Josipoviću, istorija je na strani Srba!

Piše Borislav Mikelić, bivši premijer Vlade RSK

Kako je zvanični Zagreb falsifikovao istorijske činjenice u vezi sa antifašističkom borbom za vreme Drugog svetskog rata i događanjima za vreme Domovinskog rata, i zašto su to prihvatili pojedini srpski političari iz Hrvatske

 

Srbi iz Hrvatske, odnosno iz Krajine, nikad neće da prihvate hrvatsku zločinačku vojnu operaciju „Oluja“ kao veličanstvenu pobjedu Hrvatske u Domovinskom ratu, jer je hrvatsko državno i vojno rukovodstvo 4. i 5. avgusta 1995. godine na planski način sa vjekovnih ognjišta protjeralo oko 250.000 krajiških Srba iz zapadnih dijelova Krajine, uz prethodno protjeranih 20.000 Srba iz Zapadne Slavonije, 1. i 2. maja 1995. godine, u vojnoj operaciji „Bljesak“, što spada u najveće etničko čišćenje jednog naroda na tlu Evrope posle Drugog svjetskog rata i pored činjenice da je Hrvatska domovina i Srbima iz Krajine.

POLITIČKI SALTO MORTALE HRVATSKIH SRBA
Prilikom obilježavanja 16-godišnjice hrvatske vojne operacije „Oluja“, 5. 8. 2011. godine u Kninu, Ivo Josipović je izjavio kako neće proći dugo vremena, kad će Srbi iz Krajine zajedno sa Hrvatima slaviti „Oluju“, odnosno 5. avgust, kao dan pobjede u Domovinskom ratu, pošto prihvate istorijske činjenice vezane za Drugi svjetski rat koje su na strani hrvatskog naroda i hrvatske države.
Da bi bar donekle potvrdio svoju ocjenu datu 5. avgusta 2011. godine u Kninu, Ivo Josipović je na perfidan način nastavio da u svojoj državničkoj aktivnosti ponižava u prvom redu krajiške Srbe kroz veličanje hrvatske zločinačke vojne operacije „Oluja“, pa je u Knin, 5. avgusta 2012. godine, na obilježavanje 17-godišnjice vojne operacije „Oluja“, pozvao poznatog srpskog konvertita Veljka Džakulu, predsjednika NVO Srpski demokratski forum i predsjednika vanparlamentarne Demokratske partije Srba u Hrvatskoj, da ga promovišu u svog Sekulu Drljevića, jer je HDZ-ova vlast još 1991. godine u svog Sekulu Drljevića promovisala Milorada Pupovca.
Dakle, Ivu Josipoviću nije trebalo mnogo truda da privoli Džakulu da dođe u Knin, 5. avgusta 2012. godine, na obilježavanje 17-godišnjice „Oluje“, kako bi kao jedini srpski predstavnik potvrdio legitimitet te vojne operacije iz 1995. godine.
Tako je Veljko Džakula javno stao na stranu hrvatskih bojovnika, državnika i političara, „Oluju“ ocjenjuju kao veličanstvenu pobjedu u Domovinskom ratu, iako ju je Haški tribunal u proljeće 2011. godine, osuđujući hrvatske generale Antu Gotovinu i Mladena Markača, kvalifikovao kao „zajednički zločinački poduhvat“ državnog i vojnog rukovodstva Hrvatske, jer je za vrijeme i posle operacije, uz opljačkanu i uništenu privatnu imovinu, pred kućnim pragom likvidirano oko 2.000 nedužnih krajiških Srba, od kojih je bilo 532 žene i 19 djece.
Takvo ponašanje Veljka Džakule, kao i višegodišnja aktivnost Milorada Pupovca, nisu iznenađenje za izbjegle i prognane Srbe iz Krajine, jer su Pupovac i Džakula dugi niz godina bili u funkciji provođenja politike HDZ-ove vlasti, a sada se Veljko Džakula preselio kod predsjednika Iva Josipovića.
Međutim, mnogo je tragičnije za političku scenu u Srbiji što su Pupovac i Džakula 2008. godine, na promotivnom skupu Demokratske stranke, podržali izborni program Tadićeve stranke, a četiri godine kasnije – 2012. godine – Džakula i Miodrag Linta, pošto su napravili politički salto mortale, pojaviše se na predizbornom skupu SNS-a.
Ocjenjujući „Oluju“ kao veličanstvenu pobjedu, Josipović je pozvao krajiške Srbe da prihvate istorijske činjenice vezane za hrvatsku državu i njeno stvaranje, i da zajedno sa Hrvatima svake godine 5. avgusta obilježavaju hrvatsku vojnu operaciju „Oluja“ kao svoju, što je ravno pozivu Iva Josipovića da se Srbi odreknu svoje pravoslavne vjere i kroz prekrštavanje uzmu katoličku vjeru, a to mogu samo janičari kao što je Veljko Džakula.

[restrictedarea]

REZOLUCIJA ZAVNOH-a
Kao dobar poznavalac istorijskih prilika vezanih za Srbe, od bivše Vojne krajine i Austrougarske, preko Drugog svjetskog rata, podsjetio bih Ivu Josipovića na neoborive istorijske činjenice koje su na strani Srba iz Krajine, a da se ne bih vraćao previše unazad, odnosno na položaj Srba u bivšoj Vojnoj krajini i Austrougarskoj monarhiji, zadržaću se isključivo na činjenicama vezanim za Drugi svjetski rat i borbu protiv fašizma u periodu 1941-1945. godine.
Srbi iz Krajine ne samo da su na poziv Komunističke partije Jugoslavije i KPH, 27. jula 1941. godine, u mjestu Srb, u Lici, digli narodni ustanak protiv okupatora naše zemlje, Hitlerove Njemačke i njihovih sluga NDH Ante Pavelića, već su kroz partizanski pokret dali pet partizanskih divizija koje su se borile na širem prostoru Jugoslavije, dajući ogromne žrtve u borbi protiv fašizma i nacizma, dok je na drugoj strani fašistička tvorevina NDH Ante Pavelića vršila genocid nad krajiškim Srbima i srpskom djecom.
Upravo su te činjenice bile osnovni razlog da se posle Drugog zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu, 29. novembra 1943. godine, kad su definisani temelji nove Jugoslavije, u Topuskom, 8. do 9. maja 1944. godine, održi sjednica najvišeg zakonodavnog tijela Hrvatske ZAVNOH-a, na kojoj je donesena obavezujuća Rezolucija u čijoj tački 8 se podvlači da neće i ne može biti slobodne i demokratske Hrvatske u kojoj Srbi neće imati sva prava kao i Hrvati, jer su u borbi protiv fašizma dali nemjerljiv doprinos i ogromne žrtve, što je bio osnov da Hrvatska postane federalna jedinica u sastavu nove Jugoslavije; u suprotnom, Hrvatska bi se našla na strani zemalja poraženih u Drugom svjetskom ratu, zato što je u njoj NDH bio na vlasti sve do 8. maja 1945. godine, kada je oslobođen Zagreb. Opredjeljenje delegata ZAVNOH-a na sjednici u Topuskom, i to u vrijeme dok je trajao rat i postojala NDH Ante Pavelića, bilo je sadržano u svim donesenim ustavima Hrvatske posle Drugog svjetskog rata, da su Srbi u Hrvatskoj državotvoran i konstitutivan narod.
Međutim, dolaskom HDZ-a na vlast u Hrvatskoj, polovinom 1990. godine, čiji je program počivao na ideologiji NDH iz 1941. godine, ta ustavna odredba prestala je da važi, jer je na osnovu predloga HDZ-ove vlasti koncem 1990. godine donesen novi Ustav Hrvatske, za koji su glasali zastupnici SKH-SDP Ivice Račana, iz kojeg su Srbi izbačeni kao konstitutivan i državotvoran narod nasilnim političkim putem po modelu jedan čovjek-jedan glas, ostavljajući u Ustavu odredbu da je suverenitet hrvatskog naroda nedjeljiv, čime je na najgrublji način poništena Rezolucija ZAVNOH-a iz Topuskog, iako Srbi u Hrvatskoj tokom 1990. godine nikakvom negativnom aktivnošću nisu doprinijeli da hrvatski Sabor tako postupi 22. decembra 1990. godine. Naprotiv, Srbi su masovno glasali za liste SKH na parlamentarnim izborima u Hrvatskoj, koncem aprila 1990. godine.

PONIŽENJE KRAJIŠKIH SRBA
Obračun sa Srbima u Hrvatskoj započeo je neposredno posle dolaska na vlast HDZ-a: prvo masovnim otpuštanjem Srba sa posla u urbanim sredinama, kada je bez posla samo u ljetnim  mjesecima ostalo oko 10.000 Srba koji su bili zaposleni u organima uprave, policiji, prosvjeti, zdravstvu, kulturnim institucijama i sredstvima javnog informisanja.
Istovremeno je uslijedilo povlačenje naoružanja od rezervnog sastava milicije iz većinskih srpskih opština na području zapadnih dijelova Krajine, do tajnog uvoza naoružanja preko Mađarske za pripadnike HDZ-a na teritoriji Hrvatske.
Sve je to prethodno bilo učinjeno da bi u proljeće 1991. godine HDZ-ova vlast inscenirala građanski rat sa krajiškim Srbima, upadima hrvatskih specijalaca u sredine sa većinskim srpskim stanovništvom, kao što su Pakrac, Plitvice i Borovo Selo, podvodeći tu aktivnost kao odbranu od agresije JNA na Hrvatsku.
Oružane sukobe sa krajiškim Srbima iskoristilo je političko i državno rukovodstvo Hrvatske na čelu sa Tuđmanom i na osnovu odredbe novog Ustava Hrvatske da je suverenitet hrvatskog naroda nedjeljiv, Sabor Hrvatske je 25. juna 1991. godine donio odluku o proglašenju nezavisnosti Hrvatske, što je bio dodatni razlog za uvećanjem oružanih sukoba sa krajiškim Srbima, kao i blokiranje kasarni JNA u urbanim sredinama.
Takav razvoj događaja na terenu proizveo je nove prijetnje pripadnika HDZ-a prema urbanim Srbima, koji su masovno napuštali svoje stanove i krenuli u izbjeglištvo. U samo dva mjeseca 150.000 urbanih Srba je izbjeglo i to uglavnom u Jugoslaviju, a HDZ-ova vlast je njihove stanove ustupala novopridošlim pripadnicima oružanih snaga Hrvatske koji su posle obrade napuštali redove JNA.
Dakle, gospodin Ivo Josipović bi morao da uvažava istorijske činjenice kao deklarisani antifašista, a one su apsolutno na strani Srba u Hrvatskoj, a ne da svojim pozivom ovakvima kao što je Veljko Džakula ponižava krajiške Srbe, tražeći od njih da prihvate istorijske falsifikate kroz veličanje Domovinskog rata i vojnih operacija „Bljesak“ i „Oluja“.

SUDAR SA USTAŠAMA
Pošto je, uz punu asistenciju SKH-SDP, u Saboru Hrvatske pogazila Rezoluciju ZAVNOH-a, desetak godina kasnije – kada je Hrvatska istakla kandidaturu za članstvo u EU, čiji su temelji zasnovani na antifašizmu, hrvatsko državno i političko rukovodstvo se odlučilo da se vrati borbi protiv fašizma, pa su donijeli odluku da je Sisački partizanski odred u šumi Brezovica, 22. juna 1941. godine, digao ustanak protiv fašizma, odnosno Hitlerove Njemačke i ustaške NDH Ante Pavelića, što je notorna istorijska neistina.
Dobrim poznavaocima političkih prilika i događaja na području bivše Sisačko-banijske regije, za vrijeme i posle Drugog svjetskog rata, kojima i sam pripadam uz nekolicinu boraca 7. banijske divizije koji su još živi, te njihovih potomaka, dobro je poznato da ustanak protiv okupatorske Njemačke, fašističke Italije, kao i njihovih sluga zločinačke ustaške NDH Ante Pavelića, 22. juna 1941. godine, nije digao nikakav Sisački partizanski odred u šumi Brezovica kod Siska, već su ustanak protiv fašizma i domaćih kvislinga na poziv KPJ i organizaciono učešće nekoliko članova rukovodstva KPH, digli lički Srbi dana 27. jula 1941. godine, u mjestu Srb, u Lici, Opština Donji Lapac, a kretanja na Sisačko-banijskoj regiji i Kordunu prije dizanja ustanka protiv fašizma u Lici, 27. jula 1941. godine, izgledala su ovako:
Na osnovu direktive rukovodstva KPJ i dogovora užeg rukovodstva KP Hrvatske sa organizatorima ustanka za područje Korduna i Banije, početkom jula 1941. godine, u šumi Abez na Kordunu, 44 hrabra banijska Srbina, predvođena neustrašivim Vasiljom Gaćešom, izvršili su napad na željezničku stanicu u Banskom Grabovcu, 22. jula 1941. godine, u kojoj se nalazila grupa naoružanih ustaša koji su došli na Baniju da harače za NDH. U tom napadu, banijski Srbi su zarobili značajnu količinu naoružanja, posle čega su se povukli u poznatu banijsku šumu Šamarica, spremajući se za masovni i organizovani narodni ustanak protiv NDH na Baniji.
Međutim, već sutradan 23. jula 1941. godine uslijedila je krvava odmazda ustaša NDH nad nedužnim Srbima iz banijskih sela, kad je na svirep način zaklano oko 1.300 Srba sa Banije, od najmlađe do najstarije dobi, da bi ih posle pokolja zakopali u zajedničku grobnicu u neposrednoj blizini željezničke stanice u Banskom Grabovcu i od tog dana masa Srba sa Banije povukla se u šumu Šamarica, spremna za otvorenu borbu protiv NDH Ante Pavelića.
Budući da se mjesec dana prije tih krvavih događaja na području Banije grupa od pedesetak sisačkih komunista i SKOJ-evaca, odnosno antifašista na čelu sa Vladom Janjićem-Capom i Marijanom Cvetkovićem, povukla iz Siska u obližnju šumu Brezovica kod Siska, da bi sačuvali vlastitu glavu od ustaške odmazde, jer su ustaše došle do saznanja o njihovim kontaktima sa rukovodstvom KPH, pa je njihova zabrinutost za svoju sudbinu postala još veća posle događaja na Baniji.
Poslije saznanja sisačkih antifašista, koji su se nalazili u šumi Brezovica kod Siska, o tome šta se desilo na Baniji 22. i 23. jula 1941. godine, pogotovo da je tamo bio masovni pokolj Srba u selu Banski Grabovac, kao i saznanja da su banijski ustanici na čelu sa Vasiljem Gaćešom i da se sa njim nalazi veliki broj banijskih seljaka, koji su se plašili slične odmazde kao u Banskom Grabovcu od strane ustaša, plašeći se za svoj vlastiti život, građani Siska su kurirskim putem uspostavili vezu sa vođama banijskih ustanika na Šamarici, da zajednički krenu u sudar sa ustašama, što su banijski Srbi prihvatili.
Posle toga, građani Siska su se iz šume Brezovica kod Siska prebacili na banijsku Šamaricu, preko banijskih sela Petkovac i Moštanica, zatim preko Kalina na Šamaricu, i na taj način se spojili sa Srbima ustanicima na Baniji.
Sisački antifašisti nisu imali uporište u hrvatskom narodu sa područja Siska, jer je to područje bilo uporište ustaša, kao što je 1990. godine i kasnije bilo uporište HDZ-a i njihovog najvećeg „jastreba“ Đure Brodarca.
Dakle, nikakav ustanak protiv okupatora zemlje, odnosno fašizma i kvislinške NDH, 22. juna 1941. godine, nije digao Sisački partizanski odred i za sobom povukao hrvatski narod.
Da su naprijed iznesene ocjene potpuno tačne govori podatak da je pošto su lički Srbi u mjestu Srb na inicijativu rukovodstva KPJ i KPH, 27. jula 1941. godine, digli ustanak protiv Njemačke, Italije i NDH, na Baniji je formiran Prvi banijski partizanski odred, na čijem čelu se našao Vasilj Gaćeša, da bi se odredu priključili sisački antifašisti, među kojima su bili Vlado Janjić-Capo, Marijan Cvetković i drugi.
U narednim mjesecima na Baniji su nikle nove jedinice boraca NOVJ kroz organizovani partizanski pokret na Baniji, sastavljene isključivo od Srba, da bi novembra 1942. godine u mjestu Klasnić, u Opštini Glina, bila formirana 7. banijska divizija, sa 4.200 boraca, koja je posle toga učestvovala u bitkama na Sutjesci i Neretvi. Vrativši se na Baniju desetkovana sa 600 boraca i posle popune sa novim borcima, divizija je krenula u završne operacije za oslobođenje zemlje u Ilirsku Bistricu.
Inače, sisački antifašisti utopili su se u Prvi banijski partizanski odred, iz čega nije teško zaključiti o falsifikatu istorijskih činjenica, pogotovo što na području Siska posle njihova odlaska na Baniju nije zabilježen nikakav otpor hrvatskog naroda protiv NDH.

HRVATSKI PARTIZANSKI ODREDI BEZ HRVATA
Nepobitna je istorijska činjenica da su ustanak u Hrvatskoj podigli lički Srbi 27. jula 1941. godine, kao što su to učinili istog dana 27. 7. 1941. godine Srbi sa područja Podgrmeča u Drvaru i taj se dan, odnosno datum u čitavom periodu posle Drugog svjetskog rata slavio kao Dan ustanka naroda u Hrvatskoj i BiH, sve do dolaska HDZ-a na vlast.
Da se radilo o organizovanom narodnom  ustanku protiv fašizma govori podatak da je u periodu od 27. jula 1941. godine, pa do konca 1941. godine partizanskom pokretu pristupilo oko 6.800 boraca, od kojih je 6.400 bilo Srba i oko 400 Hrvata i drugih nacionalnosti.
Ta brojka se 1942. godine uvećala na 16.000 partizana, od kojih su preko 90 odsto bili Srbi, da bi brojno stanje 1943. godine poraslo na 28.000 partizana, što je rezultiralo formiranjem pet partizanskih divizija na području Krajine, a to prevedeno znači da su Srbi iz Krajine bili nosioci borbe protiv fašizma kroz Narodnooslobodilačku borbu u Drugom svjetskom ratu.
Dovoljno je istaći podatak da je učešće Srba iz zapadnih dijelova Krajine u Narodnooslobodilačkoj borbi na području Hrvatske kroz partizanski pokret, odnosno partizanske jedinice NOVJ u periodu od 1941. do 1945. godine bilo brojčano dva i po puta veće od učešća Hrvata, a žrtve Srba su bile veće za četiri i po puta od žrtava Hrvata, uz napomenu da je po broju stanovništva Srba u tom periodu bilo 72 odsto manje od Hrvata, što sve ide u prilog Srbima iz zapadnih dijelova Krajine, i po broju učešća, i po broju žrtava.
Ovo potvrđuje i ocjena koju je dao Josip Broz Tito, tadašnji vrhovni komandant Narodnooslobodilačke vojske  Jugoslavije (NOVJ) u „Biltenu“, broj 10, od oktobra 1941. godine:
„Naprednim partizanskim borcima još nije uspjelo da uvuku u borbu protiv njemačkih nacista i ustaša Nezavisne države Hrvatske – većinsko hrvatsko stanovništvo u selima i gradovima. Dakle, slabost partizanskog pokreta u Hrvatskoj leži u tome što uglavnom obuhvata srpsko stanovništvo sa područja Like, Korduna i Banije, a vrlo mali broj Hrvata.“
Sasvim je sigurno da su rezultati borbe protiv fašizma u Drugom svjetskom ratu i ogromne žrtve koje su dali Srbi iz Krajine u toj borbi, bili osnov da se na pomenutom zasjedanju ZAVNOH-a u Topuskom donese Rezolucija koja u tački 8 glasi:
„Srbi u Hrvatskoj u dosadašnjim borbama dali su neviđene žrtve i dokaze o svojoj velikoj ljubavi prema zajedničkoj domovini. Kao što su se zajedno sa Hrvatima borili protiv zajedničkog neprijatelja, tako će zajedno uživati plodove pobjede i slobode. Neće biti slobodne i demokratske Hrvatske u kojoj Srbima ne bi bila zajamčena puna ravnopravnost i jednakost kao i Hrvatima.“
Tu Rezoluciju ZAVNOH-a pogazila je neofašistička HDZ-ova vlast koncem 1990. godine, uz punu asistenciju SKH-SDP Ivice Račana, a time i ocjenu i rezultate zajedničke borbe protiv zajedničkog neprijatelja u Drugom svjetskom ratu i neviđene žrtve Srba i njihove dokaze o svojoj ljubavi prema zajedničkoj domovini, iz koje su hrvatskom zločinačkom vojnom operacijom „Oluja“ protjerani sa vjekovnih ognjišta 1995. godine.

LAŽNA TUŽBA PROTIV SRBIJE
Pošto je 10. aprila 1941. godine formirana ustaška NDH na čelu sa Antom Pavelićem, do konca 1941. u redove NDH pristupilo je 108.000 Hrvata, od kojih je oko 30.000 Hrvata bilo iz Hercegovine, da bi kada je NDH 21. juna 1941. godine objavila rat SAD-u, Engleskoj i SSSR-u, u sastav njemačkog Vermahta NDH uputila 30.000 Hrvata kao ustaše, raspoređene u tri divizije legionara koji su poslati na Istočni front, ali su se pred naletom Crvene armije 1943. godine vratili „podvijena repa“ u Hrvatsku.
Ta brojka od 108.000 Hrvata koji su 1941. godine pristupili NDH Ante Pavelića, 1942. godine bila je na nivou 200.000 Hrvata, da bi tek posle pada Musolinijeve fašističke Italije, početkom septembra 1943. godine, broj Hrvata u partizanskom pokretu bio povećan, naročito u Dalmaciji i Istri.
Dakle, gospodine Josipoviću, kako vidite iz samo dijela prezentovanih podataka, istorijske činjenice o učešću Hrvata u partizanskom pokretu apsolutno su na strani Srba u Hrvatskoj, zbog čega je vaša ocjena o Drugom svjetskom ratu netačna.
U sagledavanju ukupnih hrvatsko-srpskih odnosa prosto je nemoguće izbjeći ocjene o monstruoznim zločinima koje su počinile ustaše NDH nad stotinama hiljada nedužnih Srba, među kojima je bilo preko 74.000 djece, posle čega je u Hrvatskoj bilo oko 800.000 Srba manje u odnosu na broj prije početka Drugog svjetskog rata 1941. godine.
Međutim, gospodinu Josipoviću nije smetalo da u ljeto 1999. godine u vrijeme NATO-agresije na SR Jugoslaviju, odnosno Srbiju, kao antifašista napiše lažnu tužbu Hrvatske protiv Srbije Međunarodnom sudu pravde u Hagu za izmišljeni genocid nad Hrvatima 1991. godine u Vukovaru.
Kad je riječ o Miloradu Pupovcu i Veljku Džakuli, tu se radi o dvije srpske štetočine u Hrvatskoj, jer su njih dvojica u proteklom periodu nanijela ogromnu štetu srpskom narodu u Hrvatskoj, kao i samoj državi Srbiji, a pogotovo izbjeglim i prognanim Srbima iz Krajine.

[/restrictedarea]