RATKO DMITROVIĆ Ofarbani strah od srpskog kapitala

Piše Ratko Dmitrović

U priči o velikom nesrazmeru između hrvatskog kapitala u Srbiji i srpskog u Hrvatskoj niko još javno nije otkrio pravi razlog zbog kojeg Zagreb sve čini da spreči Srbe u nameri kupovine hrvatskih firmi ili podizanja novih preduzeća na tlu Hrvatske

Prvi je Bogoljub Karić (sećate li se tog lika) pokušao da probije armirani zid između srpskog kapitala i hrvatskog tržišta; javno, sa medijskom pripremom, kako on to već zna, uz obećanje da dolazi sa desetinama miliona evra. Planirao je da pravi sportski centar namenjen tenisu, gore u Istri, sa svim pratećim objektima, uključujući luksuzne apartmane. I šta se dogodilo? Krenula je u Hrvatskoj medijska hajka koja je šokirala i samog Bogoljuba, sviklog na svakojake napade, optužbe i uvrede.Izvukli su mu komšiluk i druženja sa bračnim parom Milošević-Marković, pomaganje Slobi da ostane na vlasti „ i izvrši agresiju na Hrvatsku“, plaćanje štampanja knjiga Mirjane Marković, pomoć Srbima u Krajini, „bogaćenje dok se Hrvatska branila i krvarila“…a sve to uz konstantno pitanje: „Zar ćemo takvima dozvoliti da kupuju hrvatsku zemlju i bogate se na krvi naših branitelja“?
Shvativši da u toj avliji ne prolazi priča o slobodnom tržištu i kapitalu koji nema nacionalni predznak, Bogoljub se povukao.

HRVATSKI „TOPLI ZEC“ ZA SRBE
Ponet, valjda, zanosom što u Beograd na svoju televiziju dovodi pevače iz Hrvatske, dajući im veći prostor nego ovima iz Srbije i očekujući da mu to bude priznato i uzvraćeno, vlasnik Pink Televizije, Željko Mitrović, javno je izašao sa pričom da kupuje „Croatia Records“ (bivši Jugoton) kazavši da mu je ideja objedinjavanje muzičke scene jedne i druge države. To mu je mnogo pomoglo; doživeo je goru varijantu „toplog zeca“ nego Bogoljub Karić. Mitrovića su optužili da je, ni manje ni više, šest godina držao Slobodana Miloševića na vlasti, da mu je ovaj (Milošević) napravio televiziju koju je koristio za umrtvljivanje i kretenizovanje naroda, da je sa Mirjanom Marković osnovao JUL, držeći se te partije sve do 5. oktobra. Našli su čak i Mitrovićevu izbornu listu JUL-a (Zemun) za izbore 2000. godine. I opet: „Zar ćemo takvima dozvoliti…“. Mitrović je neko vreme ćutao, iznenađen onim što ga je snašlo, a onda, menjajući taktiku, bez najava i promocije, krenuo sa realizacijom ideje uvođenja kroz mala vrata TV Pink na prostor Hrvatske. Plan je bio da se kupi nekoliko regionalnih televizija, od Osijeka do Pule, da se to programski uveže, stavi pod kapu Pinka i ponudi Hrvatima kao novi medijski koncept. Ni od toga ništa; pokrenuta je nova kampanja, u koju su uključena i udruženja „hrvatskih dragovoljaca“, Mitrović je prepoznat kao Srbin sa idejom da narodnjake i turbo-folk poturi Hrvatima čija je kultura, jelte, europska i daleko od Balkana.
I Miroslav Mišković je sa svojom Deltom pokušao da uđe na hrvatsko tržište, kupovinom nekog od tamošnjih preduzeća ili grinfild investicijom, ali mu nisu dali. Opet ista priča; Miloševićev čovek, agresija na Hrvatsku, ogorčeni dragovoljci, sveta hrvatska zemlja… i Mišković je digao ruke.

HRVATSKO ZNAMENJE U SRBIJI
Za to vreme Hrvati su u Srbiji kupovali šta im je volja. Među onima čiji je novac Beogradu bio značajniji i od nekih strateških resursa (hrana, voda) bilo je i još uvek ima ljudi koji su direktno finansirali osnivanje i uspon HDZ-a. Tu su i neki od kućnih prijatelja Franje Tuđmana a najpoznatiji među Hrvatima koji posluju u Srbiji, Ivica Todorić, odlazio je sa skupocenim poklonima na rođendane članova porodice Tuđman. Bez Tuđmana i HDZ-a, to je opšte poznato, Todorić ne bi bio ono što danas jeste.
Ante Žužul, rođak Miomira Žužula, visokopozicioniranog i vrlo uticajnog hadezeovca, poznatog po žestokim antisrpskim stavovima, kupio je beogradski BIGZ još 2005. godine i danas kontroliše oko 50 odsto tržišta udžbenika u Srbiji. Njemu se prošle godine dogodilo (slučajno?) da u Beogradu štampa udžbenik na kojem je slika-crtež policajca sa hrvatskim znamenjem. Inače, Žužul udžbenike za srpsko tržište i ne osmišljava već ovde plasira prepravljene hrvatske knjige. Ali, eto, dogode se i previdi.
Možete li zamisliti šta bi se dogodilo da je neki Srbin, kupivši prethodno hrvatsku „Školsku knjigu“, štampao udžebnik za male Hrvate u kojem se, kao ilustracija, pojavljuje policajac u srpskoj uniformi. Naravno, to je nezamislivo ali i da se, u naučnoj fantastici, tako nešto dogodi, taj izdavač bi u roku 60 minuta izgubio pravo na štampanje udžbenika i bio bi proteran iz Hrvatske. A šta se dogodilo Žužulu? Ništa, eno ga posluje još bolje.
Sredinom novembra 2005. godine u Beogradu je boravila delegacija Hrvatske gospodarske komore, koju je predvodio njen predsednik Nadan Vidošević. Tom prilikom u glavnom gradu Srbije osnovana je i Hrvatski poslovni klub, kao mesto okupljanja i organizovanja Hrvata koji kupuju i investiraju po Srbiji, ili to tek planiraju. Po okončanju posla Vidošević je u „Hajatu“ priredio svečanu večeru na kojoj su, nije odgorega da se zabeleži, Vladu Srbije predstavljali njen potpredsednik Miroljub Labus i ministar poljoprivrede, Ivana Dulić Marković, oboje iz G-17.

PODMIĆIVANJE SRBA
Pet godina kasnije situacija je sledeća; hrvatski kapital (da ne kažem Hrvati) većinski kontroliše proizvodnju hrane u Srbiji, sve više preuzima strateške resurse kao što je pijaća voda, svakodnevno uvećava ionako impresivne površine oranica u Vojvodini, većinski kontroliše izdavanje i tržište udžbenika u Srbiji, zaokružuje kontrolu proizvodnje građevinskog materijala…
Spomenuti Vidošević rekao je i te 2005. godine i nekoliko puta kasnije da se Hrvatska gospodarska komora zalaže za slobodan protok roba, ljudi i kapitala ali ništa nije učinio da to bude obostrano. Nemam dokaza da on lično radi na opstrukciji ulaska srpskog kapitala u Hrvatsku ali… zar je važno ko u Hrvatskoj, imenom i prezimenom, osmišljava antisrpske kampanje.
U tom smislu spomenuću izvesnog Ljubu Jurčića koji je, uoči proteklih parlamentarnih izbora za Sabor Hrvatske, ispred Milanovićevog SDP bio kandidat za predsednika Vlade Hrvatske. U toj predizbornoj kampanji Jurčić se proslavio dvema izjavama. Najpre je sa ponosom rekao da su tri njegova ujaka u Drugom svetskom ratu nosila ustašku uniformu, prećutkujući da su sa očeve strane svi bili partizani, a samo nekoliko dana kasnije, na pitanje da li bi, u slučaju da on odlučuje, dopustio srpskom tajkunu Miškoviću da kupi vukovarski „Vupik“, rekao: “Zna se tko je činio zločine. Rane su još svježe. Ne treba stvarati neugodu hrvatskim građanima. Drugdje bi mu možda i prodao preduzeće ali u Slavoniji sigurno ne bih“.
Već godinama u Beogradu, uglavnom u neslužbenim razgovorima, može se čuti tvrdnja da je Vlada Hrvatske, odmah nakon „demokratske revolucije“ u Beogradu, osmislila strategiju prodora na srpsko tržište (mnogo pre njih to su uradili Slovenci) i da u toj strategiji značajno mesto zauzima podmićivanje ljudi u srpskoj vlasti, u svim vladama, od Đinđićeve preko Koštuničine do ove Cvetkovićeve. U uskim političkim i poslovnim krugovima operiše sa imenima nekoliko banaka u inostranstvu u kojima se nalaze računi za uplaćivanje novca Srbima koji omogućavaju gore navedene rabote.

NEPOKOLEBLJIVI HRVATI
U celoj ovoj priči postoji jedan detalj (a vrag uvek leži u detalju) na koji niko ne ukazuje a svakako je vrlo, vrlo interesantan. Evo o čemu se radi. Hrvatska politika je ozbiljna politika, osmišljava se, naravno, izvan Sabora, u vrlo uskim okvirima, pod snažnim uticajem katoličke crkve i pojedinaca bliskih nemačkim i austrijskim demohrišćanskim krugovima. Ta politika se kreira na duže staze, konstantna je, nije ograničena vremenom i traje do postizanja cilja. Srpska politička elita o tome ne zna gotovo ništa, niti je to interesuje.
Unutar te i takve politike, nemam nikakvu dilemu, osmišljeno je blokiranje ulaska srpskog kapitala i srpskih preduzeća na prostor Hrvatske ali ne zbog onoga što se događalo devedesetih. To je samo pokriće, izgovor, lebdeća slika poturena sa ciljem da se prikrije pravi razlog.
Pravi razlog blokiranja srpskih investicija u Hrvatskoj usko je povezan sa etničkim čišćenjem Srba iz Hrvatske. Pisao sam o tome u ovom serijalu ali ponoviću; Za Srbina u Hrvatskoj dobiti posao u državnom preduzeću ili u privatnoj firmi isto je kao dobiti glavni zgoditak na lotu. Putem konkursa, uz najbolje predispozicije, Srbin može da dobije posao samo ako se izjasni kao Hrvat. Na taj način već godinama vrši se dodatni i neizdrživi pritisak da se ono malo preostalih Srba u Hrvatskoj asimiluje, prevede u hrvatski nacionalni korpus ili zauvek iseli.
E sad, stratezi ovakve politike znaju da bi se puštanjem srpskih investicija u Hrvatsku, podizanjem proizvodnih pogona možda i na prostorima Krajine, Gorskog Kotara, Slavonije i Baranje, stvorile realne pretpostavke zapošljavanja većeg broja Srba a to se neće dopustiti. Tim više što ovaj problem ni jedna postoktobarska vlada u Srbiji nikada nije otvorila. Ni tajno ni javno. Zašto?
Možda i zbog onih računa u inostranim bankama.