Srbi, Šekspir i mirovne sudije

Piše Dragomir Antonić

Mora se stvarati društvena klima da je dobro biti: vredan, pošten, čestit, častan, rodoljub, obrazovan, milosrdan. To jeste mukotrpan i dugotrajan proces, ali je ujedno i jedini garant sveukupnog oporavka (duhovnog, ekonomskog, moralnog, nacionalnog, pravosudnog) društva i države

Tri otmena i moćna Srbina u sadejstvu sa vizuelno šarmantnom engleskinjom Keti postigoše, na neutralnom terenu u Briselu dogovor o Kosovu i Metohiji. O kakvoj vrsti dogovora se radi svim zdravorazumnim osobama je jasno. Onim drugima, u narodu poznatim pod zajedničkim imenom „Veselin“ televizije sa nacionalnim dometima će objasniti da je ostvarena veličanstvena pobeda uprkos brojnim teškoćama. Otmeni i moćni će skromno reći da nije trenutak za slavlje, da nas očekuje još mnogo posla dok se ne stigne do Datuma.

PORUKE IZ KOLEKTIVNOG PAMĆENJA Što se datuma u Srpskom narodnom kalendaru tiče ovo je siropusna nedelja, poslednja sedmica mrsa, koja se završava u nedelju, 17. marta, Sirnim ili Belim pokladama. Datum za održavanje poklada dobijen je pre skoro dve hiljade godina i to bez teritorijalnog odricanja. Siropusna ili sirna nedelja se poštuje kod Rusa i zove se Maslenica, a kod Grka Apokrios. O Pokladama se organizuju maskirane povorke najčešće dece i omladine koje obilaze kuće po selima i varošicama pevajući obredne pesme. Nadam se da se Poklada neće ukidati, čak i ako dobijemo Datum.
Okrenimo se malo prošlosti, jer zahvaljujući mudrom rukovodstvu o budućnosti ne moramo brinuti. Zato pogledajmo šta su naši preci u knjigama zapisivali. Kako su oni sa nekim problemima, koji eto postoje i danas, na kraj izlazili. U knjizi Milana Đ. Milićevića „Zadružna kuća na selu“, piše sledeće: „ Još je bivalo, pa se, boj se, dešava i danas, samo se otvoreno ne priznaje, da neka jaka zadruga onoga svog zadrugara koji se pronevaljali toliko da mu popravke nema, sama sudi i osudi, da se smakne sa sveta! Tako ga čoveka u jedan mah nestaje, i ne može mu se naći ni strva, ni java; samo se raščuje da ga je nestalo“. Dalje u tekstu, autor piše o jednom članu porodične zadruge Mirković iz sela Skupljena iz Podrinjskog okruga, koji je sa nevaljalim ljudima ukrao ćurana nekom siromahu i zato ga je zadruga osudila na smrt.

[restrictedarea] Slična kazivanja su zabeležena i u knjizi Todora Stankovića „Putne beleške po Staroj Srbiji“, gde se iznose primeri da seoske mirovne sudije, ugledni domaćini, presuđuju potpuno nepristrasno u raznim sporovima. Na njih niko ne vrši bilo kakav pritisak, niti ulagivanjem ili poklonima pokušava da utiče na presudu. Njihova je odluka konačna i svi je bespogovorno poštuju. Knjige su pisane u 19. veku, pa se može reći da je to davno bilo i da su se danas okolnosti potpuno promenile, i da stara pravila i običajne norme više ne važe. Tačno je da se mnogo toga promenilo. Logično je da se sve menja, ali mi vidimo da se danas sa lopovlukom, nevaljalim ljudima i njihovim nedelima svakodnevno srećemo. Od onih naizgled najsitnijih (obijanje tezgi na pijacama, krađe šahtova, kablova, bista, oluka…) do najkrupnijih o kojima nas novine i televizije svakodnevno izveštavaju. Zato možda i nije besmisleno pročitati i saznati kako su se naši preci sa ovim pošastima nosili. „Nekad bilo, sad se pripoveda“, kaže narodna izreka. Znači u kolektivnom narodnom pamćenju ne zaboravlja se prošlost. Pamti se kako se nekad nešto radilo, danas se to sa pravom naziva iskustvom. Naša obaveza je da iskustvo prenosimo mlađima ili da im ukažemo gde ga mogu pronaći – u kojim knjigama, arhivima, bibliotekama – a oni će odlučiti, po sopstvenom nahođenju, šta će i da li će nešto od iskustva koristiti. To bi bila obaveza prosvete ili škole. One zbog toga i postoje. Da đacima predoče sakupljena znanja, da ih upute gde ih mogu pronaći i da im pomognu da „stara“ znanja iskoriste za stvaranje novih. Da se razumeju reči poštenje, ugled, obraz i koji su kriterijumi morali da se ispune, ali i žrtve podnesu, da bi se steklo pravo poneti ime ugledne i poštene osobe kojoj su obraz, čast i rodoljublje najvažniji. O tome valja pripovedati: u školi, televiziji, novinama, književnosti, filmu, pozorištu, slikarstvu, fakultetima, institutima, političkim raspravama.

KAKO ODBRANITI – LUPEŽA Mora se stvarati društvena klima da je dobro i ugledno biti: vredan, pošten, čestit, častan, rodoljub, obrazovan, milosrdan. To jeste mukotrpan i dugotrajan proces, ali je ujedno i jedini garant sveukupnog oporavka (duhovnog, ekonomskog, moralnog, nacionalnog, pravosudnog) društva i države. Bez ovakvog pristupa opravdana borba protiv korupcije neće uspeti. Svi narodi i države prema kojima mi stremimo drže se navedenih pravila. Čitajući dela njihovih klasika, koji su zahvaljujući svesrdnoj brizi njihovih državnih institucija, postali i svetski klasici, uspećemo da razumemo sličnosti, ali i razlike u poimanju pojedinih stvari. Shvatićemo koje su njihove vrednosti, gde se slažemo, a gde se razilazimo.
Svi znamo ko je Vilijam Šekspir (1564-1616). Njegovo delo je neprolazno. Za sve nas citiraću deo teksta iz petog čina „Henrija Četvrtog“. Reč je o dijalogu između mirovnog sudije i njegovog sluge Davida, gde sluga moli sudiju da bude naklonjen njegovom prijatelju Vizoru. Sudija upozorava slugu da je njegov prijatelj preispoljni lupež.
David odgovara: „Slažem se sa vašim gospodstvom da je on lupež. Ali ne dao bog, gospodine, da se lupežu ne pruži neka podrška na molbu prijatelja. Pošten čovek, gospodine, može i sam da se brani, ali lupež ne. Služio sam vaše gospodstvo odano, gospodine, ovih osam godina; i ako ne mogu jedanput ili dvaput u godinu dana da spasem lupeža od poštenog čoveka, znači da ne uživam veliko poverenje kod vašeg gospodstva.“
Sudija: „Dobro, neće mu se desiti ništa rđavo!“
Naravoučenije izvucite sami.

[/restrictedarea]

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *