Ćirilica u hrvatskim školama i srpskim medijima

Piše Aleksandar Milanović

Kako smo u proleće 2016. došli u situaciju da nas više zanima stanje sa ćirilicom u Hrvatskoj nego u Srbiji? Zašto je to tako? Kako se tumače kulturološke tendencije u vezi sa ovim slovenskim pismom u dvema državama?

Naslov ovoga teksta mogao je biti i O ćirilici i cenzuri u srpskim medijima. Kako se u srpskim medijima, naročito na državnoj televiziji, o ćirilici uglavnom govori samo u dva slučaja, i to kada se u Hrvatskoj razbijaju vukovarske ćiriličke table i kada se u tamošnjem obrazovnom sistemu pojavi ideja o uvođenju „hrvatske ćirilice“ u škole,  odabrani naslov je ipak adekvatniji, jer će biti u središtu naše pažnje, barem kao povod za šire zaključke.

Kako smo u proleće 2016. došli u situaciju da nas više zanima stanje sa ćirilicom u Hrvatskoj nego u Srbiji? Zašto je to tako? Kako se tumače kulturološke tendencije u vezi sa ovim slovenskim pismom u dvema državama? U potrazi za ovim odgovorima, iskoristićemo samo dve emisije emitovane na državnom servisu Republike Srbije – RTS-u.

PRAVA PITANJA I NEPOŽELJNI ODGOVORI Prva je emisija „Autoportret“ sa Milanom Vlajčićem, publicistom i filmskim kritičarem, emitovana na kanalu RTS 1, 28. marta 2016. u udarnom večernjem terminu. Vlajčić se u ovoj emisiji revoltirano pita: „Od koga da čuvamo ćirilicu?“ Istovremeno, on odgovornim za branjenje ćirilice smatra „šefove katedri na Filozofskom i Filološkom fakultetu“ (u Beogradu, verovatno) uz opasku da je njegov izbor latinica jer želi da ga čitaju i njegovi prijatelji u Zagrebu i Sarajevu. Motivacija za Vlajčićev izbor pisma, kao i za svaki lični izbor u životu, sasvim je irelevantna za pitanje koje postavlja. Vratimo se dakle pitanju: „Od koga da čuvamo ćirilicu?“

[restrictedarea]

„Komedijant slučaj“ režirao je da se jedan od odgovora pojavi na istom kanalu iste televizije samo dva dana kasnije, u emisiji „Oko magazin“ (RTS 1, 30. marta 2016), u popodnevnom terminu. U prvom prilogu, posvećenom ćirilici u Hrvatskoj, veoma afirmativno se govorilo o nameri hrvatskih filologa da vrate ćirilicu, doduše „hrvatsku ćirilicu“, u tamošnje škole. I autor ovoga priloga, kao profesor Istorije srpskog književnog jezika i Istorijske fonetike srpskog jezika na Filološkom fakultetu u Beogradu (onom istom koji pominje M. Vlajčić, iako nisam „šef“ na Katedri za srpski jezik sa južnoslovenskim jezicima), zamoljen je da prokomentariše tu želju svojih hrvatskih kolega. Uz pozdravljanje inicijative za promenu školske prakse koja bi pomogla da se ćirilica očuva i među srpskim življem u Hrvatskoj i koja bi doprinela kvalitetnom suživotu Srba i Hrvata, izneo sam, međutim, i određenje sumnje. Upitao sam se, naime, koliko iskrenosti ima u mišljenju hrvatskih stručnjaka koji nisu osudili „knjigocid“, tj. dokumentovano uništavanje 2,8 miliona knjiga, među kojima ima i onih kojima je jedini greh bila ćirilica, u hrvatskim bibliotekama i školama tokom 90-ih godina 20. veka (Ante Lešaj, knjiga od preko 600 strana pod naslovom Knjigocid – uništavanje knjiga u Hrvatskoj tijekom 90-ih), odnosno stručnjaka koji u razbijanju srpskih ćiriličkih tabli vide isključivo reakciju na „sveže rane“.

Istakao sam, dabome, da se dubrovačka književna baština danas mora tretirati i kao srpska i kao hrvatska, tj. kao zajednička, srpsko-hrvatska (o čemu ubedljivo svedoče generacije profesora na „onom“ beogradskom Filološkom fakultetu i „onoj“ Katedri za srpsku književnost, zaključno sa Zlatom Bojović). Takođe, upozorio sam i na činjenicu da je naučnih manipulacija sa teritorijalnim varijantama srpske ćirilice bilo i u prošlosti, kao u slučaju čuvene, i danas žive, epizodi sa tzv. „bosančicom“. Iako me je novinarka Dragana Ignjić zamolila da na svako pitanje odgovaram najduže minut kako bi moje izjave bile integralno prikazane (što je bio uslov) i iako sam tu molbu ispunio, iskazi o knjigocidu i o dubrovačkoj književnosti, kao i vrlo rezervisane sumnje u iskrenost hrvatskih namera – nisu emitovane u prilogu u kojem su reči mojih hrvatskih kolega dobile daleko više prostora, tj. vremena. Zašto su cenzurisane izjave o hrvatskom knjigocidu, o Dubrovniku i o „bosančici“ na srpskoj televiziji? Da li se i na srpskoj televiziji sa srpskog prelazi na hrvatsko stanovište, o čemu utemeljeno piše Milo Lompar?

Odgovor na ova pitanje imaće formu dokumenta, tj. formu autentične i kompletne SMS prepiske sa novinarkom Draganom Ignjić neposredno posle emitovanja priloga:

A. M. (18.36): Ne razumem zašto ste isekli deo razgovora o spaljivanju ćiriličkih knjiga u 20. veku. U ime korektnosti, voleo bih da dobijem neki odgovor.

D. I. (18.43): Iz tehničkih razloga, ceo jedan deo sam morala da isečem. Žao je i meni baš tog dela. Ali knjigocid će sigurno biti tema odvojene priče, u nekoj od narednih emisija. Hvala Vam.

A. M. (18.44): Hvala na objašnjenju.

A. M. (18.45): Makar ono bilo i dosta neuverljivo.

D. I. (18.49): Montaža je surova. Nažalost. Ne morate da verujete, ali zaista nije bila ni loša namera niti je iza toga neka zavera. Meni je, sasvim sigurno, više žao nego Vama, kad nisam sasvim zadovoljna pričom.

A. M. (18.50): Hvala Vam. Zavera nije, nije ni loša namera, ali jeste nedostatak hrabrosti da se kaže istina.

KAKO SE KROJI JAVNO MNJENJE „Surova montaža“, naravno, kroji javno mnjenje čak i kada zanemarimo i odbacimo tendenciozno formulisane i izlizane klišee, tj. pejorativne etikete poput zavere ili zle namere. „Surova montaža“ nameće nam i da se o hrvatskom knjigocidu i hrvatskom poimanju srpskog nasleđa ne sme govoriti, ali i da se hrvatska ideja o uvođenju ćirilice u školski obrazovni sistem ne sme kritikovati, čak ni vrlo obazrivo. „Surova montaža“ reže i problem potiskivanja ćirilice u srpskim školama, srpskim medijima, srpskom javnom jeziku (televizijske reklame, bilbordi, plakati, etikete, firme i sl.) „Surova montaža“, konačno, u fokus dovodi ljutito pitanje intelektualca koji nigde ne vidi ugroženost srpskog nacionalnog pisma: „Od koga da čuvamo ćirilicu?“

Ne moramo je čuvati svi. Zaista, ne pamtim da je ikada iko u Srbiji kritikovan što svoje radove i knjige publikuje latinicom (izuzimajući Milana Vlajčića, koji je – prema njegovoj izjavi u „Autoportretu – preživeo napad svog neimenovanog prijatelja punog gneva). I ne treba da bude, jer je srpska kultura, pa i njena jezička politika, kroz istoriju bila tolerantna i demokratična. Ostavite nam pravo da ćirilicu, ipak, čuvamo ako želimo, jer je ugrožena, i spolja i iznutra. Kao što u svetu čuvaju ajkule, kitove i druge ugrožene vrste, kao što brinu o jezicima i kulturama koji nestaju, kao što štite diskriminisane manjine. Od koga da čuvamo srpsku ćirilicu? Kroz istoriju smo je samo u poslednjih trista godina čuvali od vlasti Marije Terezije (čitajte sinteze Pavla Ivića!), od okupacijskih vlasti u Prvom svetskom ratu (čitajte dnevnik Luke Lazarevića!), od vlasti u NDH (čitajte studije Viktora Novaka!)… Danas je moramo čuvati od vlasti u Hrvatskoj (čitajte svedočanstva Ante Lešaja), Crnoj Gori (čitajte knjige Jelice Stojanović) i Bosni i Hercegovini (čitajte radove Miloša Kovačevića!), ali i od njenog potiskivanja u Srbiji, gde je ona jedino službeno pismo. Stoga se konačno mora pokrenuti pitanje statusa ćirilice u dva za nacionalni identitet krucijalna srpska sistema: obrazovnom (od osnovne škole do univerziteta) i medijskom. Ovaj problem nije, dakle, samo prosvetni već i politički i kulturni. Stoga ću i ja tekst završiti pitanjem: Da li imamo volje i snage da ovaj problem počnemo da rešavamo?

[/restrictedarea]