Može li umjetnost ozračiti Titov bunker?

Piše Ranko Rajković

Zahvaljujući manifestacijama, poput likovnog Bijenala savremene umjetnosti, koje će se održati u Titovom protivatomskom skloništu kod Konjica, naši modernjaci opstaju u žiži javnosti iako ne anticipiraju umjetnost

U toku ove godine, a najkasnije do proljeća 2011. godine, organizovaće se u Titovom protivatomskom skloništu kod Konjica likovno Bijenale savremene umjetnosti. Već su odabrani selektori iz Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine (Branislav Dimitrijević, istoričar umjetnosti iz Srbije, Petar Ćuković, istoričar umjetnosti iz Crne Gore i Jusuf Hadžifejzović, umjetnik iz Bosne i Hercegovine) koji će napraviti spisak učesnika velike umjetničke smotre. Malo koga u slikarskim krugovima ova vijest ostavlja ravnodušnim. S obzirom na to da uticaj budućeg Bijenala na regionalnu kulturnu scenu tek predstoji, na vrijeme smo da se zapitamo o smislu i svrsishodnosti ovakvog projekta. Prije nego što Bijenale postane neprikosnoveno i nedostupno za komentare tipa „raison d’ etre“, oglašavam se u ime dijela ljubitelja moderne umjetnosti kojima se iz  klaustrofobičnih i drugih razloga ne silazi u bunker. Dok se ne odštampaju plakati i katalozi, otpočnu predavanja, intervjui, TV emisije, okrugli stolovi, mi koji ostajemo iznad bunkera u prilici smo da osmotrimo nulto stanje, društveni aspekt i kulturni potencijal najavljenog Bijenala.

Što osim izbora neobičnog mjesta, nikad iskorišćenog u specijalne, antinuklearne svrhe, može legitimisati umjetnost Titovog Bunkera?

U POSTNUKLEARNOM DOBU
Kada se kao umjetnost i umjetnički podsticaj pokušava predstaviti prostor namijenjen postnuklearnom dobu zamislite kakvu bi tek revoluciju u kontekstu tako postavljene umjetnosti izazvala promocija same nuklearne sile, njenih izvora, produkata, dejstava…
Ako bi se naši savremeni umjetnici, iz proizvoda-posledice pomjerili prema proizvodu-uzroku, odnosno iz Titovog antinuklearnog Bunkera kod Konjica u Institut za nuklearne nauke u Vinči, zasigurno bi se približili generisanju ideja o stvaranju i razaranju, konstrukciji i dekonstrukciji, subverzijama forme, elementarnih stanja i čestica, neposrednijoj recepciji stvaralačke sile…
Ukoliko bi, dakle, poslije održanog Bijenala Umjetnosti u Titovom Bunkeru kraj  Konjica organizovali novo Bijenale Umjetnosti u Nuklearnom Institutu u Vinči pokraj Beograda, revolucionarnost i angažovanost ovakvog tipa umjetnosti kompletirala bi se i dostigla vrhunac.
Ipak siguran sam da se u mnoštvu „eksplozivnih“ ideja koje dolaze iz naše savremene umjetnosti neće pojaviti i ideja o Umjetničkom Bijenalu u Institutu za nuklearne nauke u Vinči. Neće se pojaviti zato što bi to bila opasna glupost. Ideja o Umjetničkom Bijenalu u Titovom bunkeru takođe je glupost ali bezopasna. Bunker je duboko pod zemljom (280 metara) i kao takav otporan je na razne izazove od nuklearnih do savremeno umjetničkih.
To što je ideja bunkera veoma inspirativna u asocijativnom i semantičkom smislu ne znači da je i dovoljan razlog za umjetnost. Tačno je da međupovezanosti umjetnosti i bunkera (čuvanje vrijednih umjetničkih djela kao i uklanjanje onih ekscentričnih i kontraverznih) može odigrati ulogu sugestivnog (prikrivenog) sinonima za pravu umjetnost.
Međutim nezaobilazna je činjenica da poenta umjetnosti označene kao Izložba u Titovom Bunkeru proističe iz kurioziteta. Rađa se iz turističko-ambijentalne dosjetke, iz atraktivnosti prostora-skloništa-skladišta namijenjenog postnuklearnom dobu pa čak i iz banalizacije umjetničkog postupka koji se vezuje i opravdava mjestom samim po sebi. U bunkeru je uvijek prisutna primisao o bijegu od nasilja, razaranja, rata, o zaštiti od spoljnjeg svijeta, o očuvanju potencijala dragocjenih za obnovu razorene zemlje kojoj se u konkretnom slučaju, kao kulturno-umjetnički poslenici najavljuju delegati-umjetnici iz tri njene bivše Republike.
Selektori i umjetnici zaboravljaju da je sličnih performansa bilo i u Jajcu i u Kumrovcu i u Tivtu. Zaboravljaju da nijesu prvi čak ni u novootkrivenom antinuklearnom Bunkeru. Već postoje umjetnička djela koja su ukrasila Titov Bunker kao uostalom i sve prostore Titu namijenjene – Bijeli dvor na Dedinju, ostrvo Vanga u Brionskom arhipelagu, Brdo kod Kranja, Lovište Karađorđevo, Vilu u Igalu, Kumrovačku školu, Lovački dom u Bugojnu… Po čemu bi Bunker bio umjetnički značajniji od njih?

Pošto su danas čari i veleizdaje i skrnavljenja manje-više stvar prošlosti, projekat izložbe u Titovom Bunkeru najpribližnije se može okarakterisati kao jedna od onih dobro smišljenih Del Bojovskih prodaja, toliko puta viđenih u epizodama kultne TV serije „Mućke“

SKRNAVLJENJE SVETOG
Što osim izbora neobičnog mjesta, nikad iskorišćenog u specijalne, antinuklearne svrhe, može legitimisati umjetnost Titovog Bunkera?
Do prije neku deceniju (gradnja antinuklearnog Bunkera trajala je od 1953. do 1979)  bilo kakav javni pristup (čak i onaj umjetnički) ovom strogo čuvanom, tajnom prostoru, u društvenoj ravni bio bi okarakterisan kao veleizdaja. A veleizdaja je, ne zaboravimo, oduvijek bila izazov za umjetnost.
U umjetničkoj ravni tretiranje ovog prostora pripadalo bi dobro poznatim ali i odavno potrošenim provokacijama i skrnavljenjima svetog, kanonskog, formalnog, idolopokloničkog.
Međutim, danas su čari i veleizdaje i skrnavljenja manje-više stvar prošlosti pa mi se čini da se projekat izložbe u Titovom Bunkeru najpribližnije može okarakterisati kao jedna od onih dobro smišljenih Del Bojovskih prodaja (menadžerstava) toliko puta viđenih u epizodama kultne TV serije „Mućke“.
Na našoj umjetničkoj pijaci ovakve vrste ponuda-kurioziteta još uvijek imaju kupce i finansijere. Pogotovo ako su obezbijeđene autoritativnim zaleđem – domaćim institucijama i markiranim fondovima (parama) iz Evropske unije (Projekat Bijenala, već je stekao pravo da se koristi oznakom CECEL (Council of Europe Cultural Event).
Dakle, „Mućkama“ aplaudiramo i kada ih gledamo na TV-u i kad ih zatičemo u stvarnosti. Razlika je što nas u prvom slučaju „Mućke“ zabavljaju čineći nas opuštenim i nasmijanim. U drugom, stvarnosnom okruženju, dubokopodzemno osavremenjivanje umjetnosti, plasirano u maniru braće Troter, doima nas kao kulturno pregnuće čineći nas ozbiljnim, posvećenim i uspješnim.
Možda će komesari izložbe ohrabreni Evropskom finansijskom podrškom izložbi u Titovom bunkeru otići u novu Del Bojovsku epizodu. Možda će poslije Bunkera doći na ideju da organizuju performanse u Kući cvijeća, izvode proljećna orezivanja i sanitarne sječe na osamdeset osam stabala zasađenih povodom Titovih osamdeset i osam godina života. Možda će nastaviti da tragom „međudržavne povezanosti bivših jugoslovenskih republika“ rade timski i diljem nekadašnje, zajedničke nam domovine, birajući po raznim podnebljima (ravničarskim, planinskim mediteranskim) interesantna mjesta za svoju fiktivnu umjetnost uz već poznato raspredanje priče o novim konceptima i iščitavanjima. U širokopojasnoj mreži kulture Evropske unije uvijek će se naći neko da ih podrži, a publika će kao i mnogo puta do tada biti fascinirana adresom sa koje podrška dolazi.

I ovoga puta, bez dublje promišljenog prodiranja u problematiku savremene umjetnosti, teatralno će sići u bunker koji u pogledu zaštićenosti nikada nijesu ni napuštali. Nastaviće kao i do sada da parazitiraju na lako dostupnim formama, obrascima, procesima, fondovima...

SILAZAK U BUNKER
Zahvaljujući ovakvim angažmanima naši modernjaci opstaju u žiži javnosti iako ne anticipiraju umjetnost. I ovoga puta, bez dublje promišljenog prodiranja u problematiku savremene umjetnosti, teatralno će sići u bunker koji u pogledu zaštićenosti nikada nijesu ni napuštali. Nastaviće kao i do sada da parazitiraju na lako dostupnim formama, obrascima, procesima, fondovima…
A mi gore, ostaćemo pomireni s činjenicom da se silasku u antinuklearni Bunker ne može odreći spektakularnost, nezavisno od toga da li taj silazak izvode odabrani političari, odabrani umjetnici, novinari od povjerenja ili ma koja, na neki drugi način skupljena družina. Kao društvo formirano u ozračju balkanskih nostalgija i mitologija, iskazaćemo pažnju i poštovanje i jednima i drugima i trećima, umjetnicima i domaćim i stranim, pratećim kritičarima i promoterima, i naravno novcu koji je Evropska unija izdvojila za njihova druženja.
Uradićemo to jer zastrašujuća sigurnost Bunkera uvijek ostaje antipod onome što se može desiti gore. A o onome što nam se dešavalo i još se dešava gore, o raspadu, nestajanju i novim povezivanjima djelova jedne razorene zemlje sigurni smo da se može progovoriti mnogo intelektualnije, provokativnije i jeftinije. Potrebno je samo da uočimo i shvatimo kreativnosti i umjetničke originalnosti nekih drugih aktera koji paradigme svoje savremenosti i svoje budućnosti osjećaju suštinski i predstavljaju ih na suptilan i nepatvoren način.
U tom smislu, evropskim podržavaocima i finansijerima, kao i domaćim organizatorima i potrošačima budućeg Bijenala preporučujem da se osvrnu i usmjere pažnju prema nepretencioznim, umjetnički upečatljivim i aktuelnim, savremenim svjetskim događajima koje niko ne promoviše u umjetnost, a koji olako promiču mimo nas iako snažno svjedoče o prošlosti i budućnosti, o istoriji i nasleđu, o promjenama, o globalnom i kataklizmičnom, o intelektualnoj razmjeni, o ekonomiji, simboličnom, modernom, stvaralačkom, svjedoče o svemu onome o čemu će se, po najavi, progovoriti izložbom u Titovom Bunkeru.
Jedna mala ostrvska zemlja u Indijskom okeanu skrenula je pažnju na svoju neizvjesnu budućnost tako što su se njeni zvaničnici spustili desetak metara ispod okeanske površine. Taj, podvodni sastanak Vlade Maldiva, dao je vrlo jasnu, dramatičnu i kreativnu poruku o budućnosti koja njih i nas očekuje. Opasnost od plavljenja najnižih djelova svjetskog kopna zahvaljujući njihovom performansu svima je postala bliža i razumljivija. Nije se radilo samo o ekološkom apelu i duboko humanističkoj poruci već i o vizionarskom obredu i  svojevrsnom hepeningu upriličenom na nivou snažne pro-životne i umjetničke komunikacije.
Na čemu će se temeljiti poruka onih koji se namjeravaju spustiti 280 metara ispod površine zemlje kako bi u jednoj socrealističkoj, mastodontskoj građevini, doživjeli stvaralačko nadahnuće i progovorili o „savremenosti“ koja se još uvijek hrani prošlošću jedne iluzije?


Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.