Kocka je bačena

Da li će Bošnjaci opet komšijama birati da ih predvode najgori među njima koje nikada sebi ne bi poželeli?

Nakon što je Šemsudin Kavazović, rođeni brat reis-ul-uleme Huseina ef. Kavazovića, na predizbornom političkom skupu u Gračanici rekao da je Fahrudin Radončić možda najbolji Bošnjak kojeg je u životu upoznao, oglasio se i sam reis-ul-ulema Kavazović. Komentarišući pisanje medija o članstvu njegovog brata u političkoj stranci, rekao je da svako ima pravo iznijeti lični stav, ali da to ni na koji način ne odslikava njegov lični stav, a posebno ne stav Islamske zajednice BiH.
„U stranačkoj kampanji predsjednik, stranka i vlastito mišljenje se mora braniti. Nerijetko ili gotovo u pravilu se pretjeruje. Zato to treba tako i razumjeti. Ja poštujem politički stav moga brata kao i političke opcije kojoj pripada, ali zadnju riječ će ipak imati naš narod. Da o ovome nisam pitan, ne bih smatrao da se trebam očitovati“, izjavio je ef. Kavazović za „Preporod“.

[restrict]

REISOVO TRBUHOZBORENJE Savjetovao je sve muslimane da slobodno i bez pritiska bilo koga donesu odluku o zajedničkoj budućnosti.
„Također sam siguran da naši građani neće nasjesti na ostrašćene kampanje, ma od koga dolazila i da se neće povoditi za populizmom bilo koje vrste. Mi kada biramo trebamo da biramo one koji su dostojni našeg povjerenja. One kojima možemo povjeriti nas život, imetak i čast“, rekao je reis Kavazović.
To što je reis ponizio svoga brata, a trebalo bi po prirodi dužnosti biti „najbolji Bošnjak“ i najbolji musliman u zemlji, nije toliko bitna strana ove priče. Čak ni to što je reis-ul-ulema uopšte komentarisao politička opredjeljenja svoga brata i njegov lični stav, ograđujući i sebe i Islamsku zajednicu od njega, iako pokazuje određenu dozu kukavičluka jer „moralo se da Bakir i SDA na zahature“.
Ali čvrsto opredjeljenje da „Bošnjaci biraju najbolje kojima možemo povjeriti naš život, čast i imetak“ manifestacija je posebne vrste nemorala, koja nema ništa ljudsko ni islamsko u sebi.
O čemu govori prvi musliman u Bosni i Hercegovini? O tome da Bošnjaci više neće hrvatskom narodu birati najgoreg među njima, nevaspitanog i hroničnog pijanicu Željka Komšića? Ili da Bošnjaci više nikada neće Srbima izabrati prodanu dušu, engleskog poltrona Mladena Ivanića ili nedoraslog politici Dragana Mektića?
Ako je bošnjačko poštenje i čast pokazano na primjerima glasanja za Željka Komšića i Mladena Ivanića ili na primjeru ustoličenja u Sarajevu Šarovića, Mektića, Bosića, Buhe, Stanića i Pandurevičke, onda reis ne shvata ili neće da shvati da ukoliko Bošnjaci kao narod hoće da zasluže poštovanje i odbrane čast, nemaju pravo birati i drugima oduzimati njihovo legitimno pravo.
Otuda ključno pitanje jeste hoće li Bošnjaci opet birati komšijama da ih predvode najgori među njima a koje nikada ne bi sebi poželeli, te da li se bošnjačka odbrana časti završava na pitanju kolektivnog glasanja za SDA i dinastiju Izetbegović?
Naravno, pitanje je i zašto reis Kavazović, porijeklom iz Tuzle (kao Meša Selimović i Derviš Sušić), u svojim izjavama i političkim objašnjenjima zvuči kao prosječni trbuhozborac političkog Sarajeva i sluga dinastije Izetbegović a ne kao reis-ul-ulema.
Konačno šta to Kavazović smatra bošnjačkim identitetom koji treba štititi i čuvati zajedno s Komšićem, Ivanićem, Mektićem i Govedaricom?!

NAOPAKO TUMAČENJE ISLAMOFOBIJE Očigledno, identitet nije nešto što svatko ima u sebi definisano, zauvijek dato i potpuno određeno. Identitet je razvoj i formulisanje vlastitog odnosa prema sebi, zajednici i drugima, uopšte. Smjene i promjene. Takav je slučaj sa Bošnjacima.
Radikalni islamizam i islamistički terorizam su, u nekada multietničkom Sarajevu, sebe proglasili identitetom. Kako bi onemogućili svako negodovanje zbog otvorene podrške teroristima, insistirali su na pojmu islamofobije koji je trebalo da ima jednaku težinu kao i ksenofobija. Taj se „semantički štit“ prvo koristio protiv kritika koje su dolazile iz Republike Srpske, kako bi se u političkoj praksi i na javnoj sceni nastavila primjena „srpske krivice“ za sve loše što se dešavalo tokom raspada SFRJ. Taj odvratni izum trebalo je da omogući da islam postane nedodirljiv, a svako drugačije tumačenje proglašeno prijetnjom genocidom i rasizmom. Zahvaljujući tome doktrina Alije Izetbegovića, kao program opšte islamizacije i izgradnje islamskog društva u BiH, preporučila se, otvoreno i drsko, kao tumač islama i vjere. Ogrnuvši se kaputom žrtve, izbjegavala je najmanji napad i kritiku. Ona zanemaruje nevjerojatnu žestinu vjerske borbe u Egiptu, Siriji, Iraku, Avganistanu koja se često graničila s najgorim divljaštvom: džamije, crkve, mesdžidi, hramovi i samostani spaljivani su i sravnjeni sa zemljom, religiozni predmeti su kradeni, vjerska dobra oteta: hodže i sveštenici vešani, mučeni i ubijani.
U ovu anticivilizacijsku borbu uključili su se razni obavještajci i stručnjaci za vođenje specijalnih operacija iz britanske i američke ambasade. Njima su se pridružili i neki nazovi-Srbi iz Saveza za promjene ili Saveza za po bijede, s vrlo sumnjivim političkim programima, ali uz prepoznatljiv NATO rukopis vidljiv u perverznoj kohabitaciji koja može biti primarno angloamerička – ni u najmanjoj mjeri srpska.

ZAJEDNO NA ISTOM ZADATKU U nastupima Mladena Ivanića, Dragana Mektića, Mirka Šarovića i sličnih nije teško uočiti agresivnu ostvrljenost prema Srbima i svim njihovim prijateljima te poltronski odnos prema dinastiji Izetbegović koja je utemeljila koncept, vjerskom mržnjom zadojene, antisrpske politike.
Taj poltronski odnos prema Izetbegoviću Starijem i Mlađem – naslijeđu Starijeg i praksi Mlađeg – spaja reisovu navodnu snishodljivost i služenje sarajevskoj čaršiji većine Bošnjaka i poznatih, dezorijentisanih i povodljivih političara – navodnih Srba.
Svi oni zajedno su na istom zadatku kada treba izmisliti i plasirati priče o navodnim paravojnim formacijama, maloljetnoj djeci koja se obučava u Rusiji, institucionalno organizovanom i prikrivanom kriminalu i korupciji, prljavim ubistvima i bezakonju, koje se po višedecenijskoj i na Zapadu utvrđenoj matrici pripisuje uvijek i samo srpskom narodu i Republici Srpskoj.
Privilegije nekako uvek padaju na plodno tlo tankog morala, pa političari iz SZP vrlo odlučno staju na branik sarajevske matrice koja počiva na odbrani terorizma, Muslimanske braće, Al Kaide i ISIL-a, zaboravljajući da su Srbi narod koji vjekovima manifestuje jasnu svijest i osjećanja vlastitog nacionalnog identiteta.
Stranci u BiH, diplomatski talog i obavještajni pacovi uočavaju da otpor njihovoj geopolitičkoj pješadiji raste i da je u svjesti Bošnjaka, Srba i Hrvata, sazrela misao da ne postoji nijedan racionalni razlog da se zemlja drži na kratkom povocu spolja, zbog koga svi narodi i građani u zemlji trpe samo štetu. Tu vrstu otpora Zapad želi konačno da sasječe na izborima.
A korijen otpora je u Republici Srpskoj i njenom predsjedniku Miloradu Dodiku koji je postao simbol otpora i liderstva za sve ljude na Jugoistoku Evrope, posebno u državama bivše Jugoslavije. Iz njegovog jasnog stava ljudi crpe snagu i odlučnost, svjesni tragičnog bezizlaza u koji cjeli region guraju navodni migranti uredno vojnički podšišani te islamističke grupe i NATO politika. Samo zbog toga predsjednik Dodik nije više pojedinac nego značajni simbol pravedne borbe i otpora neljudskoj hegemoniji.
Zato srpski narod glasa za Dodika. I opet će glasati uprkos angloameričkom prljavom novcu i specijalnim jedinicama koje izvode specijalne psihološko-propagandne operacije sa ciljem usmjeravanja biračkog tjela u Republici Srpskoj i njegovog zastrašivanja.
U Srbiji i Republici Srpskoj uočavaju da je srpski etnički i državno-pravni prostor, danas, postao izuzetno važan velikim geopolitičkim silama sa Zapada. Zato pobjeda Dodika ima sudbinski karakter, jer ona znači pobjedu cjele Republike Srpske i srpskog naroda uz važnu i veliku pomoć Srbije i Rusije, Vučića i Putina.

[/restrict]