Može li „istraga predaka“ nauditi Njegošu

Piše Rajko Petrov Nogo

Sam i zazidan, jači je od svojih ništitelja i življi danas nego juče. Ovaj je slobodar „sam sobom opasao koliko je dala pesnička snaga sveg srpskog naroda“. Pa i malo više. Nisam jedini koji se, nakon referenduma, utešio kada je video da se Lovćen nije pomakao. Sa lovćenskih visina Njegoš će nas trajno i bodriti i postiđivati

Ova je drama počela na Kosovu.

Ova se tragedija privodi kraju u Podgorici i Beogradu.

 

Obreli smo se usred zlokobnog paradoksa. Obeležavamo dva veka od rođenja stožernog srpskog pesnika, a tu krupnu godišnjicu potapa zvanična tišina.

Vladika Petar II Petrović Njegoš, „duhom čitav jedan svet, a telom i rangom vladar samodržac, živeo je i umro bez ijedne zasićenosti. Mirio se sa svojim teškim dužnostima, izvršavao svoja opasna prava, nosio svoju tragediju slobode radi, a uprkos sreći i pravdi“, pisala je Isidora Sekulić.

Sa tragičnim junakom kosovske misli još gore je i tragičnije danas. Za njegovu dvestogodišnjicu, u zindanu u koji su ga braća / razbraća zazidala, svome mitropolitu njegovi arhijereji ne mogu sveću da upale, ni molitvu da očitaju nad onim kostima / moštima koje su sedam puta sahranjivane: „Znao je da se nad njegovom grobnicom neće samo lomiti gromovi i boriti dva strašna simvola nego će se i svako zlo izbljuvati i rasprtiti. Hteo je da se i mrtav bori sa onima s kojima se živ borio. Do sebe je podigao i nas, dao nam opštu glavu i namenio borbu neprestanu. A narod koji ne može da odbrani grob, ne treba ni da postoji“, pisao je Matija Bećković.

Nekadašnji greben za pokosovski zbeg, a današnja zvanična Crna Gora, svakojakim „novim čitanjem“ Njegoša krivotvori, a falsifikujući njegove reči, zapravo ga se odriče. Odričući se Njegoša, odriču se sebe. Središnja srpska zemlja, ova današnja, zvanična, u kojoj je nekoć, nad prahom oca vaskrsle Srbije iz mrtvijeh Srbe dozivao, i dozvao, ćuti kao zalivena. Kao da se sve ovo nje ni ne tiče. A šta i da kažu koji Kosovo predaju, a pričaju kako ga izbavljaju. Kosovo, gde su rođene i crkva i država, gde smo svi rođeni. Srbi su do sad imali dva mesta rođenja: prvo na Kosovu, a drugo gde se ko slučajno rodio. U opštem pometeniju, mnogi su bez oba ostanuli. Ako ostanemo i bez Njegoša – koji je „sev munje naše u čovečanstvu, u Kosmosu“, koji je i kosovski zavet i Obilića obnovio, i tako nas kao narod oktroisao – mi ćemo se pogubiti i prosuti. I po Srbiji i po Crnoj Gori praznoglavci mantraju: Onaj sam koji nisam. Otvorite Knjigu Njegoševu, pročitajte bilo koji stih, svaki bezmalo o ovoj današnjoj sramoti govori. Slučajni ljudi su jedan stari, slobodarski narod, koji se kroz dugu i strašnu istoriju nije dao, evo dotle doveli da mu se ultimativno naređuje da kolektivnu svest promeni.

Ova je tragedija počela da se okončava oholim rečima da Kosovo treba ostaviti popovima i pesnicima. Onaj koji ih je izrekao i sam je tragično skončao. Dok je Kosovo bilo u kompetencijama pesnika i popova, i bilo je naše. I biće dok bude koga da „peto jevanđelje“ čita i pamti.

„Ako je dinastija Petrovića nekada morala da se bori protiv duha poturčenjaštva kako bi sačuvala srpski slobodarski duh Crne Gore, današnji crnogorski glavari moraju da obave temeljnu istragu svojih predaka“, pisao je u Letopisu Matice srpske (2012) Ivan Negrišorac. I još je dodao da su najveći protivnici današnjeg režima Sveti Petar Cetinjski, Njegoš, knjaz / kralj Nikola, Marko Miljanov, Stefan Mitrov Ljubiša… Ne savremenici, već moćni preci koji su istorijsku Crnu Goru utemeljili. „Moraću ih, mrtve, ubijat i iz pameti izgonit”, kaže u jednoj Negrišorčevoj pesmi dugovladajući Veleum.

[restrictedarea]

Može li, dakle, istraga predaka štogod nauditi Njegošu? Ne može. Sam i zazidan, jači je od svojih ništitelja i življi danas nego juče. Ovaj je slobodar „sam sobom opasao koliko je dala pesnička snaga sveg srpskog naroda“. Pa i malo više. Nisam jedini koji se, nakon referenduma, utešio kada je video da se Lovćen nije pomakao. Sa lovćenskih visina Njegoš će nas trajno i bodriti i postiđivati.

U oštroumnoj knjizi Noć dugih makaza (2012) koja je već u naslovu aluzija na noć dugih noževa, Veselin Matović je belodano pokazao šta su zvanični štrojači u čitankama i antologijama, u „novim čitanjima“ Njegoša poduzeli – izbor je uvek i tumačenje – ne bi li sve najvažnije iz Vijenca, Luče i Šćepana Malog  zaobišli i tako pesnika „ispraznili“ od svega što je u njegovom delu ovejana suština, mera i smisao čovekovog življenja: „I zato tamo nema pomena o Kosovu, ni o Karađorđu, ni o Milošu (mjeri svekolikog ljudskog življenja) ni o Mićunoviću (koga „Srpkinja još rađala nije“) ni o „iskri besamrtnoj“, niti o „strašnom ljudskom padeniju“. Učenik iz ove čitanke neće saznati ni kome je Gorski vijenac posvećen, ni zašto, ni u kakvoj je smisaonoj vezi ta posveta sa idejnom i tematskom osnovom djela; neće sresti ni Njegoševu etnogenetsku koncepciju Crne Gore kao zbjega preostalih kosovskih vitezova, a koja je vjekovima činila njenu duhovnu i etičku kičmu („Isturči se plahi i lakomi, / Mlijeko ih srpsko razgubalo! / Što uteče ispod sablje turske, / Što se ne hće u lance vezati, / To se zbježe u ove planine, / Da ginemo i krv prolivamo, / Da junački amanet čuvamo, / Divno ime i svetu svobodu!“) ni kola – glas naroda, koji osmišljava herojsko žrtvovanje („proste naše žrtve svekolike“) ni sučeljavanja tri duhovno, etički i egzistencijalno različita svijeta: Crnogoraca, Turaka i Mlečana.“

Teži im je i gori Njegoš, makar i na oskvrnavljenom Lovćenu, makar i u noći dugih makaza, nego celo kukavno srpstvo ugašeno. I pre ovih dana, razni su guvernadurčići Njegošu ispravljali stihove i pogrešno ih tolkovali. Ali im se nije primilo. Koji su se usudili da razruše grobnu kapelu, što da ne uture i dva slova koje Njegoš nije pisao i što da mu ne isprave ciglo stotinak reči. Oni od Njegoša bolje znaju kako bi on danas pisao i mislio.

Ako uzvišeno poprostače, valjda im se čini da će Njegoša sebi primaći.

 

2.

 

Negde je Vladika budimljansko-nikšićki Joanikije (Mićević) izrekao jednostavnu misao da bismo sve knjige najdubljeg srpskog samosaznanja mogli čitati kao nastavak Gorskog vijenca. A mogli bismo dodati da je sve pre Vijenca – Stari i Novi zavjet, antička, naša epska i lirska usmena klasika, monaška i klasicistička književnost, između ostalog – pripremalo Njegoševo delo. Jer Njegoš vrhuni našu klasičnu usmenost, a istovremeno moćno obnavlja visoku pisanu književnost. U knjizi Vječna zublja (2005) Svetozar Koljević celu našu književnost vidi u Njegoševom znaku; čim izgovorite vječna zublja, ne možete a da ne dodate vječne pomrčine. Prvi članak ovog Njegoševog deseterca odnosi se na poeziju, drugi, prećutani, na istoriju, ili tzv. stvarnost. Šta je poezija nego „svetlost koja razmiče granice okolnoga mraka“. Odjeci usmene u pisanoj književnosti podnaslov je svakom ozbiljnom tumačenju književnosti, jer je „pisana reč neminovno grafički trag nečega što je ko zna koliko puta izgovoreno“. U tom smislu Koljević i izdvaja reči Viljema Batlera Jejtsa, za koga veli da je najveći pesnik engleskoga jezika u dvadesetom veku: „Folklor je u isti mah Biblija, „vjeruju“ i Knjiga zajedničkih molitava, i gotovo svi veliki pesnici su živeli pod njegovom svetlošću. Homer, Eshil, Sofokle, Šekspir, pa čak i Dante, Gete i Kits jedva da su bili malo više nego folkloristi sa muzikalnim jezicima.“ Tako i naš Njegoš, vrhunski folklorist muzikalnog jezika. Njegoš – pre i posle.

 

3.

 

 

„Od­va­zda su Sr­bi na­rod hra­bri“, ve­li u Šće­pa­nu knez Dol­go­ru­kov. A Te­o­do­si­ja Mr­ko­je­vić, i nje­mu i na­ma, ova­ko od­go­va­ra:

 

„Isti­na je da su na­rod hra­bri,

da su bi­li. Ali đe su sa­da.“

 

Ako je ta­ko bi­lo u ono he­roj­sko vre­me kad je Nje­goš zbo­rio a Ka­ra­đor­đe tvo­rio, ka­ko li je tek u ovo na­še ža­lo­sno ne­vre­me. I šta je iza ta­kvih go­ro­sta­snih pre­da­ka osta­lo ovom nji­ho­vom ka­kvom-ta­kvom po­tom­ku. Pa mo­žda baš to da – pi­ta­ju­ći se „Ali đe su sa­da“ – ukr­sti ono sa ovim vre­me­nom, i ta­ko ja­da­šnjost osen­či isto­rij­skim i knji­žev­nim pam­će­njem. Da naj­moć­ni­ji srp­ski stih – kla­sič­ni ep­ski i Nje­go­šev de­se­te­rac u ko­ji je upe­va­na sr­žna na­ša isto­ri­ja – ukr­sti sa naj­stro­žim pe­snič­kim ob­li­kom – so­ne­tom – ko­ji ima po­naj­du­že pam­će­nje, ne bi li od ta­kvih in­ten­zi­te­ta, ako mu se po­sre­ći, har­ti­ja pro­go­rela. A sve to sa sa­mo­sve­šću da je ukr­šta­nje opa­san i kli­zav po­sao, a svaki izbor tumačenje.

U mladosti sam so­ne­t „Ra­šta bo­lan ode u haj­du­ke“ skrojio od Njegoševih stihova, uglavnom:

 

 

Što je ovo evo ne­ko do­ba

Ujed­no su ov­ce i kur­ja­ci

Što je čo­vjek ka sla­bo ži­vin­če

Um se smu­ti a je­zik za­pli­će

 

Med za usta i lad­na pri­o­nja

Po­sta­do­še la­fi ra­ta­ri­ma

To ni­je­su za lju­de gra­do­vi

Već tav­ni­ce za ne­volj­ne su­žnje

 

Sa­kri­še se mi­ši u du­va­re

Mla­di vu­ci pod­vi­še re­po­ve

Raz­bje­ža se lu­do i ne­ja­ko

 

Sam osta­de u Sri­je­mu Raj­ko

Sam osta­de sa Bo­ri­ja Raj­ko

Kao su­vo dr­vo u pla­ni­ni

 

U zre­lo­sti, da ne ka­žem u sta­ro­sti – a „zre­lost je sve“ – tako sačinjen sonet mogao bi da nosi naslov „Utje­ha Nje­go­še­va“, a u njemu su svi stihovi Njegoševi. Nije, dakle, reč ni o religioznoj poemi, ni o „istoričeskom sobitiju“, već o svega četrnaest u sonet svrstanih deseteraca, o sonetnoj luči mikrokosmosa:

 

Sve di­vo­te ne­ba i ne­be­sah

Sve što cvje­ta lu­čem sve­šte­ni­jem

Što je sku­pa ovo sve­ko­li­ko

Do op­šte­ga oca po­e­zi­ja

 

Na­ša ze­mlja ma­ti mi­li­o­nah

Si­na jed­nog ne mož vjen­čat sre­ćom

Ne­ma da­na ko­ji mi že­li­mo

Ni bla­žen­stva za ko­jim če­znemo

 

Ako is­tok sun­ce svje­tlo ra­đa

Ako bi­će vri u lu­če sjaj­ne

Ako ze­mlja pri­vi­đe­nje ni­je

 

Du­ša ljud­ska je­ste be­sa­mrt­na

Mi smo iskra u smrt­nu pra­ši­nu

Mi smo lu­ča ta­mom ob­u­ze­ta

 

 

Oslušnite kako ovaj sonet zbija već zbijen, ekrazitom punjen Njegošev deseterac. Kako se pod pritiskom strogog i kratkog sonetnog oblika stihovi preobražavaju u same i definitivne kristale. Pogledajte zatim kako u prvom katrenu oči nebu podižemo i s ushićenjem gledamo, takoreći „pijemo“, sve divote onoga koji je „tvoritelnom zanjat poezijom“. Nebo je nepresušna Njegoševa pozornica na kojoj sve „cvjeta lučem sveštenijem“. Nebeska svetlila – a Njegošu je svetlost uvek i svetla i sveta – toliko obuzimaju imaginaciju ovog pesnika da su njima njegove reči namagnetisane, aurom optočene. U drugom katrenu taj „klik smrtnoga“ strmoglavo zemlji i zemnom našem prokletstvu obaramo. To prokletstvo je kanda veće, teže i duže zbog onog starinski produženog, muklog h – „Naša zemlja mati milionah“ – i ta muklost je jemac da baš ni jednog jedinog svoga sinka majka zemlja ne može usrećiti. A onda stižu surove, neoborive tvrdnje – „Nema dana koji mi želimo / Ni blaženstva za kojim čeznemo“. Ne da takvog dana ima pa, eto, nama ne dolazi, već ga nikako nema, niti će ga biti, sapatnički je isticao Stevan Raičković. Posle dva katrena – gde se sonet uvek prelama na dva nejednaka dela – već u prvom tercetu tenzija je uslovljena i gradacijski podignuta sa ona sumnjičava tri ako na početku svakog stiha, a naročito nakon izbezumljujuće, fundamentalne upitanosti – „Ako zemlja priviđenje nije“ –  da bi se u drugom tercetu obrnula u budnu, razboritu, blaženstva željnu epifaniju o besamrtnoj ljudskoj duši, o iskri u smrtnoj prašini, o luči u tami, o zublji u pomrčini. Jeste li osetili koliko su ovi stihovi i savremeni i svevremeni. I čini li vam se da bi svak po svome izboru iz Njegoševog dela stotine soneta mogao sačiniti. A takva bi „provera“ samo potvrđivala kako je i koliko moćan i svevažeći ovaj pesnik.

Najteže je pisati o najvećima. To znaju esejisti i kritičari. Najradije bi samo citirali i od citata kolaže pravili. A tek pesnici. Uvek na proveri šta je tradicija, a šta individualni talenat. Pesnici, kojima se uvek čini da ono što je rečeno nije rečeno do kraja. Ili, ako je i rečeno, da to kurzivom valja podvući.

Upi­taj­mo se sa­da za­jed­no či­ji su ovo so­ne­ti. Nje­go­še­vi, ja­mač­no. Ali mal­či­ce i mo­ji. Nje­goš so­ne­te ni­je pi­sao, pa sam ih, evo, ja od nje­go­vih sti­ho­va skro­jio. Ukrstio sam Njegošev deseterac sa strogim i starim pesničkim oblikom, i hartija je skoro progorela. A u toj intenzivnoj svetlosti pažljiviji su mogli videti kako Njegoš „silom voobraženija izvodi iz blatne zemlje klicu nebesnog života – trulinu bogotvori“.

Ima u Bor­he­so­vim Ma­šta­ri­ja­ma pri­ča „Pjer Me­nar, pi­sac Ki­ho­ta“, gde taj iz­ve­sni Me­nar do­slov­no, od re­či do re­či, pre­pi­su­je Ser­van­te­sov ro­man o ve­le­um­nom ple­mi­ću Don Ki­ho­tu od Man­če, i po­što ga pre­pi­su­je u svom vre­me­nu, i svo­jom ru­kom, sa­svim ozbilj­no tvr­di da je to nje­go­vo ru­ko­pi­sno de­lo. Ovaj što vam ovo go­vo­ri  ni­je ni ta­ko lud ni to­li­ko eks­ten­zi­van. I de­se­te­rac i so­net ov­de su samo mig čitaocu da jasno vidi ka­ko upo­šlja­va tra­di­ci­ju onaj ko­ji, sem srp­skog je­zi­ka, ni­šta ne­ma, pa se na istorijsku i pesničku ba­šti­nu pre­da­ka na­sla­nja kao na sop­stve­ni po­sed. A sve to ne bi li, ma­kar po­ne­kad, makar u Njegoševim sonetima bio iskra u smrt­nu pra­ši­nu,  ili lu­ča ta­mom ob­u­ze­ta. Još je u  dvanaestom veku jedan mudrac pisao: „Svi smo mi patuljci koji sede na ramenima divova.“ Ovaj govor sa ramena predaka neki zovu umešnošću nasledovanja.

I ne sa­mo da se na­sla­njam, već se i udva­jam, čas u Mar­gi­ti­nog od Sri­je­ma Raj­ka, čas u Uro­ša Ne­ja­kog, a ne­što sam svo­je, iz­gle­da, pre­po­znao i u Vla­di­či­nom mr­kom br­ku. Uosta­lom, i Nje­goš se udva­jao, uveliko.

U jed­nom od de­se­tak tek­sto­va o tra­gič­nom ju­na­ku ko­sov­ske mi­sli, Ivo An­drić pri­zi­va sve­do­če­nje Lju­be Ne­na­do­vi­ća o Nje­go­še­vom bo­rav­ku u Ve­ne­ci­ji, ka­mo je vla­di­ka pu­to­vao ne bi li se od gru­di iz­vi­dao. A Nje­goš je, u stva­ri, od srp­ske isto­ri­je bo­lo­vao. Op­sed­nut na­šim stra­da­njem – ala se mi Sloveni / Sr­bi na­ro­bo­va­smo  – An­drić vi­di Nje­go­ša u ras­ko­šnom ve­ne­ci­jan­skom ogle­da­lu, ono nje­go­vo pan­to­kra­tor­ski stro­go li­ce i pr­ko­sni mr­ki brk, pa ve­li da svom br­ku Nje­goš ova­ko te­pa:

 

Cr­ni br­če, đe ćeš oka­pa­ti –

Da l’ u Mo­star, ili u Trav­ni­ku?

 

I u Ita­li­ji Nje­go­šu su se sa­mo na­ši isto­rij­ski pej­za­ži pri­zi­ra­li. U ve­ne­ci­jan­skom ogle­da­lu – kao u ka­kvom ep­skom ko­sov­skom bu­na­ru – u ni­zu od­se­če­nih gla­va svo­jih pre­da­ka, na jed­nom ve­zir­skom ko­cu, Nje­goš je i svo­ju gla­vu pre­po­znao, sa­mo što ni­je po­u­zda­no znao u kome će vezirskom gradu krv sa br­ka ka­pa­ti. U bes­po­re­ci­ma isto­ri­je Nje­goš je znao – a i nas na­u­čio – da je­dnom po­re­tku sledujemo: pri­dru­ži­ti se pre­ci­ma. Otu­da u onom mrač­nom pri­zo­ru sop­stve­nog kra­ja – ako se bo­lje oslu­šne –  ču­de­sna raz­dra­ga­nost.

Te raz­dra­ga­no­sti ne­ma u so­ne­tu ko­ji je ne­ka vr­sta izveštaja o nama i našem vremenu baš tom „Nje­go­šu u Ve­ne­ci­ji“:

 

Od Ko­so­va po­lja do Vo­ždov­ca

Sa­kraj Kni­na do na vra­ta Sto­ca

Od ma­le­na Do­ca do So­ko­ca

Gdje su ne­kad pu­ši­li sa ko­ca

 

Zvi­je­zda se do zvi­je­zde zla­ti

Kr­vav uštap kao bo­žur nik­nu

Cr­ni br­če đe ćeš oka­pa­ti

U Mo­sta­ru ili u Trav­ni­ku

 

Pja­ne gla­ve raz­vi­le bar­ja­ke

Ple­me na­še u Lo­kan­di pa­ti

Tu omrk­ni ona­mo osva­ni

 

Lju­lja maj­ka Uro­še Ne­ja­ke

Međ nji­ma ćeš me­ne po­zna­va­ti

Po so­ne­tu po mo­joj ap­sa­ni

 

 

Kao što su imali dva mesta rođenja, Srbi u dvadesetom veku, a srećom i danas, imaju dva najveća pisca – Ivu Andrića i Miloša Crnjanskog. Andrić se, i to je opšte mesto, realizovao u klasičnoj, epskoj, a Crnjanski u modernističkoj lirskoj paradigmi. Ova dva velika pisca važe za antipode. Ali obojica se slažu o veličini Njegoševoj. Svoje stavove o Njegošu Andrić je u desetak tekstova obznanio. Ali nisu Andrićeve već Miloša Crnjanskog reči da je Njegoš „pesnik nad pesnicima“, „pesnik koji bi i da sav naš narod izumre, jasno i gorostasno sačuvao njegov lik među narodima“.

Ima Crnjanski pesmu „Njegoš u Veneciji“. Tako sam i ja bio nazvao onaj svoj sonet. Pa sam dodao jedno slovo, da se zove „Njegošu u Veneciji“. I premda je moj izveštaj Njegošu o ovome šta nas je zadesilo oslonjen na Andrićevu evokaciju Nenadovićevog viđenja Njegoša u Italiji, držim da nije slučajan ovaj mig Crnjanskom u naslovu. „Nasleđe nam je epsko, a pozicija lirska“, govorio je Nikola Koljević.

Crnjanski je u pesmi „Njegoš u Veneciji“, kao kroz kakav vitraž, propustio poslednji, predsmrtni zračak da obasja Njegoševo bledo lice, misao na Lovćen i Omira, na grob Ahilov i na nesrećnu Briseidu. Da „suzno pomisli“ kako za sve utehe ima, a da samo „za oči neveste utehe nema“. Ta nevesta može biti i Briseida i Kosovka Devojka i Sestra Batrićeva, a ponajviše ona snaha Milonjića bana koja, dok „tuži đevera Andriju“, dolazi u san Vuku Mandušiću. Ovaj intimni, neherojski, za nevestom plačni Njegoš Miloša Crnjanskog, koliko god da je slovo razlike u odnosu prema epskom Njegošu, toliko je i lirsko senčenje jedne prigušene Njegoševe dimenzije – melanholije. One melanholije koja je protočila celokupno delo pesnika Seoba, po kojoj će ga čitaoci vavek poznavati.

 

Na teško pitanje Teodosija Mrkojevića – đe su Srbi sada – odgovorimo Dučićevim pitanjima:

 

Jesmo li kao u iskonske sate

Nalik na tvoje obličje i danas?

Ako li nismo, kakva tuga za nas,

Ako li jesmo, kakva beda za te.

 

Tužni smo jer nismo nalik, ali nije sve propalo dogod sa visina na sebi osećamo i Božji i Njegošev prekor.

 

4.

 

U po­br­ka­nom i na­o­pa­kom sve­tu, u ovo po­šljed­nje vri­je­me, i je­zik je ve­rom pre­vr­nuo. U po­ga­nom cr­no­gor­skom i her­ce­go­vač­kom go­vo­ru ima sva­ko­ja­kih re­či, ali da se za Cr­no­gor­ce, i ine, ko­ji se Sr­bi­ma ose­ća­ju, mo­že re­ći da su po­sr­bi­ce, a da je­zik od sti­da ne po­cr­ve­ni, i da ih tom po­ru­gom opli­ću ovi na­ši sa­vre­me­ni cr­no­gor­ski no­vo­ver­ci, du­kljani i alternativni istoričari – to nas, što bi An­drić re­kao, uvek iz­ne­na­di ne­čim po­zna­tim. Po­sr­bi­ca go­ri od Sr­bi­na! E, ni­je. Od po­sr­bi­ce je­di­no je još go­re bi­ti – Sr­bin. Ne zna­ju­ći ka­ko s Nje­go­šem na­kraj da iza­đu – bri­sa­li su mu, menjali i iz­o­sta­vlja­li sti­ho­ve, tol­ko­va­li ono što je u Vi­jen­cu naj­ja­sni­je – evo su se ja­du do­se­ti­li: Nje­goš i ni­je Cr­no­go­rac, autoh­to­nac, sta­ri­nac, već – Sr­bin. Pe­tro­vi­ći, doc­ni­ja cr­no­gor­ska di­na­sti­ja, od­ne­kud su se iz Bo­sne do­se­li­li, i to pr­vo u sta­ru Her­ce­go­vi­nu is­pod pla­ni­ne Nje­goš (1761 m nad­mor­ske vi­si­ne) dva­de­se­tak ki­lo­me­ta­ra se­ve­ro­i­stoč­no od Bi­le­će, a po­tom pe­de­se­tak ki­lo­me­ta­ra va­zdu­šne li­ni­je, u Pe­tro­vi­će, u Nje­gu­še, is­pod Lov­će­na. Ali pre svih seoba koje su išle i tamo i ovamo, i Petrovići su došli sa Kosova, jer su na Kosovu svi Srbi rođeni.

Otuda mitropolit Amfilohije (Radović) učestalo opominje da reči Vuka Mićunovića – „Nadanje se naše zakopalo / Na Kosovo u jednu grobnicu“ – ne znače beznađe, već to što znače, nadu. Nadanje može, i kad je zakopano, možda naročito tada, da vaskrsne. Baš kao ono zrno, bačeno u zemlju, što umire da bi dalo ploda. I još mitropolit dodaje da je Kosovo „glava Lazareva“, da bi Srbija bez Lazareve glave, bez Kosova, bila obezglavljena. Ova je misao rođena iz Njegoševih sve aktuelnijih stihova:

 

Da, kad glavu razdrobiš tijelu,

U mučenju izdišu členovi!

Mi smo pozvani da budnom samosvešću razgorevamo nadanje i da ne damo da nam glavu razdrobe. Sada kada je Kosovo, izgleda, opet vraćeno u nadležnost pesnicima i popovima.

Istraga predaka ne može nauditi Njegošu, ali može nama ovakvima.

 

 

Ova je drama počela na Kosovu.

A hoće li se kao tragedija okončati u Podgorici i Beogradu, ne zavisi samo od Kosovaca. Oni su nam ne jednom poručili da svojim glavarima otmemo pisaljke da nas u Briselu ne bi „ubili penkalom“.

 

 

O Miholju dne 2013.                                 

 

 

[/restrictedarea] onlaйn zaйm vzяtь zaйm na kartu onlaйnzaйm pod pts omskzaйm na kartu maэstro mgnovenno

Jedan komentar

  1. Njegos je rodjen u CG kao i njegovi, pise o braci srbima a ne kao otacbini, pogresno sve receno. A ovaj tekst klasicno uzimanje istorije.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *