A kraja nema

Radoslav Bratić (1948–2016)

U susret polugodišnjici od piščeve smrti

Piše Rajko Petrov Nogo

Zima u Hercegovini – to je ko kuga u Dekameronu. U strahu od života, od bjeline snijega i papira, uz nešto sujevjerja, započneš neku bajalicu, a kraja nema…

Ništa lakše nego pisati priče. „U strahu od života i od beline papira započneš neku bajalicu, okrećeš-prevrćeš reči i, uz nešto sujevjerja, na kraju staviš tačku. I eto priče.“

Eto priče onima koji su u milosti jezika. Ne znam kako tu jezičku milost drugi stiču, ali za Radoslava Bratića kanda srodnički znam: on prvo ništa nije imao, a onda je i to ništa, zajedno s krovom nad glavom, u jednom više puta opisivanom požaru izgubio. Jedva da su mu bila tri mjeseca kada je otac, teško bolestan, iz puške „pucao u ranu, u bolest samu“. Ne, dakle, u sebe, već u ranu i u bolest. Pogledajte kako jezik zastire realnost i kako se i gdje začinje poetičko uvrtanje: „Najbolje je imati malo biografije i dosta mašte.“ Ko je tim pucnjem koga izdao i iznevjerio iz Bratićeve proze saznati nećemo, ali će siroče od tih ranih jada ponijeti nepopravljivo i teško osjećanje krivice i neotkloniv strah od zvona koje uvijek navješćuje neku nesreću. U suštoj nesigurnosti, od puke zebnje ovdje se fabulira, a onaj koji priča Krivac je i Siroče: „Bez oca si siroče, a bez majke sirotan i sinji kukavac.“ S punim pokrićem Radoslav Bratić citira riječi jednog Kafkinog lika: „Došao sam na svet s lepom ranom – to mi je bila sva oprema.“ U onom požaru na tavanu izgorjela je i škrinja – stvarna ili izmišljena, svejedno – a tajna te drvene kutije, „u kojoj su bila smeštena pisma i darovi ostavljeni očevom rukom za naslednika“, postaće nedosanjanim opsesivnim motivom u epifanijama ovoga pisca. Onaj ko se netom, bez igdje išta, jedva iz Potopa spasao, ima dobre razloge da od biografija pravi hagiografije. Onome koji ništa nema, koji je sve izgubio, posrećilo se, eto, da nađe jezik. A ko je u milosti jezika, tome i nemaština postaje baština. „Cvet koji svojim odsustvom miriše.“

[restrictedarea]

Taj Malarmeov cvijet drugo je ime Bratićeve čuvene sintagme Slika Bez Oca. U bajkovitoj Bratićevoj sagi koja bi se čitava, uz malo pretjerivanja, mogla imenovati kao slika bez oca, odsutni otac je, paradoksalno, najprisutniji, jer je žižna tačka, sabirno sočivo koje napukli patrijarhalni i epski svijet drži na okupu. Jeste, tome je svijetu napuklo središte – zmija čuvarkuća utekla je iz te kuće – ali se taj svijet održava dječakovom čežnjom i snovidovnim sjećanjem. Snovima i jezikom. U snovima, i kad su mora, jer je ovdje onaj koji sanja „sretan što je bar u snu oca vidio“. Jezikom koji pamti dane sklada, dane kad niko nije falio. Iz odsutnosti otac nad svime bdi, sve kontroliše, i to tako i toliko da su Majka i Dječak u stalnom strahu da šta ne pogriješe i štogod ne skrive. Od takvog pojedinačnog do opšteg Oca malen je razmak, pa će Siroče često da pobrka i zamijeni svog Stvoritelja i Spasitelja sa onim gore, na nebesima. U duhu ove aporije valja razumjeti naslove Bratićevih ranih romana Smrt spasitelja i Sumnja u biografiju.

Pod pritiskom željenog i zamišljenog i jezik se ugiba i povija. Govori i ono što ne bi da kaže. Otuda je Ljubiša Jeremić u pravu, možda više nego što želi, kada piše da bi u priči „Slika bez oca“ tačnije bilo reći da je tu otac bez slike (fotografije), a opet, kada sklopimo Bratićeve knjige, jasno vidimo da se Otac Bez Slike simbolično obrće u Sliku Bez Oca, oca koji taj svijet pantokratorski sabire i oličava, te da je cijela Bratićeva imaginativna skaska u makazama ove inverzije. Rodno mjesto Bratićeve proze pulsira u srcu ovoga paradoksa.

U svijetu bez oca, u svijetu „gdje se i mrtvi upisuju u knjigu rođenja“, Majka je, i kada se to odmah ne vidi, i kada je njen lik zastrt, ono svevideće oko kroz koje Dječak progleduje i na čije se viđenje oslanja. Majka je neka vrsta personalizovanog kolektivnog pamćenja koje i docnije ovjerava pripovjedačev uvid. „Majka je pouzdanija od matičara“, uzvikuje Bratić. Čuvarka kuće i jezika, majka je živi medij dobre običajne predaje, ponekad i stroge i opake opomene. U pričama se majčin glas udvaja u žamor glasova koji pritiču iz predanja i sjećanja. Nekada humorom obasjan, nekada satirično i groteskno iskošen, to je depatetizovan glas antičkog hora sa glasovima Njegoševog Kola pomiješan. (Zato se u razgovorima književnim i inim, koliko na Andrićeve i Tolstojeve, Bratić poziva i na riječi majke Jovane / Tijane i to mu lijepo pristaje.) Još je upečatljivije što žamor ovih glasova razaznajemo u klancima-jadikovcima tamo neke zabiti imenovane kao Biš, Bogu iza leđa, ali ipak ne toliko daleko da se i nad tom sirotinjom ne bi vršila usrećiteljska pravda Špira i špirovaca.

Pa ipak, pisac je sam sebi predak. Ima i drugih koji su sa lijepom ranom na svijet došli a ne zovu se Radoslav Bratić. „Ubrzo, Beograd će postati taj drugi zavičaj i mesto odakle ću s odstojanja moći da zavirim u svoje detinjstvo.“ Da bi sa odstojanja moglo da zaviri u djetinjstvo, Siroče je prvo prošlo kroz čistilište zatvora, i to kao neka vrsta dobrovoljnog robijaša – samom sebi i zatvorenik i čuvar. Naučio je u toj kući neobičnoj da iščitava kurziv žestoke ljudske patnje na zatvorskim zidovima utisnut. Zapise iz mrtvog (bilećkog) doma. Da bi sa odstojanja zavirio u djetinjstvo, potom će pisac često silaziti u podrum – nije li pisanje uvijek pomalo silazak u podrum ili penjanje na tavan – u donji svijet, pod zemlju, među žrtve, u sjećanje. A u tim silaženjima prisjećaće se kako je izopšten i usamljen bio i onda kada je uz ognjište slušao – i nečujno, za sebe komentarisao i preinačavao – ono što su pričali oni koji su bili bliže vatri, kako je, takođe srodnički primijetio Milisav Savić, ističući da se Šeherezada u Bratićevim pričama prerušila u Dječaka Koji Priča Priče. I da se te priče ne pričaju u carskom dvoru, već u sirotinjskoj izbi, a ko bolje oslušne, ne ni u izbi i ne naglas, već prigušeno, iza kuće: „O, bože, čuje li iko jedan djetinji glas cviljenja, kako već danima kuka i pišti iza kuće.“ Čujemo taj glas, između ostaloga, i zato što se izdvaja iz kolektivnog žamora i što evokativnom žalobnošću, narativno samosvjesno, jezički često čarobno, na epskom fonu lirski fabulira. Čujemo taj glas i vjerujemo mu jer je patnjom protočen i bolom ovjeren. Jer je ovaj bivši dječak a potonji pisac „mrc koji je ustao“. Jer je ovo siroče u „mrtvoj vodi okupano“. Jer je „vozom sa onoga svijeta doputovao“. Ko je u djetinjstvu, mučenički, više puta umirao, koga su – jer je „čiti otac“ – umjesto oca oplakali, taj kanda ima izvjesno iskustvo smrti, pa se, dok priča, ipak raduje što je među nama. Taj mjestimično zanosan eros pripovijedanja u Bratićevim pričama je realizovan i zato što pisac nije pogružen u svijet koji evocira, što je dakle često izvan, a ponekad i iznad njega, i dok ga oblikuje i jezički razmješta, onaj koji priča nije sasvim ni u sebi samom, već malčice i izvan sebe: „Ah kako je svijet tugom povezan.“ Šta je poezija do ta melanholična moć preobraženja. Ta moć da nam u pisanju (čitanju) rani jadi, patnje i svakojake traume, na razdaljini, sa odstojanja, budu svjetlošću okupane. Zato Bratić i može reći da je djetinjstvo njegov istinski duhovni posjed, njegov književni zavičaj. Djetinjstvo pisanjem produženo i – ma koliko oporo – jezikom prosvijetljeno i preobraženo u bajkolike slike i nadrealne prizore. I premda je Bratićev hronotop jasno lociran, ti mitski i istorijski hercegovački pejzaži prizvani su iz „okca vremena“ sadašnjeg i iz urbane zbilje i oni se uzajamno prožimaju i ogledaju. U tom je ogledanju i takvom preslikavanju možda izvor one napetosti koji Bratićevu kažu čini privlačnom svakom ko je moralno osjetljiv. (Zato je u ovoj knjizi Bratićev hercegovački, ijekavski „vijenac priča“ obgrljen dvjema ekavskim – „Silazak u podrum“ i „Kuda si pošao, Mojsije“ – sa neskrivenom nakanom da se ta napetost istakne i pripovjedački luk zategne.)

Da ta kaža ne mora biti nužno ruralna ni vazda u hercegovačke pejzaže potopljena, Bratić je na uzoran način pokazao majstorski ispričanom i opsjenarski izmistifikovanom biografijom Horhea Luisa Borhesa u priči „Kuda si pošao, Mojsije“. Na tragu Danila Kiša i njegove dokumentarne fantastike – kako je to već razjasnio Jovan Delić – Bratić je, višestrukom igrom ogledala i dvojnika, zamjenjivanjem mjesta pisca i njegovih junaka, okretanjem fikcije u stvarnost, i obrnuto, kombinovanjem postmodernih i arhajskih pripovjedačkih postupaka, udvajanjem Šeherezade sa Borhesom, superiorno pokazao kako može i drukčije da piše.

Ništa lakše nego pisati tuđe priče. Okrećeš-prevrćeš riječi. Na kraju staviš tačku.

Ali zašto pisati tuđe ako ti je Bog dao da umiješ i možeš pisati svoje priče. Zima u Hercegovini – to je ko kuga u Dekameronu. U strahu od života, od bjeline snijega i papira, uz nešto sujevjerja, započneš neku bajalicu, a kraja nema…

[/restrictedarea] zaйm sročno bez otkazov i proverok denьga zaйmzaйm na kartu bez otkazov kruglosutočnozaйm pod zalog pts