Sveto je u muke živjet

Katkada je ono što se u mašti zbilo vrjednije od onoga što se u stvarnosti dogodilo. Tu negdje na toj međi počinje poezija. Na tu među je stigao i Marko Miljanov kada je od viteza mača postao vitez pera

Piše Rajko Petrov Nogo

Najprije nešto sasvim lično, onako kako nikada ne bi učinio Marko Miljanov Popović, koji je samo o drugima zborio. Uglavnom.
Naša porodična legenda kaže – a u legendama se skriva prava istorija čovječanstva, ili makar zrnce istine – da smo starinom Rašovići, Kuči, Drekalovići. Dakle, iz plemena Marka Miljanova. Pa je jedan – kako to inače biva – ubio, ili svoga ili Turčina, i izbjegao u Gornju Hercegovinu, tamo kod Kalinovika. Bio je, pričalo se, visok i krakat, te ga prozvaše Nogo. Tako smo se od krvne osvete sakrili u ovaj nadimak koji je postao prezime.
Je li slučajno što se na Markov dan pred vama, ovde na Medunu, obreo ovaj koji se zove Rajko Petrov Nogo: Kad pogledam pro Medunskih brda, / Zdravo moja đedovino tvrda!
[restrictedarea] A onda, i vrijeme je i mjesto da otkrijem što sam u svojoj poeziji ukinuo interpunkciju i usred stiha počeo da pišem veliko slovo. Nije riječ o modi, niti samo o povjerenju čitaoca da može da stavi znakove gdje on nađe za shodno, nego i o identitetskom atavizmu: bez interpunkcije i sa velikim slovom usred kakve riječi pisao je pozno opismenjeni Vojvoda, ili Razvojvoda, već. A i ovi brkovi bi htjeli, kako-tako, da nalikuju na one kojih se svi prisjete kada, umjesto imena onoga koji ih je nosio, rečemo Srdit Srpski Brk.
Svi vi znate, a čujem da se i uz gusle pjeva, onu u dvanaest deseteračkih katrena svrstanu pjesmu Trifuna Đukića „Marko Miljanov i Jusuf beg“. Kad je ono Marko, sam samcit, na svome bijelcu, koga je od milja zvao Arnaut, ugazio u tursku Podgoricu: „Evo Marka, na megdan te zove, / Tebe i svu Podgoricu tvoju!“ „Jusuf ćuti, Podgorica ćuti…“
Mnogi bi rekao: pjesničko pretjerivanje, epska mitomanija. A ovamo, ovejana istina. Jer kod pouzdanog Markovog biografa Mihaila Vukčevića, u predgovoru knjizi Pleme Kuči u narodnoj priči i pjesmi (1905) detaljno je opisana ova čudesna epizoda, ova „istinita legenda“. „Na rijetkost u svijetu ovoga Markova pohoda nije potrebno čitaoce upozoravati: on će ostati dostojan primjer uz Obilića“, piše Vukčević. „Marko svoga Arnauta ljuti, / Pa kroz varoš kumburlije pali“, dodaje u onoj svojoj pjesmi Trifun Đukić. Ali ne treba previdjeti i da su Turci poštovali megdandžiju. Niko nije ni pomislio da mu sa leđa puca.
Dok sam bio mlađi, pa još kada bih popio, i kada bi se Srb u meni napirio, bivalo je da svoje srce, „mog ljutog arnauta“, tako i toliko razgalopiram da mi se činilo da sam, poput Marka, mogu „zatvoriti pute / od Meduna do dno Zete ravne“. Bila bi to, poslije Markove, druga „balvan revolucija“. Ova poistovjećenja, čak i kad su bez ikakvog pokrića, okretala su nam oči nebu, ka primjerima čojstva i junaštva, i glavu gore podizala, osobito kada smo bili porobljeni, baš kao kod onog Kočićevog Davida Štrpca, ili, još bolje, kod Simeuna Đaka iz manastira Gomjenice. Katkada je ono što se u mašti zbilo vrjednije od onoga što se u stvarnosti dogodilo. Tu negdje na toj međi počinje poezija. Na tu među je stigao i Marko Miljanov kada je od viteza mača postao vitez pera.
Što se pak proze tiče, ona je onoliko dobra koliko u njoj ima poezije. Ne poetizacije već sušte poezije. Provjerite kod Andrića, ovjerite kod Crnjanskog. Oslušnite, najzad, i kod Marka Miljanova:
„Pusta je gora i planina oko Peći i Đakovice, oko Dečana i Patrijaršije, okolo Kosova i Prizrena, uprav do Šare planine!… Prazna je Vitomirica, raniteljka i spasiteljka srpskije mučenika, koje je u sebi ranila!… Sva su mjesta pusta i žalosna od Šare do Koma!… U sva mjesta sada gospodari zulumćarska zlikovačka ruka, kojijema nema ko sile kratit i vratove previjat. Nema s planina sinova koji su iz njenija gora slobodu branili i svakijema mukama odolijevali!… Nema onije koji sebe daju najtežijema mukama za najsvetiji amanet kojega mi čoečanska krv i boža istina preporučuju: da se ne zaboravi ova svijeća užižat na oltar srpskoga plemena i njegovoga imena, koja svijetli srpskome spomeniku prošlosti i budućnosti, koja je od Kosova bila čuvar na straži srpskoga amaneta. Sveto je u muke živjet i za to mrijet.“
Kad je u vrijeme Marka Miljanova bivalo ovako, kako li je, tugo naša, danas.
U odzivima na djelo Marka Miljanova dovoljno je, možda, da se prisjetimo kako je najbolji među kritičarima, potomak „besnog hajduka Skerle“, Jovan Skerlić, dakle, hitro srezao jedan od najboljih svojih prikaza, i nije štedio u pohvalama Primjera čojstva i junaštva: veli, „kao u velikih antičkih filozofa“, „kao da čitaš stare hroničare“, „kao da čitaš kakav traktat starog Seneke“; te „blaga mirnoća“, „plemenita prostota“, „ono što je najbitnije i najbolje u celoj rasi našoj“. I sve to u ovoj krajini između Crne Gore i Arbanije, u „besudnom kraju“, „u besudnoj zemlji“. Što je mrak gušći, a varvarstva češća na pedlju ove zemlje, jarkija su obasjanja i svjetlija čovječnost. To je Marko Miljanov.
Da sam, kao što srećom nisam, na mjestu aktuelne – a ipak, ipak, neumitno prolazne vlasti – ne bih volio da protiv sebe imam tako moćne svece kao što su Sveti Petar Cetinjski i Sveti Vasilije Ostroški, ni tako moćne pjesnike i pisce kao što su Petar II Petrović Njegoš, Marko Miljanov Popović i Stefan Mitrov Ljubiša. „Istraga predaka“, kao i svaka istraga, zaludna je i postidna rabota.
I na kraju, prije nego što dvjema pjesmama ovjerim ovo svoje slovo, da kažem nešto što nije tako lično. Ne poredeći se ni u čemu sa silnim Razvojvodom, tek sjetno da dodam kako ću, izgleda, sa ovoga svijeta otići nespokojan i kao Kuč i kao Srbin, a ipak tvrd u vjeri da Crna Gora mora imati i srpsku budućnost. „Sveto je u muke živjet i za to mrijet.“
Izgovoreno na Medunu, na uručenju Nagrade „Marko Miljanov“, 8. maja 2016. godine
[/restrictedarea] zaйmы na kartu solva zaйmzaйm u petrovičaakciя zaйm bez procentov