Za Rusiju, B92 je Zapad

Izgleda da nema te prilike za ruganje ruskom narodu i državi koju će televizija B92 da propusti

Posao stranog dopisnika je položaj iz snova u novinarskom svetu: ne samo zbog povećanih primanja već i zato što oni o kojima pišete – a to su najvažniji politički i društveni činioci države koja vas gosti – u većini slučajeva nemaju blagu predstavu kako vi izveštavate svoju publiku o njima. Ukratko, kao strani dopisnik imate nešto što odista liči na potpunu slobodu.
Ipak, nepisano je pravilo da se prema zemlji domaćinu odnosite s dužnim poštovanjem. To pravilo, istini za volju, nije izniklo iz kakvih novinarskih zakonitosti, pošto izveštač u strogo zanatskom smislu i nije dužan da iskazuje poštovanje prema ovome ili onome, već da javlja šta se dešava; ali, pravila lepog ponašanja su univerzalna i, barem načelno, nisu zavisna od vrste zanimanja kojim se neko bavi; tako su i strani dopisnici ljudski dužni da vode računa o dostojanstvu zemlje domaćina.
E sad, tu postoji jedna bitna ograda. To pravilo ni u kom slučaju ne važi za zapadne dopisnike, pogotovo za one iz Amerike i Britanije. Kulturološki oslobođeni ma kakve uviđavnosti, oni ne osećaju ni trunku potrebe da se ponašaju pristojno prema državi iz koje izveštavaju. Naprotiv, sudeći po njihovim izveštajima, pre bi se moglo zaključiti da je za njih čak i poželjno ukoliko prema zemlji i naciji domaćinu osećaju izvesnu meru prezira, po mogućstvu začinjenu osećanjem rasističke nadmoći. Drugim rečima, od njih kao da se očekuje da se neprestano rugaju i podsmevaju državi iz koje izveštavaju.
A što je najčudnije, njihovi izveštaji se kao po pravilu prate sa posebnom pažnjom, čak i u toj zemlji koja ih je ugostila.
Sve to važi desetostruko za zapadne dopisnike iz Rusije, u koje, ne samo geografski, spada i dopisnica B92 Aleksandra Godfroa, već više godina nastanjena u Moskvi, odakle se redovno javlja televizijskim prilozima. Od kako je počela ukrajinska kriza, njeni prilozi su, razumljivo, češći, ali nisu usredsređeni samo na Ukrajinu i na tamošnje događaje već se primećuje naglašeno zanimanje i za dešavanja u Rusiji. Očekivano, većina tih osvrta sadrži neki čudnovat prizvuk, oličen u gotovo celokupnom odsustvu bilo kakvog poštovanja ili obzira prema Rusiji i Rusima. Sasvim u skladu sa običajima Zapada, gde B92, ne samo u geografskom smislu, potpuno pripada.
Ta drskost je možda najočiglednija bila proteklog vikenda, kada je Aleksandra Godfroa poslala prilog o najnovijim merama i zakonima ruske Dume, koja je znatno pooštrila upravo pravila ponašanja u javnom životu – što je bilo propraćeno sledećim natpisom na ekranu: „Zabrane u Rusiji – B92 istražuje šta je sve u Rusiji zabranila Duma“. (Zanimljivo, na sajtu B92 naslov rubrike je bio još nevaspitaniji: „Putin je zabranio sve ovo“; takođe, ovakav naslov stajao je u potpunom neskladu sa natpisom na ekranu, koji je jasno ukazivao na to da „sve ovo“ nije zabranio Vladimir Putin, nego Duma.)
Nabrajajući kakve je sve mere izglasala državna skupština – a raspon je odista veliki, od cigareta u slobodnoj prodaji, preko sintetičkog veša, do psovki pa i stranih reči u javnom govoru – Aleksandra Godfroa kaže:
„Tendencija zabranjivanja krenula je od trećeg mandata Putina, koji je usledio posle masovnih protesta.“
Već ovde možemo da primetimo nepoštovanje: novinarski običaji nalažu da kada nekoga prvi put pominjete u prilogu ili tekstu, treba da mu navedete puno ime i zvanje. Dakle: ruski predsednik Vladimir Putin. A ne – Putin. To čak i nije toliko povezano sa poštovanjem onoga o kome govorite, već radi onih što vas slušaju, a njima je možda potrebno podsećanje na to zbog čega je osoba o kojoj vi govorite uopšte pa važna. Ali, u kontekstu opšte obojenosti priloga B92 iz Rusije, skoro je sigurno da je ovde reč i o nepoštovanju ustanove ruskog predsednika. Poređenja radi, kada javljaju o njegovom vašingtonskom kolegi, novinari B92 barem u prvom oslovljavanju ne propuste da kažu da je to „američki predsednik Barak Obama“.
Zatim je reč dobila izvesna Natalija Zorkaja, potpisana kao sociolog istraživač Levada centra, koja u svojstveno „drugorusijanskom“ maniru osipa paljbu: „Većina zakona koji nešto zabranjuju imaju za cilj da uguše opoziciju i kritiku vlasti.“ Naravno, niko se nije udostojio da nam objasni kako je to zabrana cigareta, sintetičkog veša ili psovki usmerena na opoziciju, ali je zato Aleksandra Godfroa spremno nastavila da se čudi nad time što samim Rusima, izgleda, ne smetaju nove mere Dume:
„Osim šala po barovima i na internetu, protesta nema, čak i oko stvari koje zalaze u lični život.“
Pa je onda pustila mini-anketu sprovedenu među ruskim građanima. Naređala ih je čak troje – jednog sredovečnog muškarca, jednu devojku i jednu gospođu u godinama. I od njih troje, samo je ova poslednja, gospođa u godinama, kritički prokomentarisala nove zakone! Muškarac je rekao: „Ako zakon zalazi u lični život, to je malo onako, ali ovde su ljudi drugačiji i poštuju zakone, tako da ako se sprovede pravilno, ipak ću poštovati. Ja mislim da je to dobro.“ Devojka je ovako sažela svoje misli: „Ako je nešto stvarno loše za nas, onda u redu, jer kada se nešto desi, mi se obraćamo državi. Idemo u bolnicu, na primer, i ako je država uzela na sebe tu odgovornost, ona ima i pravo da nas koriguje.“ Dok je gospođa na kraju rekla ovo: „Ja sam protiv. Jer čovek, na primer, ima svoja prava. Ako nekome govorite kakav veš da nosi, to je previše.“
Zato što nije mogla da nađe više od jedne istomišljenice, Aleksandra Godfroa potražila je objašnjenje ponovo kod Natalije Zorkaje, koja je ovako to „rasvetlila“:
„U svesti ljudi ukorenjena je navika da podržavaju oštre mere i zabrane i paradoks je da na taj način obični ljudi demonstriraju vlasti da su joj lojalni ne bi li na taj način sačuvali sebe i zaštitili svoj mali lični svet koji su stvorili. Jer društvo je odavno fragmentirano i ljudi ne osećaju odgovornost. Osećaju da ne utiču ni na šta što je izvan njihovog stanja.“
Tako da su, na kraju, svi sastavni činioci jednog svojstvenog zapadnog izveštaja iz Rusije bili na broju. Tu je nepoštovanje prema ruskoj državi i njenim ustanovama, tu je ne baš pritajeno ismevanje ruskog društva i običaja, a tu je i neposredna uvreda ruskih građana. Svojstveno zapadnjački. A B92 je, za Rusiju, televizija sa Zapada. Ne samo u geografskom smislu.

2 komentara

  1. zasio se cudimo g-ci Godfroa/ nas svet patrijarh Pavle bio je /paja/nase vladike su amfilohije, artemije, irinej itd.to je manir komunista kojima je jedini dostojan postovanja bio brozomor. naravno ovo su njihova deca. procitajte neki od tekstova gospodina aleksandra apostoloskog u /politici/ pa cete se uveriti u ovaj moj komentar.postovane dame i gospodo pogledajte tekstove u novinama od pre drgog svetskog rata.tamo je uy svako ime bilo gospodin ili gospodja.naravno slazem se sa konstatacijama u ovom tekstu.s postovanjem sma.

  2. Aleksandra Stojanovic-Godfroa:Qui est qui?-Who’s who? Za bolje razumevanje izvestenog izvestavanja.(Izvori:B92-Blic)
    Na TV B92 u informativnoj redakciji radi od marta 2003. godine, pošto je prošla obuku AREX-a. Izveštavala je o društvenim i političkim temama do 2004. godine kada je otišla u Rusiju. Naredne tri godine radila je kao dopisnik B92 iz Moskve. Iz Rusije je izveštavala o predsedničkim izborima, bilateralnim odnosima Srbije i Rusije, terorističkim napadima poput napada u metrou, napada bombaša samoubica na avione u Moskvi i terorističkog napada na školu u Beslanu.
    Krajem 2007. godine vratila se u Beograd u informativnu redakciju B92 gde radi kao novinar i prezenter vesti. B92 je njena prva medijska kuća. Rođena je 1977. godine u Nišu. Studirala je psihologiju u Beogradu. Govori tečno engleski i ruski i prilično dobro holandski. Udata za DavidaGodfroi,dopisnika NOS-a (Holandskog(javnog servisa)u Rusiji.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *