Čujte, Hrvati!

Piše Miodrag Zarković

Antologijsko uključenje beogradskog istoričara Jovana Peina u hrvatsku emisiju o Draži Mihailoviću, najbolji je primer onoga što tragično nedostaje srpskim televizijama

„Dobro pazi šta poželiš“, morao je neko da podseti hrvatskog voditelja Petra Vlahova, „jer možda to i dobiješ“. Da je imao na umu ovu staru, širom sveta rasprostranjenu narodnu umotvorinu, Vlahov možda ne bi poželeo da u prošlonedeljno izdanje svoje emisije „In media res“, uživo prikazane na hrvatskoj nacionalnoj televiziji u ponedeljak, 19. marta, uključi i jednog ljutog Srbina.
Tema emisije bila je tekuća beogradska rehabilitacija Draže Mihailovića. Hrvatima ta rehabilitacija, čak i ovakva kilava, narušava omiljenu jugoslovensku fantaziju da su i Srbi imali svog Pavelića, tj. da su četnici bili isto što i ustaše. Zato je Vlahov u studio doveo nekoliko tamošnjih „povijesničara“, namernih da hrvatsko gledalište još jednom uveravaju u genetsku sklonost Srba ka fašizmu. Uverljivosti radi, u jednom trenutku su video vezom iz Beograda ubacili u raspravu i Jovana Peina, srpskog istoričara, inače poznatog po nepristajanju na „znanstveno“ umanjivanje ustaškog genocida ili umanjivanje hrvatskih zločina iz devedesetih godina. Što će reći, Vlahov je verovatno računao na to da će Peinovo uključenje podgrejati strasti do usijanja i zgroziti publiku, posle čega će okupljeni u studiju moći da poentiraju u stilu: eto, kakvi su divljaci ti Srbi!
Vlahov je, međutim, dobio tačno ono što je i zaslužio: naučnog radnika spremnog da o najtragičnijim tačkama srpsko-hrvatskih odnosa govori bez ikakve uvijenosti i zadrške. Dobio je Vlahov stručnjaka kome su inače zatvorena sva medijska vrata u matičnoj Srbiji, pa je zato iz njega – stručnjaka, odnosno Peina – u ovom kratkom obraćanju progovorila ne samo naučna istina, već i ogorčenost čoveka čijim se nacionalnim ponosom već predugo i pregrubo poigravaju nedostojni evrohisterici. U 12 minuta dugom uključenju, prečesto prekidanom od strane studijskih „povijesničara“, Pein je izrekao nekoliko antologijskih primedbi.
Na primer, da su ustaški zločini iz Drugog svetskog rata bez premca, čak i u poređenju sa fašističkim zverstvima, a kamoli naspram tadašnjeg oružanog odgovora krajiških Srba pod vođstvom Momčila Đujića. Takođe, da je Vukovar pre raspada SFRJ bio pretežno srpski grad. Isto tako, da ne može biti nikakve razumne rasprave o istorijskim nasleđima dva naroda, sve dok Hrvatska ne prestane da krivotvori činjenice, prikriva svoja zlodela i prisvaja tuđe zasluge, između ostalih i jezik! Tek da ne bi ni to zaboravili, podsetio je Pein svoje sagovornike i na to da je Srbija i pre južnoslovenskog ujedinjenja bila priznata, samostalna država.
Da, „HRT“ je tako najzad dobila ono što je i izazivala odavno. Njihove emisije, naime, često se bave temama iz Srbije, pa još i sa sagovornicima iz Srbije, koje ili dovode u studio, ili ih, kao što najčešće rade u emisiji „In media res“, uključuju u program direktnom vezom iz Beograda. Neki od gostiju iz Srbije – mahom kulturni nomadi, tj. pisci, reditelji, glumci i pevači – snishodljivo terciraju hrvatskim domaćinima i povlađuju njihovoj poslovičnoj drskosti. Neki drugi, pretežno političari i za politiku vezani javni delatnici, na razložan i uljudan način suprotstavljaju se večitom hrvatskom prebacivanju vaskolike krivice na srpsku stranu. Rezultat je, međutim, uvek bio isti. Svađali se sa „HRT“ ili joj povlađivali, svejedno, gosti iz Srbije tamo su jedino služili da bi hrvatska javnost nanovo mogla sa prezirom da gleda preko Drine i Save.
Ali, posle Peinovog uključenja nije bilo prezira u zagrebačkom studiju. Vidljiva je bila mržnja, a još više zbunjenost i zatečenost; prezir je nestao. Operisan, hvala Bogu, od političke korektnosti, te najveće intelektualne pošasti današnjice, Pein je ostavio Hrvate sa poispadalim vilicama, umesto sa zakolutalim očima.
„Srbi iz Bosne valjda su jedini narod na svetu kojem nije stalo do kreveljenja pred kamerama Si-En-Ena“, napisao je penzionisani američki obaveštajac Džon Šindler u svojoj knjizi „Nesveti rat“, u kojoj je potanko pojasnio kako je Klintonova administracija pomagala Al kaidu i islamske mudžahedine u ratu protiv pravoslavnih Srba. (Da ne bude zabune, napisao je ovo u izrazito pohvalnom smislu). Jovan Pein je pokazao da Srba nesklonih televizijskom kreveljenju, a naročito pred kamerama neprijatelja ima i u Srbiji.
E sada, kada će se stručnjacima poput Peina otvoriti i frekvencije po srpskom etru, to je već deseto pitanje.