HOĆE LI VARUFAKIS SPASTI EVROPU?

DiEM25 I EVROPSKI ESTABLIŠMENT

varufakis-uvodnaZa „Pečat“ iz Milana MARINA MUŠTOVIĆ

Da li Janis Varufakis, bivši ministar finansija u vladi Aleksisa Ciprasa, može predstavljati novu snagu koja će spasti Evropu i Evropsku uniju?

Svedoci smo rađanja nove, besne većine koja u Evropi 21. veka živi u nesigurnosti i strahu. Neke od njih sociolozi su stručno definisali kao „subjekte fleksoplotacije“, a to bi, prevedeno na svakodnevni jezik, bile armije nezaposlenih i svih onih sa nesigurnim radnim mestima, desetočasovnim radnim vremenom i platama koje više ne pokrivaju ni puko preživljavanje. Osećaj opšte nesigurnosti i straha vlada i kod onih koji još imaju novca, s obzirom na to da životne ušteđevine nestaju preko noći zbog sve učestalijih bankarskih krahova, odnosno ozvaničenog kockanja s tuđim novcem koje se modernim briselskim rečnikom naziva bankarska kriza.

Zbog drastičnog porasta nasilja, a pogotovo posle brojnih atentata, niko više ne zna šta može da ga snađe kada izađe iz kuće. Bez obzira na očigledni kolaps eksperimenta zvanog „multikulturno društvo“, novi migranti svakodnevno pristižu, a državne strukture ih, po diktatu iz Brisela, nesebično prihvataju, nauštrb standarda, ali i sigurnosti vlastitih građana. To bi, ukratko, bio pravi prikaz onoga što se danas naziva – migrantska kriza. Nažalost, ovde nije kraj evropskim mukama jer Evropsku uniju potresa još i čitava lepeza ostalih kriza: dužnička, investiciona, socijalna, kao i duboka kriza identiteta, kulture i verskih osećanja današnjih Evropljana.

Zbog svih tih silnih kriza sveća narodnog strpljenja lagano dogoreva, tako da se više niko ne čudi što se sve više Evropljana buni, organizuje i priklanja onima koji nude spasonosna rešenja za izlazak iz evropskog tunela, odnosno alternativu za briselsku nesposobnost.

[restrict]

GLAVA U PESKU Za to vreme, briselska birokratija zatvara oči pred realnošću i sve većim problemima svojih građana. Umesto da nešto preduzme, ona se pravi kao da je sve u najboljem redu, ali zato u tajnosti sklapa sumnjive sporazume o slobodnoj trgovini koji favorizuju moćne multinacionalne kompanije sa sedištem s druge strane Atlantika i uporno ponavlja da ne postoji alternativa za ovakvu EU. Tačnije, eventualnom alternativom plaši građane tvrdeći da su svi oni koji se bore protiv kafkijanskih metoda evropske vladavine opasni rasisti, ksenofobi i fašisti, plaćenici „novog Hitlera“ Vladimira Putina, koji će ih odvesti pravo u katastrofu neviđenih razmera.

Naime, tako su okarakterisani svi članovi poslaničke grupe koju u Evropskom parlamentu predvodi Marin le Pen (Evropa nacija i slobode), a koji se bore za pravedniju Evropu i čekaju nacionalne izbore, imajući u vidu da im sva istraživanja javnog mnjenja prognoziraju ubedljive pobede. Zanimljivo je, međutim, da je neposredno po osnivanju ove desničarske alternative iste godine nastala i još jedna alternativa za spas Evrope, odnosno transnacionalni evropski pokret DiEM25 na čijem se čelu nalazi bivši grčki ministar finansija Janis Varufakis. Po jednima šarmantni i harizmatični političar novog kova koji Evropi nudi spas od ambisa pred kojim se nalazi, a po drugima američki plaćenik sa zadatkom da posle jačanja pravih patriotskih evropskih snaga samo pomuti karte i tako održi status kvo u američko-evropskoj koloniji koja se usudila na pobunu.

