkog lidera Srba u Hrvatskoj ponovo su nas, kao, iznenadili. I po nepisanom pravilu, usledila su anestezirajuća reagovanja da se ne radi o hrvatskom šovinističkom kontinuitetu već o incidentu, da napadači nisu zadojeni neoustaštvom, nego su samo grupica huligana, da to ne sme da poremeti dobrosusedske odnose, da se očekuje reagovanje EU čiji je Hrvatska član… I da će, uprkos svemu, mnogobrojni Srbi i ovoga leta odmor provesti na hrvatskom primorju. Sve se završava više poražavajućom konstatacijom nego pitanjem: „Zašto nas i dalje mrze kad je srpsko pitanje u Hrvatskoj rešeno?“ Ako Srbi stvarno misle da je rešeno, Hrvati znaju da nije.

„SKLEPANA ZEMLJA“ Hrvati su „sklepan narod“, kako kaže B. Violić, jedan od vodećih hrvatskih reditelja, ali to još više važi za današnju državu Hrvatsku. Budući da je formirana od različitih oblasti u kojima je stanovništvo naknadno dobijalo hrvatski nacionalni identitet na rimokatoličkoj osnovi ili je hrvatizovano od prisilno unijaćenih i pokatoličenih Srba, Hrvatska sadašnji izgled teritorije ima zahvaljujući „lepku“ koji tvore delovi srpskih zemalja. Da u nju nisu uključene Baranja, istočna Slavonija, zapadni Srem, zapadna Slavonija, Banija, Kordun, Lika i severozapadna Dalmacija – Hrvatska ne bi mogla da postoji u sadašnjim konturama, niti bi imala kakvu-takvu kompaktnost. Njena ljušturasta prostorna morfografija se često upoređuje sa „kiflom“, „perecom“, „bumerangom“, „makazama“… Konkavnost teritorije („hrvatski meki trbuh“) i mala strategijska dubina na svim sektorima čine je osetljivom na presecanje i fragmentaciju. Ta činjenica, uz još više izražen lučni i disperzni razmeštaj hrvatskog stanovništva, proizvodi geopolitički hendikep iz koga nastaje ekspanzionistička, zločinačka agresivnost prema Srbima kao „remetilačkom faktoru“.
Hrvatska netrpeljivost prema srpskim „šizmaticima“ ima religijsko-civilizacijske korene, ali je njen geopolitički smisao najbolje artikulisao još dr Ivo Pilar (1874–1933). Po njemu se danas zove zagrebački Institut društvenih znanosti, a među Srbima nema uporedive ličnosti niti je zamislivo da bi po nekoj sličnoj mogao da nosi ime, na primer, beogradski Institut društvenih nauka. Velikohrvatske pretenzije do danas se nisu suštinski promenile, iako u različitim varijantama podrazumevaju manje ili veće teritorijalne domete. Njihovo savremeno i neupitno polazište jeste Hrvatska u sadašnjem teritorijalnom obliku, koji se shvata kao imperativ za geopolitičko ponašanje. Sa hrvatskom „potkovicom“, tobože prirodno i nužno, a po principu „slagalice“, geodeterministički se uklapa BiH „trougao“. Ali da bi se napravila formasta hrvatska država „u povjesnim granicama“, nepremostiva prepreka su Srbi zapadno od Drine. Stoga, taj „vražji nakot“ mora biti uklonjen. U figurativnom, ali i praktičnom geopolitičkom smislu, Hrvatska oblikom svoje teritorije predstavlja preteće razjapljenu „čeljust“ kojom se s juga i severa obuhvataju srpske oblasti u BiH i Hrvatskoj. Njenu „gornju vilicu“ čini tzv. Panonska Hrvatska (Slavonija, Zagorje, gornje i srednje Pokuplje), a „donju vilicu“ tzv. Jadranska Hrvatska (Istra sa Kvarnerom, Dalmacija, Dubrovnik). Dve „vilice“ spajaju se u geostrategijski veoma važnom i osetljivom karlovačkom „zglobu“.

„ZUBI RAZJAPLJENE ČELJUSTI“ Iz pozicije stalne otvorenosti, hrvatska „čeljust“ teži da postigne „prirodno stanje“ sklopljenosti, tj. da „odgrize“ srpski prostor zapadno od Drine. Ka tom geopolitičkom cilju usmereni su svi „zubi“ i jedne i druge „vilice“. Tamo gde su oni slabi ili nepostojeći, kao na primer „sekutići“ u Podrinju, zloupotrebljava se muslimansko „hrvatsko cvijeće“. Muslimanska pomoć u centralnoj Bosni potrebna je i hrvatskim „očnjacima“ koji su „zagrizli“ strateški važnu Posavinu („Koridor“) i dominantnu Kuprešku visoravan. Za „kutnjake“ se već smatralo da su obavili posao vršeći rasrbljavanje s jedne strane zapadne Slavonije, a s druge strane Like i severozapadne Dalmacije. A „umnjaci“ već gube svoju funkciju, budući da se misli kako su srpske oblasti Banija i Kordun gotovo „progutane“. Ovaj geopolitički mehanizam u praksi je na genocidan način primenjen u vreme NDH, potom je perfidno, ali efikasno mirnodopski funkcionisao tokom titoističke Jugoslavije, da bi od 1991. usledio pokušaj njegove realizacije u secesionističkom i versko-građanskom ratu. Na početku, Srbi su se tome relativno uspešno suprotstavili, ali su upali u zamku nametnutog dugotrajnog oružanog sukoba protiv svojih jugoslovenskih suparnika podržanih od Zapada.
I umesto da hrvatska geopolitička „čeljust“ bude blagovremeno slomljena, dozvoljeno je da ona opstane i uz muslimansku pomoć 1995. zapreti da se sklopi ne samo zauzimanjem Republike Srpske Krajine već i okruživanjem zapadnog dela Republike Srpske. Ali to je bilo „za onog (geopolitičkog) vakta“, kada su Srbi bili na globalnom „brisanom prostoru“! Multipolarizacija sveta i relativno opadanje moći hrvatskih mentora, s jedne strane, a opstanak i kakva-takva konsolidacija srpskog činioca, uprkos ogromnim demografskim i prostornim gubicima, s druge strane, čini srbofobiju ključnim elementom hrvatske strateške kulture. Shodno tome, osnovni uzrok nastavljanja razobručenog hrvatskog ataka na sve srpsko jeste paničan strah od neminovne geopolitičke budućnosti.