Yanis VaroufakisKO JE JANIS VARUFAKIS? Jedno je sigurno: ovog novog „evropskog spasioca“ sigurno niko ne može da optuži da je fašista, rasista, a najmanje da je „Putinov plaćenik“. Pored grčkog poseduje i australijsko državljanstvo, oseća se građaninom sveta, veruje u multikulturno društvo i tvrdi da mase migranata ne predstavljaju problem i teret već naprotiv – pravo bogatstvo i šansu za „Novu Evropu“. U više navrata žestoko je kritikovao ruskog predsednika i otvoreno podržavao „rusku demokratsku opoziciju“. Dakle, radi se o politički korektnoj personi par excellence koja razočaranim evropskim masama nudi svoju alternativu za bolje dane.

Rođen je 1961. u Atini u dobrostojećoj porodici intelektualaca – levičara. Završio je studije matematike i ekonomije i doktorirao na Univerzitetu u Eseksu gde je i počela njegova bogata univerzitetska karijera profesora ekonomije i primenjene matematike koju je potom nastavio u Australiji, Belgiji i Americi.

Na poziv prijatelja Aleksisa Ciprasa prihvata mesto ministra finansija u novoj grčkoj levičarskoj vladi.

Sve ostalo je manje-više poznato: mukotrpni šestomesečni pregovori sa grčkim kreditorima, iznenadno povlačenje iz pregovaračkog tima i ostavka na ministarsku funkciju…

Onima koji su mu zamerali na nekonvencionalnom izgledu, Varufakis je odgovarao da je „sistem alergičan na sve devijacije u bilo kojem smeru od onog koji je propisao“, te da bi novinarima bilo pametnije da se pozabave neugodnom istinom da ozbiljne evropske birokrate, uniformisane u identična stroga odela, sprovode diletantsku politiku, bez razuma, stava, vizije i ideja i da pri tom ne vide da „Titanik samo što nije udario u santu leda“, prvenstveno zbog klime naglog bujanja rasističke i ksenofobne desnice, čije fašističke sirene sluša sve više očajnih Evropljana, i koja neodoljivo podseća na nesrećne tridesete godine prošlog veka, a svi znamo u kakvom su se krvoproliću završile.

Kolege su ga doživljavale kao političkog amatera, drskog i arogantnog provokatora i napornog profesora koji, umesto da sluša i sarađuje, svima drži lekcije. Optuživali su ga i da je ekscentrik koji tokom pregovora čak i manipuliše sagovornicima koristeći svoje golemo znanje iz Teorije igara (grana primenjene matematike na kojoj je Varufakis doktorirao u Velikoj Britaniji, a koja se bavi matematičkim analizama konfliktnih situacija i nalaženjem optimalnih pobedničkih strategija).

Kada je u julu 2015. iznenada podneo ostavku, prkosno je izjavio da je ponosan što su ga njegovi sagovornici prezirali i poručio da mu za nastavak borbe za demokratiju ne treba ministarska fotelja. Već tada su mnogi politički analitičari upozorili da on sigurno smera neku konkretnu osvetu. I osveta je počela tako što je Varufakis prvo počeo da „iznosi prljav veš“ i da raskrinkava apsurdnost evropskog establišmenta, njegovu nedemokratičnost i netransparentnost, a pogotovo nesposobnost da se ozbiljno suoči sa serijom kriza koje razdiru Evropu i ozbiljno prete da se „zajednička evropska kuća“ uruši kao kula od karata i to s vrlo tragičnim posledicama. A to je, ujedno, bila i priprema terena za konkretnu političku akciju i njegovu novu evropsku alternativu zvanu DiEM25.

France ElectionsPRLJAVI EVROPSKI VEŠ Varufakis tvrdi da je u pregovore ušao s iskrenom namerom da razgovara o konkretnim reformama i potezima kako bi se što pre pronašlo odgovarajuće rešenje, ali da je odmah bio zatečen ponašanjem svojih sagovornika koji su uporno insistirali da se bez mnogo krivudanja razgovara samo o „sveobuhvatnom sporazumu“, odnosno o bespogovornom potpisivanju onoga što su potpisale prethodne grčke vlade. „Obično, kad želite da razgovarate o svemu, u stvari ne želite da razgovarate ni o čemu“, rekao je tada pred TV kamerama i na svoj čuveni provokativni način obavestio javnost da je predložio da se u prezaduženim državama više ni ne održavaju izbori. Pošto na ovo pitanje nije dobio odgovor, cinično je zaključio: „Verovatno su pomislili kako je to sjajna ideja, ućutali se i odmah bacili na razradu strategija kako da to što pre sprovedu u delo.“

Osim toga, požalio se novinarima da s „drugom stranom“ uopšte nije moglo da se razgovara: „Oni su odbijali svaku ekonomsku logiku. Ti izađeš s logičnim argumentom na kojem si radio, a kao odgovor dobiješ samo tupe poglede i ćutanje. Kao da ništa nisi rekao jer ono što ti govoriš oni uopšte ne slušaju.“ Situacija nije ništa bolja ni u Evrogrupi koju čine ministri finansija zemalja evrozone jer Varufakis tvrdi da i tamo vlada totalno kafkijanska atmosfera: „Vrlo moćne figure gledaju te u oči i ćute, a tebi je jasno da ti poručuju: OK, ti si u pravu, ali – mi ćemo te smrviti.“ Već tada mu je bilo jasno zašto ga je evropski establišment proglasio za „ekscentrika čiji su predlozi neozbiljni“, budući da „biti ozbiljan“ na jeziku evrokrata znači jedino da neko bez pogovora pristane na sve njihove uslove.

S posebnim žarom Varufakis se obrušio na evropske moćnike rekavši da bi u Americi nesposobnjakoviće koji uvek prave iste greške odavno izbacili iz politike. Nažalost, u Evropi krivci ne postoje, tako da je postalo potpuno normalno da se ide iz jedne propasti u drugu i da niko za to ne odgovara. Gubi se silno vreme, insistira se na nevažnim detaljima, raspravlja se o glupostima da bi se na kraju za najbitnije i goruće teme uvek donosile pogrešne prognoze i još pogrešnije odluke. „Najgore je“, poručuje Varufakis, „što se ništa ne menja jer niko ništa i ne zna. A kada bi Evropljani znali kakvi mediokriteti se nalaze na najodgovornijim funkcijama, oni bi se već odavno pobunili.“

Predsednik Evropske komisije Žan-Klod Junker je po Varufakisu potpuno nebitan lik: „On uopšte nije uključen u proces odlučivanja i, u najboljem slučaju, kada su odluke već donesene, povremeno ga neko informiše o onome što je negde rešeno.“ Od kritike nije pošteđena ni nemačka kancelarka Angela Merkel za koju Varufakis tvrdi da je političarka bez vizije, za razliku od njenog ministar finansija Šojblea koji ima viziju, ali potpuno pogrešnu: „Šojble nema nikakvo znanje iz makroekonomije, ali se i ne trudi da nešto nauči. On je jedna prepotentna neznalica, što je grozan mentalni sklop za nekoga ko odlučuje o evropskoj makroekonomiji.“

Ali sve je ovo je bila, ipak, samo mala uvertira za pravu osvetu koja će tek uslediti.

GLAMUROZNE PREDSTAVE ZA DEMOKRATIZACIJU EVROPE A ta osveta počela je na vrlo simboličnom mestu – u Berlinu, nedaleko od kancelarije Angele Merkel, u jednom alternativnom pozorištu gde je 9. februara predstavljen novi pokret za spas Evrope – DiEM25, i to na način koji je potpuno odudarao od standardnih političkih prezentacija. S obzirom na to da se političke stranke grčevito drže nepisanog pravila po kojem je ozbiljno samo ono što je smrtno dosadno, Varufakis je u Berlinu zaista napravio pravu revoluciju u političkom marketingu ponudivši publici zabavni šou sa obiljem duhovitih komentara, kvalitetnom muzikom i umetničkim svetlosnim efektima. Prvo je prikazan izvanredni kratki spot u kojem su efektno predstavljene osnovne ideje pokreta, ali i sve mane današnje EU.

Zatim su se na pozornici ređali govornici (od Varufakisa, preko lidera španskog Podemosa, nemačkih, grčkih i francuskih levičara, pa sve do pop zvezde Brajana Inoa). U program su se putem video-linka uključili tvorac „Vikiliksa“ Džulijan Asanž i filozof Slavoj Žižek, a Varufakis je za svoju spasonosnu evropsku inicijativu dobio i srdačnu podršku čuvenih reditelja – Kena Louča i Olivera Stouna.

Svi govornici su poručivali manje-više isto: da ovakva Evropa ne valja, da su joj potrebne radikalne promene kako bi se sprečila njena dezintegracija i, što je još opasnije – fašizacija. Izlaganje su svi do jednog završavali identičnom porukom koja je prerasla u slogan samog pokreta: „EU će se pod hitno demokratizovati ili će se dezintegrisati!“

Odmah posle berlinske premijere pojavili su se i mnogi komentari onih koji ne veruju u iskrenost i dobronamernost Varufakisovog političkog angažmana i tvrde da je ovaj dopadljivi radikal-šik levičar i sam deo tehnokratske elite protiv koje se, navodno, bori. Po njihovom mišljenju, posle grčkih radnika i penzionera koje je upropastio, Varufakis sada po zadatku zamajava Evropljane. Jer običnom posmatraču se nameće logično pitanje – ko plaća njegove glamurozne i skupe političke promocije? Hrvatski filozof Srećko Horvat, inače desna ruka Janisa Varufakisa, ima spreman odgovor: „Berlinski spektakl smo Varufakis i ja zajednički osmislili i realizovali za samo 5.000 evra. Mi smo pokret entuzijasta, imamo na stotine talentovanih volontera svih mogućih profesionalnih profila. Video smo dobili od jednog grčkog producenta, muziku nam je poklonio Brajan Ino. Verujte mi, kada postoje iskreni ideali i volja da se nešto uradi, pare su zaista najmanji problem.“

Posle Berlina usledio je spektakl u Rimu, a 27. oktobra Varufakis je u Milanu predstavio svoju novu knjigu „Slabi trpe sve što moraju?“, ekonomski triler koji je ujedno i istorija EU, globalnog finansijskog poretka i krize evra. I ovoga puta ozbiljne teme objašnjene su vrlo zanimljivo i jednostavno jer, kako kaže i sam Varufakis: „Što ne možeš da objasniš jednostavno, to ni sam ne razumeš.“            

„MINI”-INTERVJU  za Pečat

EVROPSKA INTERNACIONALA PROTIV NACIONALISTIČKE

Rekli ste da ste optimista, ali naslov vaše nove knjige nije baš optimističan. Da li su slabi zaista osuđeni da trpe zato što moraju?

Naslov se odnosi na epizodu iz Peloponeskog rata, na citat grčkog istoričara Tukidida: „Najjači rade ono što mogu, a najslabiji pate koliko moraju.“ Ali ja sam na kraju dodao i znak pitanja. U životu ništa nije konačno i neminovno i od nas zavisi u kakvom društvu i kako ćemo da živimo. Dakle, moja knjiga je vrlo optimistični poziv na akciju za promene.

Večeras ste nekoliko puta ponovili da će se „EU ili demokratizovati ili će se dezintegrisati!“ Da li ste u tom pogledu optimista ili pesimista?

Demokratizacija ili dezintegracija je nit vodilja pokreta DiEM25. Ne možemo da predvidimo koja će se od ove dve situacije dogoditi. Mi se borimo za prvu, ali se i pripremamo za drugu. To činimo tako što nastavljamo da radimo na Progresivnoj agendi za Evropu čiji je cilj unificirana kampanja u kojoj će evropska Internacionala pobediti nacionalističku Internacionalu koja za sada opasno osnažuje. DiEM25 veruje da bi odustajanje od kampanje demokratizacije EU bila golema greška za sve progresivne ljude koji veruju u istinsku demokratiju. Svima je jasno da je postojeća EU duboko iskompromitovana i da je vrlo daleko od istinske demokratizacije. Ali ako su oni neodgovorni, to ne znači da mi ne treba da pokušamo da spasimo Evropu. Kada bismo se predali, dopustili bismo da EU završi u rukama opasne političke opcije koju Evropljanima nudi ksenofobična i reakcionarna desnica.

Koji je prvi zadatak koji ste zacrtali u Progresivnoj agendi za Evropu?

Da pobedimo najgoreg neprijatelja demokratije u Evropi: evro, reakcionarnu dogmu i laž koju evropska birokratija protura kao istinu. Za početak, hoćemo da preko mreže naših brojnih aktivista informišemo što više ljudi da smo mi istinska progresivna evropska alternativa.

Osim što opravdano i argumentovano kritikujete evropski establišment, šta konkretno predlažete?

Transparentnost u donošenju odluka. Zahtevamo direktni prenos sastanaka Saveta Evrope, Ekofina i Evrogrupe, potpuno obelodanjivanje dokumenata svih trgovinskih pregovora, zapisnika Evropske centralne banke, ali i hitnu smenu nesposobnjakovića u evropskim institucijama kako bi sposobni ljudi realizovali inovativnu politiku koja može da reši krizu dugova, banaka, neadekvatnih investicija, rastućeg siromaštva i migracija. Kada uspemo da bar donekle stabilizujemo situaciju, želimo da sastavimo ustavnu skupštinu gde će Evropljani odlučiti kako da do 2025. uspostave punu evropsku demokratiju, sa suverenim parlamentom koji poštuje nacionalna samoopredeljenja i deli vlast s nacionalnim parlamentima.

Zato smo pozvali sve prijatelje iz Evrope da nam se pridruže i da se zajedno borimo za demokratizaciju EU. Da stanemo na kraj svemu što se zasniva na lažima; da podredimo EU birokratiju volji suverenih naroda Evrope; da rasturimo dominaciju korporativne moći nad voljom građana; da ponovo razmotrimo pravila koja upravljaju našim jedinstvenim tržištem i zajedničkom valutom. Inspirisani smo Evropom razuma, slobode, tolerancije, i mašte i iskreno verujemo u bolju Evropu koja je moguća zahvaljujući sveobuhvatnoj transparentnosti, stvarnoj solidarnosti i autentičnoj demokratiji. To mi predlažemo, za to se borimo, a to je, ujedno, i suština Manifesta pokreta DiEM25.

 

PODRŠKA ZA PATKICU

Prenosimo Varufakisovo pismo podrške inicijativi „Ne da(vi)mo Beograd“:

Dragi saborci i saborkinje,

Već duže vreme pratimo razvoj situacije u Srbiji i sa posebnom pažnjom propratili smo poslednja zbivanja vezana za projekat „Beograd na vodi“. Ovom prilikom hteli bismo da izrazimo svoju punu podršku inicijativi „Ne da(vi)mo Beograd“, jer su njene aktivnosti, posvećenost i istrajnost važne ne samo za demokratski otpor vladavini kapitala i privatnog interesa u Beogradu i Srbiji već i za buđenje demokratije u ostatku regiona i Evrope. Ukazujući na važna pitanja kao što je netransparentnost i odsustvo saglasnosti Beograđanki i Beograđana oko projekata koji čitav jedan deo grada čini nedostupnim za njegove stanovnike, pokazali ste volju da doprinesete široj evropskoj borbi za pravo ljudi da odlučuju u kakvom gradu žele da žive. U svetlu buđenja evropskih naroda čiji glasovi bacaju svetlo na nespremnost i nesposobnost elita da izađu u susret stvarnim potrebama ljudi, vaša inicijativa šalje snažnu poruku solidarnosti sa širim evropskim otporom antidemokratskim tendencijama. Vaša elita, baš kao i većina ostalih nacionalnih i nadnacionalnih administracija, elita i birokratskih struktura, približila se legitimizacijskom ćorsokaku jer ignoriše stvarne potrebe Beograđana i Beograđanki, kao i ostatka ljudi u Srbiji. Konkretno, netransparentnost i već od samog početka uočljive mahinacije u vezi sa čitavim poslom oko „Beograda na vodi“, ne ostavlja vam prostora za poverenje u lokalnu ali i u republičku vladu. Neprihvatljivo rušenje zgrada u beogradskoj „Savamali“, za koje se ispostavilo da je učinjeno upravo od strane grada Beograda uprkos negiranju gradonačelnika da postoji bilo kakva umešanost gradskih vlasti, zaista vam ne ostavlja više prostora ni za strpljenje. Zbog toga, pokret za demokratiju u Evropi DiEM u potpunosti podržava nastojanje vas, Beograđana i Beograđanki i stanovnika Srbije u celini, da ne pristanete na ostavljanje imalo prostora za bilo kakvu alternativu demokratiji.

U ime DiEM-a, Janis Varufakis, Srećko Horvat, Filip Balunović

[/restrict]

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *