Почетна / Репортаже / Povratak u Jadovno

Povratak u Jadovno

Piše Nataša Jovanović

Ako je more plava grobnica, Šaranova jama, kao i druge znane i neznane Velebitske kraške jame to svakako nisu. To su jame na čijem dnu još uvek leže ostaci tela članova naših porodica

U isto vreme kad je Hrvatska slavila Dan nezavisnosti (zapravo dan nasilnog izdvajanja iz Jugoslavije), u Jadovnu, tom užasnom stratištu, mestu na kojem je ustaška ubilačka mašina u Drugom svetskom ratu pobacala u jame i poklala sve što je srpsko, dešavala se komemoracija i pomen tim žrtvama. Ovo je, kako su prokomentarisali prisutni, treće Jadovno. Prvo je bilo 1941, drugo 90-tih godina kada je u ime iste domovinske ideje Hrvatska dobila priliku da namiri kolektivnu savest, te nastavi kako sa rušenjem obeležja nastradalima od ustaškog noža, tako i sa etničkim čišćenjem Srba. Treće je ovo, Jadovno, o kojem se posle 70 godina ćutanja progovorilo. A na prostoru bivše NDH gotovo da nema nijedne srpske porodice čiji srodnik nije nevino nastradao u Jadovnu. Ovaj kompleks je pomno planiran od strane Pavelićevih ljudi NDH, a mesto pažljivo odabrano još pred početak rata. Maja 1941. godine na Velebitu, proplanku u Čačić dolu na 1200 metara nadmorske visine, duboko u šumi, pod vedrim nebom, dužine 50 i širine 25 metara osnovan je logor „Jadovno“. Na ulasku u logor stajala je slika Ante Pavelića sa natpisom: „Spremni za dom“. S obe strane dežurali su po jedan ustaša i jedan domobran. Planina Velebit puna kraških bezdanih jama, morske dubine velebitskog kanala, kamena pustinja Slane sa nešto zemlje na podnožju bila je idealno mesto za masovnu i brzu likvidaciju. Ta stratišta teško je bilo naći i još teže istražiti. U marvenim vagonima te 1941. godine sa natpisom „pokvareno voće“ iz celog područja NDH dopremani su u Gospić muškarci, žene, deca, trudnice. Mnogi do logora nisu ni stigli. Pobijeni su usput u jamama ili rasporenih stomaka, da ne isplivavaju, sa kamenjem oko vrata bacani u more. Zavojiti put kroz šumu vodi do zloglasne Šaranove jame u kojoj je za svega 132 dana smrt pronašlo preko 40. 123 ljudi, od kojih  38. 010 Srba.
Drugo obeležavanje Dana sećanja na žrtve nastradale u logoru Jadovno okupilo je na stotine potomaka i poštovalaca žrtava ovog stratišta.
Jadovno 2011. godine video je i srpski predsednik Tadić kome je deda po majci tu ubijen.
„U jednoj od ovih jama su kosti moga dede i njegovog brata. Srbi i Hrvati baš na ovom mestu moraju uspostaviti online pokies game trajni mir, razumeti svoju ulogu i svoje žrtve. Svojom politikom sećanja i pomirenja želim da doprinesem da jednom zauvek stanemo na kraj istorijskim strahovima i stradanjima do kojih su nas doveli“.
U sugestivnom govoru pred stotinama potomaka i poštovalaca jadovničkih mučenika, Tadić je pokazao elementarno nepoznavanje sopstvene istorije, te logor Metajna nazvao Matajnom, a logor Topovske šupe, u kojem je prema podacima beogradske Jevrejske opštine stradalo najviše Jevreja iz Srbije, imenovao nekakvim topovskim šumama. Iz predsednikovog govora izostala je i činjenica da Jadovno, kako mu i samo ime simbolično govori, nemo svedoči o posledicama širokogrude srpske politike posle Prvog svetskog rata, politike o suživotu u jednoj državi. Da li  onda jednom zauvek treba naučiti tu preskočenu lekciju koja govori o razlici između ljubavi i interesa?
No ono što je trebalo da kaže predsednik Tadić, u obraćanju prisutnima rekao je dr Dušan Bastašić, predsednik Udruženja potomaka i poštovalaca žrtava kompleksa ustaških logora Jadovna 1941. godine koji je uspeo da na ovo mesto ustaških zločina u dve godine obeležavanja dovede dva predsednika, hrvatskog prošle i srpskog ove godine.
Ako je more plava grobnica, Šaranova jama, kao i druge znane i neznane Velebitske kraške jame, istakao je Bastašić, to svakako nisu. To su jame na čijem dnu još uvek leže ostaci tela članova naših porodica.
Ljudi pobijeni ovde 1941. godine nisu žrtve antifašističke borbe! Oni su pokupljeni sa svojih vekovnih ognjišta, mučeni i pobijeni samo zato što su bili pravoslavni Srbi, Jevreji ili za NDH neprihvatljivi elementi.
„Ne ulazeći u to da li Republika Hrvatska jeste ili nije pravna sljedbenica Nezavisne države Hrvatske, neporecivo je da se na njenoj teritoriji nalaze mjesta masovnog zločina, da su žrtve zločina neekshumirane, neidentifikovane i nesahranjene, a da je zanemarljivo mali broj zločinaca imenovan ili procesuiran. Zaprepašćujujuće je to što se ignoriše insistiranje srpskih i jevrejskih organizacija na zakonom propisanom odnosu prema mjestu i žrtvama zločina. Štaviše, mjesta masovnih zločina, neka od njih čak registrovana Spomenička mjesta, godinama se vješto prikrivaju i prepuštaju zubu vremena i prirodnim procesima propadanja“.
Bastašić je postavio pitanje da ako se devedesetih godina dogodio, kako kažu, pravedan nastavak antifašističke borbe iz Drugog svetskog rata, kako tumačiti da su spomenici podignuti do 1991. godine u vreme poslednjeg rata uništeni. Kako drugačije tumačiti ovakav odnos nego kao otvoreno prikrivanje zločina?
„Legitimno je pravo nas potomaka žrtava da tražimo od vlasti Republike Hrvatske dostojan i zakonom predviđen odnos prema mestima zločina i žrtvama zločina, članovima naših porodica. Sve dok je taj odnos ovakav,  kao što je to u današnje vreme, nema mjesta govoru o međusobnom poverenju, a posebno ne o razvijanju prijateljskih odnosa“.
Mučna prošlost, eto paradoksa, može biti korisna, jer može i treba da opominje sve buduće naraštaje u šta da veruju i do koje mere da ulaze u široke zagrljaje velikih zajednica. Kad istorija, i novija i ona starija, ovako režira sadašnjost i budućnost, i kad na tako jasan način pokaže tragičnu veru u zajedništvo tokom prethodnog veka, ali i  na čemu treba dalje temeljiti srpsku politiku prema bivšoj južnoslovenskoj braći, onda tu zaista nema šta da se doda. Do- ne zaboravimo Jadovno.

16 коментара

  1. Хвала Вам Наташа, хвала Печату!
    Догодине на Јадовну!




    0



    0
  2. Да ли су Пуповац и Тадић требали да положе венце на ћирилици или латиници???

    А како је ило, видите на овим фотографијама у фото-документ албуму Удружења Ћирилица:

    http://album.cirilica-beograd.rs/index.php?/category/Jadovno_2011




    0



    0
  3. Bravo Nataša. Kao što si rekla, Dušan Bastašić je doveo hrvatskog i srpskog predsednika da se poklone nad Šaranovom jamom i to nije najveći uspeh ovog čoveka.Dušan Bastašić nas uporno uči kako da se oslobodimo osećanja nemoći i s mnogo građanske hrabrosti i još više poštenja i istinoljubivosti podstakbnemo sluge naroda da služe narodu.U HDH je bilo 82 logora, samo nekoliko od njih su bili itlijanski ili nemački, svi ostali su bili ustaški.To nije bilo dovoljno: na stotine sela su bila poprišta masakara.Pitanje je koliko Bastašića ima ili može da bude među Srbima danas?




    0



    0
  4. mozda su imali gablec u pauzi…?

    BEOGRAD – Smrt vreba iz sardine!
    Sardine „eva skuša fileti“ koje mogu da izazovu smrt prodaju se u trgovinama u Srbiju, dok je u Hrvatskoj naloženo hitno povlačenje iz prodaje!

    Zbog prisutnosti veće količine histamina „Podravka“ je hitno reagovala i započela povlačenje sporne serije ovih sardina s polica trgovina na hrvatskom tržištu. Iz „Podravke“ su saopštili da je u toku proces povlačenja proizvoda „eva skuša fileti“ u biljnom ulju, 115 grama, serije 31012011, čiji je rok trajanja 31. januara 2015.
    – Proverom uzoraka i laboratorijskim analizama u jednoj od devet analiziranih konzervi pronađena je količina histamina veća od one koju propisuje pravilnik. Međutim, reporterka Kurira juče je regularno kupila baš sardinu iz ove serije.

    U Ministarstvu trgovine kažu da im niko iz Hrvatska u toku jučerašnjeg dana nije poslao obaveštenje u vezi s „Podravkinom“ odlukom da povuče konzerve.
    Sanja Čelebićanin, načelnica Republičke veterinarske inspekcije, u izjavi za Kurir navodi da građani nemaju razloga za strah jer se prehrambeni proizvodi u Srbiji redovno kontrolišu.
    – Bez obzira na to, naša uprava uradiće sve neophodne dodatne analize kako bismo bili sigurni – uverava nas ona.




    0



    0
  5. GENOCID AMERIKANACA I HRVATA NAD SRBIMA IZ REPUBLIKE SRPSKE KRAJINE
    TUŽBA

    Srbi iz Krajine traže 10 milijardi dolara odštete zbog Oluje od američkog MPRI-a

    BEOGRAD – Protjerani Srbi Krajine tužili su američku kompaniju MPRI zbog učešća u vojnoj operaciji „Oluja“ i zatražili odštetu od 10 milijardi dolara, objavile su danas beogradske Novosti.
    MPRI je kompanija koju su osnovala osmorica umirovljenih američkih generala za pružanje vojne pomoći, koja je pomagala Hrvatskoj vojsci u operaciji “Oluja”.

    Pravni zastupnici Srba iz Krajine u Chicagu podnijeli su tužbu Federalnom sudu u Chicagu, u kojoj američke penzionisane generale optužuju za genocid, prije godinu, ali reakcije američkog pravosuđa nije bilo. Oni tuže američku kompaniju da je u listopadu 1994. godine s tadašnjim hrvatskim ministrom obrane Gojkom Šuškom sklopila ugovor da protjera dvjesto tisuća pripadnika srpskog naroda iz Krajine.

    U Americi živi preko 20.000 Srba iz Krajine, koji su se doselili posle progona iz Hrvatske. Srpsko udruženje „Žrtve genocida u Krajini“ zastupaju američki odvjetnici Anthony D’Amato, Robert Pavić, John Ostojić i Kevin Rogers.

    Oni traže odštetu od 10,5 milijardi uz obrazloženje da svaka žrtva progona treba dobiti 25.000 dolara, kao i 5 milijardi dolara kamate od pet posto godišnje.

    “Operacija „Oluja“ bila je najveća kopnena ofanziva u Evropi od Drugoga svjetskog rata. Za posljedicu je imala ubojstva i nehuman odnos prema Srbima, nasilno proterivanje 200.000 Srba iz njihovih vjekovnih domova, pljačku i uništavanje imovine vrijedne stotine miliona dolara”, kazao je srpski advokat Robert Pavić.

    MPRI je već jednom odgovarala zbog počinjenih strahota na Bliskom Istoku.




    0



    0
  6. USTAŠE I DALJE NA VLASTI U NDH
    Tesla neka čeka
    TESLA NEPOŽELJAN U RODNOM KRAJU!

    Za spomenik Nikoli Tesli i dalje nema dozvole grada Gospića da se vrati na mesto sa kojeg je uklonjen minama

    GOSPIĆ – Nepoželjan!
    Spomenik Nikoli Tesli koji je početkom rata miniran u centru Gospića, rad vajara Frana Kršinića, iako odavno obnovljen, i dalje je u magacinu Likovne akademije u Zagrebu!

    Vlasti u Gospiću uporno ignorišu zahteve srpske zajednice da se spomenik vrati na mesto na kojem je nekad bio, na trg koji se, umesto po Nikoli Tesli, danas zove po Stjepanu Radiću. To se nije promenilo ni ovih dana, pošto je proslavljen jubilej – 155 godina od rođenja velikog naučnika.

    Branka Šesto iz Srpskog nacionalnog veća u Zagrebu kaže da vlasti u Gospiću nude druge lokacije.
    – Poslednji put smo s njima razgovarali pre mesec i po dana, kad smo se dogovarali o postavljanju obnovljenog spomenika u Jadovnom. Oni sad nude neka druga mesta, ispred škole i Doma kulture, ali to nije adekvatno. Posebno zbog toga što spomenik zbog izuzetnih umetničkih vrednosti zaslužuje da bude vraćen na centralni gradski trg

    Predsednik Srpskog kulturnog društva „Prosvjeta“ iz Zagreba i pomoćnik hrvatskog ministra kulture Čedo Višnjić, zaposlen u ministarstvu koje je iniciralo obnovu spomenika, smatra da je cilj gradskih vlasti u Gospiću da se spomenik Tesli nipošto ne vrati na staro mesto.
    – Oni se drže politike svršenog čina i odupiru postavljanju spomenika. Ta atmosfera je krajnje netolerantna i uopšte me ne čudi što je tako – konstatuje Višnjić.

    Spomenik Nikoli Tesli podignut je u Gospiću 1981. i bio je identičan kao i oni ispred beogradskog ETF i kod slapova Nijagare. Miniran je 1991. godine. Vajarska radionica Likovne akademije u Zagrebu još pre nekoliko godina je uradila njegovu repliku, ali do danas nije odlučeno gde će biti postavljen.

    Ovo nije jedini spomenik Nikoli Tesli srušen u Gospiću. Isto je prošla i bista ispred nekadašnje gimnazije „Nikola Tesla“, od koje je ostalo samo postolje u školskom dvorištu.

    Selidba na Plitvice?

    U višegodišnjem natezanju s gradskim i županijskim vlastima u Gospiću i Lici bilo je ideja da se spomenik postavi na neko drugo mesto.
    – Neko je predložio da se spomenik Nikoli Tesli postavi pored slapa na Plitvičkim jezerima, ali i to je ostalo samo kao predlog – kaže Branka Šesto.




    0



    0
  7. Za Moralesa Marinković simbolizira sve što je krivo u odmetničkoj,istočnoj Boliviji.
    Službenici bolivijske vlade optužuju ga da se obogatio preko ilegalnih transakcija zemljišta na kojima su se nalazili Indijanci Guarayo.
    Državni bolivijski mediji pišu kako Marinković želi potaknuti građanski rat kako bi stvorio odvojenu državu na istoku Bolivije kao,kako pišu lokalni mediji,što se Hrvatska odvojila od Jugoslavije.“
    Mnogi mladi našli su uzor u Marinkoviću i njegovoj ideologiji.
    Zanimljivo je i da ga pozdravljaju podizanjem jedne ruke u zrak,kao što su to činili fašisti u vrijeme španjolskog diktatora Francisca Franca.“
    …………………………………………………………………………………………………………………
    Bolivijom se siri strah od ustasa
    BOLIVIJOM se širi strah od ustaša, što potvrđuje dokumentarni film „Tko je Branko Gora Marinković Jovičević“ koji se ovih dana vrti na bolivijskoj nacionalnoj televiziji, a kojim se pokušava diskreditirati najvećeg protivnika bolivijskoj predsjednika Eva Moralesa.

    Dokumentarac usmjeren protiv Marinkovića, predsjednika autonomaškog odbora prosperitetnog i plinom bogatog Sanata Cruza, počinje prizorima snimljenima u jednom od ustaških konclogora iz Drugog svjetskog rata, kojima se nedvojbeno poručuje Bolivijcima što će im se dogoditi ako Moralesov politički protivnik zavlada zemljom. Marinkovića, inače bolivijskog tajkuna hrvatskog podrijetla, se nadalje optužuje da novac troši na plaćenike s Balkana, točnije, iz Crne Gore, a sve da bi se bogata bolivijska provincija Sanata Cruz odvojila od zemlje i to po receptu karakterističnom za jugoslavenske prostore.

    „Marinkovićevci“ se koriste nacističkim metodama?

    S druge strane, Marinkovićevi pristaše Moralesa doživljavaju kao vazala Venezuele odnosno njenog ljevičarskog predsjednika Huga Chaveza. Moralesovi sljedbenici uzvraćaju da se „Marinkovićevci“ koriste nacističkim metodama da bi se obračunali sa starosjediocima. Narod plaše falangističkim odredima, koji su odlikovali vrijeme španjolskog diktatora Franca, ali ovog puta naoružanih mitraljezima, koji u znak podrške Branku Marinkovića, svog šefa pozdravljaju uzdignutim desnicama.

    Marković odgovara da je priča o njegovom ustaškom podrijetlu iskonstruirana. Objašnjava kako porijeklo vuče iz partizanske obitelji, koja je komunizmom u Jugoslaviji bila razočara pa je zemlju napustila. Roditelji su mu se još 1956. bježeći od „Titovog komunizma i gladi“ naselili u bogatim nizinama Santa Cruza, a Marinković se rodio 11 godina poslije.

    Marinković pokušava dovesti do raspada najsiromašnije zemlje Južne Amerike?

    Njegov pokret nije obojen rasizmom, što tvrde njegovi politički protivnici, brani se Marinković te ističe da je ravnodušan prema narodima Kečua i Ajmara, naseljenima u planinskim visovima.
    Većini Bolivijaca je čudno kad je nekome ime Branko Marinković, pa se ovom 41-godišnjem gospodarstveniku iz Santa Cruza zamjera da uz pomoć stranih pomoćnika pokušava dovesti do raspada najsiromašnije zemlje južnoameričkog kontinenta. Marinković opovrgava sve optužbe, pa i uzvraća da se osjeća kao stopostotni Bolivijac te da mu nije ni na kraj pameti iseliti se iz zemlje.




    0



    0
  8. Genocidu i fašizmu u Hrvatskoj nad srpskim narodom nikad kraja
    U banijskoj varošici Glina, 13. maja odžan je parastos u prisustvu najviših predstavnika Srba u Hrvatskoj, odata pošta Srbima koje su pre 70 godina, u tadašnjoj NDH, pobile ustaše.

    Sveta Petka i Srbi u Plamenu

    Istoričar i književnik Mr. Mile Dakić u svojoj zbirka pripovedaka „Bol u prima” podseća nas na potresna stradanja Srba u Hrvatskoj. Iz pomenute knjige ovom pilikom odebrali smo pripovetku „Sveta Petka i Srbi u Plamenu” Ne da bi vas „hranili” mržnjom već da se ne zaborami – na takav zaborav nemami pravo ni zbog pijeteta prema nevinim žrtvama.

    Jutros su žene podranile. Oko crkve Svete Petke na Kolariću čekaju s hranom u košarama. Bijele se roklje i povezače. Tu je i poneka djevojčica žutim rupcem podbrađena. Hrvatski vojnici poručuju da će natporučnik o svemu odlučiti. Rominja proljetna kicica. Niski sivo crni oblaci žure prema Debeloj kosi.

    Iz Vrginmosta u Vojnić zuje talijanski tenkovi i kamioni. U njima su ustaše. Izbacuju dvadesetak svezanih Srba i zatvaraju u pravoslavnu crkvu Mlada Neđelja. Čuju se kundačenja i jauci. Kroz Vojišnicu, prema Vojnić Kolodvoru, na daleki put, u njemačke logore i Norvešku pješači više stotina muškaraca. Oko njih su ustaše s puškama na gotovs. Na Biljegu pucnjava. To Mile Blagojević i Jandre Perić bježe i padaju pogođeni.
    Cestom iz Kuplenskog koračaju četiri ljudske spodobe. Anka Mandić s djecom svog brata Milića. Žure u Vojnić.
    – Ajmo pilići moji. Možda se tuđi ljudi sažale, kad vide tri bosonoge sirotice, bez mame. Bog joj duši dao mjesto. Imaju i oni srce. Daće Bog, pa će tuđi ljudi pustiti vašega taju…
    – Tetkice moja, Nine i Brane nose taji ručak, a ja?
    – E, ti ćeš Dragice nositi žlicu, jer bez žlice ne bi bilo ručka…Da vas može viđeti pokojna mama Ljuba. Da vidi kako njen porod spašava svoga ćaću… Dok živite, morate znati da je pokojna Ljuba, laka joj zemlja bila, puno volila vašeg tatu Milića. Uvijek je oko njega nešto tetošila, češljala, češkala po glavi, prala mu noge i nokte rezala.
    – Tetkice moja, zašto su tuđi ljudi odveli moga taju?
    – Rano moja, to samo đavo znade! Kažu da je to zato, što strani ljudi ne priznaju naše crkve i našeg Boga. To ćeš ti bolje znati kada budeš velika i kada naučiš čitati knjige.
    U Vojnić ulaze bez riječi. Pred crkvom ustaše i domobrani. Na ražnju peku tele. Pripremaju gozbu. Djeca potrčaše prema vratima crkve. Niski krezubi stražar puneći pušku viče:
    – Kamo stoko svrabljiva? Natrag, ili ste gotovi!
    Stražar je iskesio zube, pokvarene i trule škrbotine. Djeca zastaju. Gledaju i u strahu uzmiču od naoružanog čovječuljka stravičnog izgleda. Na njegovoj naherenoj kapi svjetluca slovo “ U „. Potsjećao je na aveti iz priča đeda Nikole Blagojevića.

    S dvojicom ustaša u crkvu ulaze: dopukovnik Ante Moškov i ustaški logornik Mijo Žunac. Pratioci su ponizno otvorili vrata. Moškov je glasno naredio: „Napolje”! Uhapšeni Srbi su u koloni izlazili. Peti po redu bio je Milić. Na licu rane i ogrebotine. Donja usna rasječena i natečena. Mala Dragica je zaplakala i zamolila tatu MIlića:
    – Dođi tajko, kuća je sama!
    Anka je klekla pred Miju Žunca i tražila milost, spominjući sirotu djecu. Prišao je Moškov. Pun sebe, ohol i surov, zapovjednik Pavelićeve tjelesne bojne, odgurnuo je Anku i dreknuo:
    – Vodi tu gamad odavde!
    Kolona je krenula prema Kolariću. Za njom je Anka s djecom, noseći u naručju malu Dragicu. A ona mala i sićušna, suzne oči nije skidala s ćaće Milića. Razjarena rulja ustaša s puškama u ruci trči iz Vojnića prema Kolariću. Usput hapse srpske civile. Viču, kundače, trče i sabijaju kolonu:
    – Hajde narode na pokrst! Ili katolici, ili ništa!
    Na cestu je istrčao ustaški oficir, dernjao se, mlatarao rukama i naredio:
    – Moja satnija natrag!
    Neki se vratiše, a drugi nastaviše put. S lijeve strane, na pravcu prema Kolariću, pred malim zidanim kućerkom leži pobijena porodica. Tu je i osmogodišnji dječak. Na zidu su krvavi otisci njegovih prstiju. U malu i onisku seosku drvenjaru, pored ceste upada ustaša Paripović. Izvodi petnaest godišnjeg dječaka i uvrštava u kolonu. Ukućani zaplakaše. Nasilnik ponovo svom snagom otvara vrata i naređuje:
    – Ova vrata, da nikada nitko nije zatvorio! Kažite da ih je zauvijek otvorio Hrvat i ustaša Paripović! Sunce vam srbokomunističko! Ništa niste naučili!
    Srpski narod je dovođen sa svih strana. Na njivama su ostajali konji i alatke. U dvorište \ure Kosijera trkom je ušao Paripović. Uzima lopatu. Oštricu naslanja na zemlju. Dlanom pritiskuje vrh držalice, pa kroz stisnute zube, kolutajući očima procijedi:
    – Trebaće nam ova alatka. A, možda i neće…
    Bacio je lopatu na krovište štale i upao u kuću, urlajući poput vepra:
    – Da li vi znadete, da sam ja ustaša od tisuću devetsto trideset druge godine? Majku vam srpsko pravoslavnu! Nikad se pameti nećete dozvati! Brže strožake na sred kuće! Paliti! Sve vas treba zapaliti!
    S ceste se javio rojnik Franjo i pozvao hrvatskog vojnika Paripovića da požuri u pravcu brežuljka i crkve Svete Petke na Kolariću.
    – Bježe, bježe! Udri po neslanom Jovanu! – izderao se vojnik – ustaša Pipan Devčić.
    Prvi je, u pokušaju bijega ubijen lugar Nikola Blagojević, a zatim: Dragić Maćešić i Nikola Padežanin. Nikolu je presjekao mitraljeski rafal. Njegova crijeva i pluća se rasuše po živici…
    U crkvi narod. Izmučen, pretučen. Šćućurili se ljudi. Čekaju glavnog… Stražari pretražuju džepove lugara Nikole Blagojević. U crkvi žagor:
    – Šta ovo znači? Kakva je to država? Što oće od nas? Mi smo ovđe rođeni! Ovo je od vajkada naša zemlja. Šta smo im krivi? Pobiće nas, kao onih 27, prošle godine u Šaulskim lukama… Ma, ljudi neće nas pobiti. Još Ivanović jarak, Šaulske luke i Kapenjak u Petrovoj gori nisu oplakani! A, Juca je bio ljudina. Da nije pobjegao , ostao bi i u Šaulskim lukama. Varali su narod, da su ga ubili i da ga negdje u grabi psi ližu. Za njim je pucalo preko stotinu ustaša i domobrana. Nije mu suđeno. Juca je junak, a mi smo babetine! Jadna nas majka rodila! Lijepo nam je još prošle godine govorio naš učitelj Žarko, da osvjedočene lopove ne čekamo kod kuće…

    Zgarište SPC Svete Petke na Kolariću, gdje je hrvatska vojska 26. aprila 1942. usmrtila i spalila 106 srpskih civila.[1]

    Nemojte ljudi tako! I prošle godine, u avgustu su zatvorili 60 ljudi u crkvu Mlada Neđelja. Tukli su i nekoliko ubili. Možda su i bili krivi. Nijesu sve pobili. Bilo je tu poniženja, a posebno kada su uveli onog 13 godišnjeg ustašu, da našim gorostasima razbija nosove, dok krv ne procuri. Takav je valjda rat. Danas je ovđe i gospodin Žunac. Nije, valjda zaboravio, kad smo ga nosili na ramenima, protiv volje vlasti i prisilili radikale, da baš on bude živinar u našem kraju…To nam je, što nam je! Pogledajte kroz okno. Oko crkve je sve više ustaša. Gore, na brdima su domobrani. Ja znam samo to, da ustašama ne treba vjerovati. Juče sam se u to do kraja uvjerio. U kuću Bože Vučetića ušao je ustaša, njegov poznanik iz Cetingrada. Bili su zajedno u vojsci. Božo mu je priredio gozbu i dao oveći smotak kuna. Kad su pristigli ostali, ustaša je prišao oficiru i nešto šapnuo. Božu su odveli do obližnjeg grmečka i ubili. Sve je to jasno! Ljudi, nas više nema! Vi možda i ne znate, kako su u Štakorovici, tamo iza Krstinje, slavili 10. april, prvu godišnjicu svoje države. U sjeniku su zapalili 22 žene, više djece i staraca. Oko vatre su igrali i pijančevali…
    Strah i bljedilo. Bijele maje su krvlju poprskane. Modrice na obrazima, ruke izlomljene. Lica voštana, pogledi ukočeni, kao oni na zidu i ikonama, svetački. Porodice se drže za ruke. Samo žene i djeca jecaju. Ušao je natporučnik, namrgođen i bijesan. Stao je ispred ubogog naroda:
    – I ostale žene uvedite!
    Dok su ulazile, natporučnik šeta i lupka čizmama po crkvenim podnim pločicama. Čudesna jeka… Zaustavlja se, fiksira uplašeni srpski narod i pita:
    – Tko je od vas najstariji? Neka iziđe!
    Ljudi se komešaju. Traže pogledima, ko bi to mogao biti…
    – Najstariji sam ja, jer ste lugara Nikolu ubili, javi se Stevan Napijalo.
    – Tko je koga ubio? Kako se usudiš lagati? Mrcino! Što da radimo onima koji lažu i koji su se digli na našu mladu hrvatsku državu? Nego.., koliko ti je godina, starkeljo?
    – Pa eto, zakoračio sam sedamdesetu.
    – Kako se zove ova crkva?
    – Pa, to je naša Sveta Petka, gospodine.
    – Nisam te pitao čija je, nego kako se zove!
    Natporučnik priskoči Stevanu i odvali tri šamara, koji zatetura, ali se održa na nogama. Djeca se uznemiriše. Čulo se jecanje i lupkanje zubićima. Toliki narod, a sve se čuje. Čula su se i srca i krv u žilama… Neko zujanje u ušima… Natporučnik se opet usmjerio prema Stevanu:
    – Pitao sam te starkeljo, samo za ime, a kad već tako dobro znaš, reci mi kako se zove ona vaša pravoslavna, ili ortodoksna bogomolja u Vojniću?
    – Ako mene pitate gospodine, ono je Mlada Neđelja.
    Dobro učiš, starkeljo! Danas je ta vaša nedjelja, kako kažeš, Mlada Neđelja. Tamo smo u Vojniću trebali prirediti ovu misu. Da li je tako starkeljo?
    – Mora biti, kako vi kažete, gospodine, tiho izusti Stevan.
    – Nekulturan si stari! Toliko pričaš samnom, a još se nisi predstavio! Tjeraš me na zlo, kopile vlaško! Kako se zoveš?
    – Ja sam Stevan Napijalo, pokojnog Pavla…
    – Pravo srpsko ime imaš Stevane! Ovdje si kršten, bolje reći registriran, kao kopile i jedna tuga više za našu hrvatsku državu?
    – Esam, gospodine.
    – Da li si ovdje vjenčan?
    – Esam, još 1982. godine.
    – Da, da… Ti si za mene pravo otkriće. Ovdje si kršten i vjenčan.
    – Da, gospodine.

    – A, da ti nisi u rodu sa Stevanom Prvovjenčanim? Ćutiš Stevane… Ako prvim vjenčanjem nisi uspio postati Prvovjenčani, postat ćeš to drugim, danas ovdje… Krasno, krasno! Sutra šaljem izviješće našem dičnom Poglavniku i Ravnateljstvu za javni red i sigurnost, da Srbi više u svojoj istoriji nemaju Stevana Prvovjenčanog… Dugo smo vas nosili za vratom, Stevane. Jučer su vaši partizani na Biljegu ubili deset naših ustaša, deset hrvatskih vitezova… Sunce vam krvavo i nedjelju današnju! Ubili su i moga vrsnog prijatelja dr Vladimira Čanića… Zato svi danas, i ne samo zato, umirete ovdje! Gdje su vam sada ti vaši partizani? Mi smo država i nama se polažu računi! Umjesto da tražite milost, vi se bunite! A, morali biste znati svoj položaj i što znači izreka našeg dičnog Poglavnika, da Srbe u Hrvatskoj treba svesti na ništa. Na ništa! A vi ste ništa, samo pod zemljom. Mi to i ne tajimo! To je politika ove države! Prošle nedjelje odmetnici u Gejkovcu ubiše 15 ustaša Poglavnikove tjelesne bojne. Za njih ćemo se danas moliti na naš ustaški način. O ranjenima neću govoriti. I njih je bilo toliko. A, znate li vi, Vlasi i bundžije, tko su pripadnici Poglavnikove tjelesne bojne? U Italiji su 10 godina pripremali stvaranje ove države, da jednoga dana, uz pomoć naših moćnih saveznika: Njemačke i Italije dobijemo svoju nezavisnost. Nijemci i naše slavne postrojbe, pod zapovjedništvom viteza Mesića, su pod Moskvom i Staljingradom, a vi se dižete na ustanak? Bolesa i umobolna nacija, rulja bijednika. Eto, to ste vi ruljo neotesana!

    – Ali, gospodine, vi znate da mi nijesmo ništa krivi. Mi smo siromašan seljački narod, javi se Teodor Gušić… Poznam vašeg oca. Trgovali smo i častili se na karlovačkom placu. On bi nam bio svjedok u nevolji… Radite vi od nas starijih, što vas je volja. Pustite djecu, ovu nejač i žene. Imajte srca! Ne činite zlo njima pred ovim oltarom, pred očima svetaca naših. Ako treba umrijeti, neka muškarci umiru! Tako je ovđe vajkada bilo. Muška je čeljad u ratovima umirala. Krajina je ovo bila gospodine…
    Natporučnik Mijo Latković se podiže na prste, izvadi pištolj i cikne:
    – Ne spominji moga uvaženog oca. I on je proslavio uskrsnuće naše hrvatske države! Vi ne samo da ste naivni, nego i blesavi. Kakva Krajina? Nema je već 60 godina… Nejač! Kakva nejač? Svi biste sutra pucali! Digli ste se na državu! Žgolje! Imamo tenkove, zrakoplove i topove! Imamo moć! A vi? Svi će te danas umrijeti, i to baš ovdje!
    Glas mu je odjekivao, odbijajući se od zvonika. Zveckali su svijećnjaci, lusteri i kandila… Natporučniku je prišao ustaša, predratni učitelj u Tušiloviću i zamolio:
    – Nemoj tako. Kolegijalno te molim. Obojica smo školovani. Znamo i praštati. Što radiš od ovih ljudi?
    Natporučnik se okrenu. Snažno zatabana cipelama i ciknu:
    – I ti! Sentimentalna mrcino! Ako ne možeš gledati, napolje! Evo, od svih će živjeti samo ova crnoputa žena, ova crnka! Ha, ha, čudna žena. Donijela mužu jelo. Što je jeo, jeo je, ali nikada više!
    Milena moli:
    – Gospodine, pustite mi muža. Imam zlata kod kuće…
    Natporučnik ironično:
    – I tvoja glava zlata vrijedi, ljepotice! Ustaše! Radite svoj posao! Za sve su odgovorni: Paripović i Pipan Devčić! A ti crnka, povedi me u svoj zlatni rudnik.

    Sjevnuli su noževi. Crkva je za tren bila u krvi. Plećati Milić Vučetić skače na Pipana, ali ga ostali usmrtiše. Metež, noževi i krv. Vapaji i plač djece za roditeljima, za braćom i sestrama. Jauci i zapomaganja…A, oni, tuđi, nikad viđeni samo su rezali grkljane, klali i opet klali. Krv i hroptanje. Tek poneka razgovijetna riječ: mama, tata, sine, jedini zbogom. Prokletnici! Sjeme vam se zatrlo!

    Natporučnik s trojicom ustaša ide za Milenom prema Ledeniku. Draga se u naručju rasplakala. Njen plač je prekrivao krikove užasa. Tek je navršila godinu, a ovog trena postaje sirota. Nikad više neće vidjeti tatu Branka. Prepoznavala je njegov lik, smiješila mu se i zvala ga Bajko.

    Jauci i jeka smrti prestaju. Iz Svete Petke se izvijao visoki crni dim. Prekrio je kućerke sela Kolarića. Nošen vjetrom putuje prema Vojniću i Petrovoj gori.
    Milena je iznijela nanizane dukate, svoj miraz i svadbene milošte. Natporučnik je radosno pogleda i dovikne:
    – Crnka, nisi me prevarila! O, da. Zaista je to zlatni rudnik. Nego, imaš li mlijeka ili rakije?
    – Imam gospodine!

    Drhtavim rukama je iznijela iz podruma rakiju i ponudila. Ispričala se natporučniku, da će mlijeko donijeti kad presvuče malu Dragu, što je ovaj, očito zadovoljan dukatima odobrio.

    Milena se, s Dragom u naručju, iza štale domogla šumaraka Debele kose. Trčala je šuštećom šumom. Stalno se obazirala i prisluškivala. Nikako da utvrdi, čuje li svoje ili tuđe korake, da li je neko doziva ili joj se pričinjava? Kada stane: pomisli: stali su i oni. I ponovo tako, sve do sutona i sela Burića. I u Gornjem Budačkom vatra. Vidjela je kako partizanski komandant, ovdašnji seljak i komunista iz sela Svinjarice, Milutin Košarić pali drvenu pravoslavnu crkvu, remek djelo seoske i crkvene arhitekture iz 18. vijeka. S njim je u društvu komesar Grupe kordunaških partizanskih odreda, Hrvat i karlovački komunista Većeslav Holjevac. Očito zadovoljan i razdragan trljao je ruke i dobacio svome saborcu Milutinu:
    – Neka gori. Sve neka gori! To je u našem interesu! Biće više proletera!
    Milena je ispričala parizanima, šta se desilo u crkvi na Kolariću, a jedan će od njih:
    – Slušaj ti mene! Ja sam drug komesar 1. čete. Koliko su ti ustaše platili za ovu propagandu? Strašiš ovaj pošteni narod. Niđe ni riječi o tim gnjusnim lažima! Da li ti je jasno? Da nemaš tu malu u naručju, išla bi u trinajsti bataljon! Lažna propaganda se u našem pokretu strogo kažnjava, drugarice!
    Milena se povukla i šaputala u sebi:
    – Bože daj, da je ovo san. Možda je drug komesar u pravu?
    Čvrsto je stisla svoju siroticu i nastavila put kod rodbine u Perić Selo.

    Hrvatski vojnici ispred Pravoslavne crkve Mlada Neđelja u Vojniću

    Natporučnik u Ledeniku s pratnjom pretražuje Milenino stanje, obilazi štalu i stožine, podiže daske na bunjištu, a Milene nema. Ugledao je grm i shvatio da ga je crnka prevarila. Pištoljem je rešetao prema proplancima Debele kose.

    Dim je natkrio vojnićku kotlinu. Krov crkve Svete Petke se ruši. Varnice, kao duše svjetlucaju, dižu se i gase negdje visoko. Plameni jezici pucketaju. Izvlače se povijeno kroz polupane prozore. Mlado lipovo lišće usahlo, a crni nagorjeli ogranci sablasno strše u nebo.
    Kroz prozor seoske drvenjare užas je gledala Kata Vukobratović. Pratilac natporučnika Mije Latkovića, pripit i razdragan, podrugljivo pita staricu:
    – Peče li te bako, Sveta Petka jako? Kata je, krsteći se, raspletene kose, bez riječi gledala ovaj pakao zemaljski.
    U zao čas su, toga jutra poranila djeca Milića Mandića. Htjela su da nahrane svoga tajkana. Ponijeli su zdjekicu sira i komad pogače. Zaklani su pred njegovim očima. U vatri, s njim sagorješe: trinaestgodišnji Nikola, devetgodišnji Branko i sedmogodišnja Dragica, suza tatina.
    Na cesti, pored crkvenog zgarišta, natporučnik Mijo susreće psa. Mami ga i daje kruh. Iz popovog stana iznosi mantiju i nabija psu oko vrata, pa iz sveg glasa:
    – Hajde psino! Obiđi sela pravoslavna! Ponesi svete vodice! Posveti nekrste i antikrste! O, ho! Dobro ti stoji svetačko ruho… Pa, ti si vanredan vlaški pop! Jest, da ti nedostaje bradica… Predpostavljam, da se i ne osjećaš dobro. Mislim na miris tamjana. Ovo ti je najveći dim crkvenog kandila u povijesti pravoslavlja… Vidiš da duše tvojih vjernika s dimom idu bez povratka, pravo u nebo… I ti si njihov! Suzne su ti oči, bitango srbopravoslavna!

    Pištolj se oglasio pet puta. Pas se strovalio u grabu ispod živice, trzajući nogama, zamotan u svetačku mantiju popa Dušana Malobabića, kojeg su ustaše s popadijom Milenom i sluškinjom Anđelijom Kresojević zaklali na istom mjestu, osam mjeseci ranije.

    Natporučnik se, u društvu svojih pratilaca spuštao kolarićkom nizbrdicom, preko mosta i uputio kroz dimnu zavjesu neobična mirisa prema Vojniću. Zgarište je pucketalo i varničilo dugo u noć.

    U ognju ove drevne bogomolje, s ikonama i uspomenama izgorjeli su:

    IZ KOLARIĆA: Božić Miloša Dmitar ( 1885. ), Božić Nikole Milić -Bajt ( 1887. ), Ivošević Teodora Jovan ( 1902. ), Kosijer Mihajla Đuro ( 1895. ), Kosijer Mihajla Jovan ( 1903. ), Kosijer Đure Vladimir ( 1925. ), Kresojević, Marka, Nikola – Džino ( 1898 ), Padežanin Milića Nikola ( 1870. ), Oparnica Milić ( 1908 ),

    IZ LEDENIKA: Martinović laze Ana ( 1893. ), Martinović Dmitra Mila ( 1899. ), Martinović Mihajla Miloš ( 1922. ), Novaković Save Mile, Vezmar Marka \uro (1900. ), Vezmar Milića Milka ( 1903 ), Vukobratović teodora Anelija ( 1910 ), Vukobratović Jovana Branko ( 1920 ), Vukobratović Janka Danica ( 1900. ), Vukobratović Miloša Dušan ( 1920. ), Vukobratović Ninka Dušan ( 1910 ), Vukobratović Janka \uro ( 1896 ), Vukobratović Milića Jovan ( 1883. ), Vukobratović Mihajla Ljubica ( 1889. ), Vukobratović Teodora Ljubica ( 1923. ), Vukobratović Teodora Marko, Vukobratović \ure Mihajlo ( 1914. ), Vukobratović \ure Mile ( 1922. ), Vukobratović Jovana Milica ( 1918. ), Vukobratović \ure Nikola ( 1926. ), Vukobratović Dmitra Pavao ( 1924. ) i Vukobratović Mihajla Stanko 1911. ).

    IZ KUPLENSKOG: Blagojević Vase Marko ( 1909. ),Blagojević Miloša Mile ( 1897. ), Blagojević Mile Dmitar ( 1925. ), Blagojević Vase Mile ( 1899. ), Blagojević Lazara Nikola ( 1872. ), Blagojević Stevana Stanka ( 1901. ), Dobrosavljević Ninka Mihajlo ( 1887. ), Dokić Pavla Marko ( 1906. ), Dokić Pavla Mile ( 1898. ), Gušić Maksima Teodor ( 1903. ), Gušić Petra Anđelija ( 1885. ), Hajdin Stevana Marko ( 1904. ), Hrstić Nikole Marko ( 1901. ), Kresojević Ignjatije Božo ( 1884. ), Maćešić Miloša Dragić ( 1926. ), Maćešić Petra Dragić ( 1908. ), Maćešić Petra Mile ( 1911. ), Maćešić Petra Milić ( 1918. ), Maćešić Dmitra Milić ), Maćešić Mile Petar ( 1887. ), Magarac Milić ( 1918. ), Mandić Pavla Anka ( 1907. ), Mandić Milića Branko ( 1933. ), Mandić Milića Nikola ( 1929. ), Mandić Milića Dragica ( 1935. ), Mandić Pavla Milić ( 1908. ), Mandić Marka Petar ( 1922. ), Mihajlović Marka \uro ( 1900. ), Mihajlović Gaje Milka ( 1903. ), Napijalo Simeona Cvijan ( 1875. ), Napijalo Miloša Dragić ( 1918. ), Napijalo Pavla Dragić ( 1885. ), Napijalo Tome Dragić ( 1885. ), Napijalo Stevana Drago ( 1914. ), Napijalo Janka Julika ( 1885. ), Napijalo Mile Ljubica ( 1928. ), Napijalo Ilije Marko ( 1896. ), Napijalo Jovana Marko ( 1885. ), Napijalo Bože Milić ( 1884. ), Napijalo Dragića Milić ( 1912. ), Napijalo Lazara Milić ( 1888 ), Napijalo Cvijana Miloš ( 1905. ), Napijalo Nikole Ninko ( 1907. ), Napijalo Cvijana Simo ( 1907. ), Napijalo Pavla Stevan ( 1873. ), Sipić Sime Mile ( 1926 ), Sipić Velimira Miloš ( 1925. ), Vila Vase Mirko ( 1913. ), Vučetić Miloša Danica ( 1930. ), Vučetić Kata ( 1896. ), Vučetić Mile Milić ( 1912. ) i Vučetić Teodora Miloš ( 1907. ).

    IZ RADMANOVCA: Džodan Miloša Vaso ( 1895. ), Gušić Janka Stanka ( 1878. ), Novković Dragića Sofija ( 1905. ) i Novković Jandre Stanka ( 1890. ), Novković Stanka ( 1900 ).

    IZ OSTALIH SELA: Đipalo Đure Boja ( 1918. ) iz Cvijanović Brda, Jurić Janka Marko ( 1925. ) iz Knežević Kose, Korać Đure Anka ( 1902. ) iz Gornjeg Vojnića, Kraguljac Jovana Mile ( 1905. ) iz Čremušnice, Lovrić Dragića Rade ( 1921. ) iz Cvijanović Brda, Magarac Đure MIlić ( 1920. ) iz Krnjačkog Grabovca, Perić Milića Novak ( 1895. ) iz Budačke Rijeke, Petrić Mile ( 1895. ) iz Svinjarice, Petrić Vida ( 1900. ) iz Svinjarice, Radulović Ilije Mila ( 1910. ) iz Vojnićke Poljane, Todorić Jovana Milica ( 1917. ) iz Svinjarice i Cukar Mićo iz Kordunskog Ljeskovca, Crnković Anka iz Ključara, Perić Dragica iz Ključara, Perić Sofija iz Ključara, Bastajić Ilija iz Prkosa, Lovrić Rade iz Babinje, Slunj.

    —– o0o —–

    Nižu se proljeća i godine, a zidine crkve Svete Petke na Kolariću ćute i podsjećaju na krvavi aprilski proljetni dan… Gaču jata vrana i gavranova. Mjesto krvavo i tužno druguje s crnim ticama. Osipa se, zjapi i proviruje kamenje brižnim rukama slagano. Zub vremena ga rastače i drobi.

    Nekad se ovdje pjevalo, krstilo i vjenčavalo. Čula se ojkača, danguba i četverožica, igralo kukunješće, kruška, milica i seljančica. Odavde su i kubure i mužari i zvona odjeke u sela slali, na blagdane podsjećali, mrtve na vječiti počinak ispraćali…Stoje sivo crvene zidine od kamena i cigle sazdane. Stoje i kriju vapaj, plamen, užas nevolju i golgotu srpskoga naroda. Govore izgledom stravičnim i jatima crnih tica na lipama iz davnine.

    U ovoj plamenoj grobnici, na svetom mjesu, hrvatska vojska nožem i ognjem usmrti 26. aprila 1942. godine stotinu i šest Srba: iz Kolarića, Ledenika, Kuplenskog, Radmanovca, Cvijanović Brda, Svinjarice, Krnjačkog Grabovca, Budačke Rijeke, Vojničke Poljane, Gornjeg Vojnića, Knežević Kose, Čremušnice i Kordunskog Ljeskovca…Sablasno zjape zidine okružene stoljetnim ranjenim lipama i kreštećim kricima zlosjetnih i zloslutnih, vrana, čavki i gavranova




    0



    0
  9. Zivela Srpska Krajina!




    0



    0
  10. Vuk Draskovic kaze da je Hadzic bio Milosevicev kaplar. U srpskoj vojsci nikada nije bilo kaplara to vazi za ustase i poturicu Draskovica koji je takodjer za vrijeme rata u Krajinu tom istom kaplaru slao dobrovoljce. Kako se smrdez okrece kao na vjetru drago mi je sto mene ne moze dotaci.




    0



    0
  11. Da se, *zamjetiti*, da je Vuk Draskovic,SPO, na forumima, zasticen *ko sveta krava*, u domacoj stampi, jaci je i od Veslija Klarka,strogo se vodi racuna, o *politickim otpadima*..*europskim auto otpadima*…o junacima, osnivacima *srBske garde*..




    0



    0
  12. Osporavam,tvrdnju SPO..*Jugoslava mlad majora*, izrecenu na tv Palma plus,da su Komunisti i Partizani *ratovali za Rusiju*. Ali, ako je ta *teza* odrziva,jos odrzivija je ne teza nego istina, da su cetnici ratovali za Njemecku.Jer, SrBski politicari,medju njima na primer, *najbogatiji Srbin u Evropi*, Milan Stojadinovic, je uvalio cetnicima *vruc krompir*, kako bi odrzao svoje pozicije i licnu korist, naravno u kapitalu, inace svojini drzave i naroda, prirodnim resursima Bora, Majdanpeka…itd.Isti taj krompir, cetnici i ustase su podgrejali, nakon..*istorijskog pomirenja Stojadinovica i Pavelica..1954. godine u Argentini. A, posledica ratovanja Rusije, je slom fasizma, rasizma..i robovlasnickog odnosa *arijevaca*, sto je ucinjeno i u Jugoslaviji. Stotine miliona,bezocno eksploatisanih ljudi je doslo do boljeg zivota, planeta je obogacena novim tehnologijama, proizvodima, stotine hiljada opismenjenih ljudi, obrazovanih ljudi je preuzelo *odgovornost*.




    0



    0
  13. BORBA KATOLIČKOG KRŠĆANA ZA SRBIJU

    Breivika iznerviralo fašističko NATO-vo bombardiranje Srbije

    Norvežanin – Anders Behring Breivik odlučio je pokrenuti revoluciju u Europi protiv globalizma, multikulturalizma i islama, razočaran sudjelovanjem Norveške u NATO bombardiranju Srbije 1999. godine. Norvežanin je napisao je manifest na 1.500 stranica pun poruka, a Srbija i ratovi koje je vodila zauzimaju značajno mjesto“,

    Donosimo vam najzanimljivije dijelove koje je objavio Norvežanin odnose se na Balkan, ponajprije sukobe na Kosovu i u Bosni i Hercegovini.

    Braća Srbi
    Srbe oslovljava kao braću:

    „Potpuno je neprihvatljivo to što su Amerika i Zapadna Europa bombardirale našu srpsku braću. Sve što su oni htjeli jest deportirati albanske muslimane nazad u Albaniju. Kad su Albanci to odbili, Srbi nisu imali drugog izbora nego upotrijebiti vojsku. Nedopuštanjem Srbiji da riješi problem na svom teritoriju zapadni režimi iskopali su grob za Europu. Napravili su budućnost u kojoj će nekoliko mini-pakistana na kraju biti stvoreno u svakoj zapadnoeuropskoj prijestolnici (misli na bombaše samoubojice). To je neprihvatljivo, potpuno neprihvatljivo“.

    On navodi povijesne podatke vezane za tursko osvajanje Balkana, spominje Kosovsku bitku 1389. i kako su Turci vladali Srbijom pet stoljeća.

    Bosna je bila srpska i samo srpska

    Piše i o ratovima na Balkanu 90-ih. Tvrdi da je Bosna povijesno srpska zemlja, što je, navodno, utemeljeno na tome što su Južni Sloveni naselili Balkan u sedmom stoljeću, a kao dva najveća plemena navodi Srbe i pokatoličene Srbe , Hrvate, piše srpski dnevnik.

    Bosna je bila srpska i samo srpska. Nije bilo nijednog muslimana i to 500 godina, sve dok Turci nisu osvojili Balkan, citiraju Breivika, koji se koristi povijesnim činjenicama, kao, recimo, onim o poturčenju i pokatoličenju Srba čime opravdava svoje ciljeve.

    Ivo Andrić nije izučavan u školama!?

    Citiraju i dio manifesta koji se odnosi na Ivu Andrića, velikog bosanskog pisca.

    Prva stvar koja je učinjena u BiH kad je Zapad odlučio uvesti demokraciju u toj zemlji, odnosno uspostaviti muslimansku vladavinu, bilo je protjerivanje Ive Andrića iz škola’. On navodi da se Andrićevo djelo, za koje je dobio Nobelovu nagradu, ‘Na Drini ćuprija’, može naći u svakoj knjižnici na Zapadu, ali da u Bosni taj pisac nije bio izučavan u školama.

    Tito ustaša radio na slabljenju Srbije

    Bavio se i Hrvatom , ustašom ,Josipom Brozom Titom iz čijeg citata „Za jaču Jugoslaviju treba nam što slabija Srbija“, zaključuje da je jugoslavenski vođa bio mrzitelj Srba.

    Albanci su, napisao je Breivik, porazili Srbe tek u dvadesetom stoljeću kada postali brojniji „tako što su rađali pet puta više djece i državnom politikom koja je vođena protiv srpskog stanovništva“. Uspoređuje Židove pod nacistima sa Srbima pod Albancima na Kosovu koji su iskusili isti trend depopulacije te etničkih prinuda koje su Srbe natjerale na raseljavanje.

    Odšteta Srbiji i upoznavanje s Karadžićem

    Norvežanin smatra i kako SAD i europske članice NATO-a trebaju srpskom narodu platiti odštetu od 500 milijardi eura za ratne zločine koje je počinio NATO. Alternativa je, ističe norvežanin, da europske zemlje u NATO-u plate Srbiji 500 milijardi eura za obnovu, pod uvjetom da pruže vojnu podršku za oslobađanje Kosova i ostatka Balkana od muslimanske vladavine.

    Breivik u svom manifestu navodi kako bi volio upoznati papu Jozefa Ratzingera živo zlo ili ruskog premijera Vladimira Putina borca za pravdu , ali i haškog optuženika borca za kršćanstvo u Srebrenici, Radovana Karadžića. Za nadati se da će sve više kršćana iz Europe sljediti ponosnog Norvežana i branitelja kršćanstva na Balkanu.




    0



    0
  14. Ante Pavelić tražio obnovu NDH od Amerike, Ante
    Pavelić, poglavar Nezavisne Države Hrvatske, nalazio se u bekstvu 15
    godina. Uprkos naporima jugoslovenske obaveštajne službe, Pavelić nikad
    nije bio izručen, niti mu je bilo suđeno, mada je bio tretiran kao
    neprijatelj jugoslovenske države „broj 1“, piše „Večernji list“,
    iznoseći novootkrivena dokumenta koja objašnjavaju zašto KOS i UDBA
    nisu uspeli da dovedu do toga.

    Tajna dokumenta nedvosmisleno pokazuju da su Pavelića u bekstvu
    indirektno štitile britanska i američka obaveštajna služba, piše
    „Večernji list“.
    Kako se navodi, Pavelićev beg iz Zagreba bio je planiran daleko pre
    pada NDH, u maju 1945. godine. Dokumenti kojima se Pavelić služio da
    pobegne, „Ausvejs“, izdati su u Konzulatu NDH u Gracu, decembra 1944.
    „Večernji list“ ukazuje da su ta dokumenta, izdata na ime Antona
    Serdara, verovatno bila vremenski „vraćena unazad“. Za razliku od već
    poznatih fotografija na kojima je koristio lažne brkove i bradu,
    Pavelić na novim dokumentima ima brkove i alpski šešir.
    Pavelić je uspeo da izbegne izručenje novoj jugoslovenskoj vladi, a
    anglo-američke obaveštajne službe stupile su sa njim u kontakt krajem
    1945. Razlog produbljavanja tog kontakta najverovatnije leži u
    radikalizaciji odnosa režima Josipa Broza Tita i zapadnih saveznika,
    piše „Večernji list“.
    Novootkrivena dokumenta pokazuju da se Pavelić u vreme bekstva u
    Austriji uvelike pripremao za sastanak sa američkim obaveštajcima.
    Koncept izveštaja koji je napravio za Amerikance, a koji je objavio
    „Večernji list“, izdiktirao je na brzinu, a na prvoj strani dokumenta
    stoji rukom nadopisano: „Samo kao vodič pred američkim okupacionim
    trupama“.
    Kako se pretpostavlja, rukopis pripada nekom posredniku ili Pavelićevoj ćerci Višnji.

    Pavelićev izveštaj Amerikancima počinje od „sedmog veka“. On je ustaški
    pokret predstavio kao „legitimnu reakciju na srpske zločine u
    Kraljevini Jugoslaviji“, a ustaše kao „nacionalne revolucionare koji
    nemaju nikakve veze s nacizmom i fašizmom“. Titove partizane opisao je
    kao „zajedničke neprijatelje u antikomunističkoj koaliciji“.
    On se takođe požalio Amerikancima i Britancima na italijansku i nemačku politiku koje „koče razvoj NDH“, piše „Večernji list“.
    Kako
    je naveo u memorandumu, Nemci su želeli opstanak Kraljevine
    Jugoslavije, a Rimske ugovore, prema kojima je Italiji pripala gotovo
    čitava Dalmacija, potpisao je pod pritiskom Nemaca i Italijana.
    Kako prenosi „Večernji list“, u Pavelićevom konceptu izveštaja ne
    pominju se rasni zakoni, koji su bili osnova progona Jevreja, Srba i
    Roma u NDH, a ne pominju se ni Jasenovac ni drugi zločini.
    „NDH nije delo Nemačke niti nacionalsocijalizma, nego je delo hrvatskog
    naroda. Ustaški pokret nije kreatura ni delo fašizma. Ustaška vojska
    nema ničeg zajedničkog sa SS organizacijom, nego je hrvatska narodna
    vojska za odbranu hrvatskog naroda“, napisao je Pavelić.
    „U interesu zapadne civilizacije, u interesu mira, napretka i slobode u
    ovom delu Europe, potrebno je da se opet uspostavi NDH. Svako drugo
    rešenje je neprirodno i nepravedno. Na ovo rešenje spremna je danas
    sigurno i Srbija, nakon toliko gorkih iskustava, sigurno da samostalna
    Srbija i samostalna Hrvatska mogu sretno jedna kraj druge da žive, dok
    spajanje obe (zemlje) u Jugoslaviju znači i za jednu i drugu smrt i
    nesreću.“

    Pavelić je do sredine juna 1945. boravio u Lejngretu, skrivajući se po
    austrijskim manastirima, prema postojećim dokumentima. Plašeći se
    potere jugoslovenske vlade, on prelazi iz britanske u američku
    okupacionu zonu u Austriji, gde njegovi saradnici stupaju u kontakt sa
    američkim obaveštajnim službama.
    Iako su jugoslovenski obaveštajci 1946. pripremili operaciju hapšenja,
    on je uspeo da misteriozno nestane iz Austrije. Istoričari smatraju da
    Pavelić to nije mogao da uradi bez pomoći Amerikanaca, što je suprotno
    ustaljenim mišljenjima da mu je u bekstvu pomogla jedino katolička
    crkva.
    Deo crkve, koji je podržavao ustaški pokret, sakrivao je mnoge ustaške
    lidere, ali Pavelić ne bi mogao da pobegne da nije bilo ključne pomoći
    zapadnih sila, navodi „Večernji list“.
    Kako dodaje list, Pavelića su od 1945. do 6. novembra 1948, kada je
    italijanskim parobrodom „S/S Sestriere“ otišao za Argentinu, u stopu
    pratili saveznički obaveštajci. U Argentini su ga dočekali velik deo
    hrvatske imigracije, ali i špijuni UDBA-e u diplomatskim misijama nove
    Jugoslavije.




    0



    0
  15. Dragana Ana

    SMOTRA U LAUDONOVU GAJU
    Radost u Krbavskom polju — Komandant Mićun i komesar Pepa — „Matićevci“ — ponos lapčana — Bataljonom „Ognjen Prica“ korenički se kraj odužio svome poznatom zemljaku — „Španac“ Mićo Radaković živi u imenu bataljona — Udarnom bataljonu Lika pretijesna.
    Guste borove krošnje u Laudonovu gaju, podno izduženog i napola spaljenog sela Salamunića, u sjeverozapadnom dijelu Krbavskog polja, poslužile su toga augustovskog dana 1942. godine kao dobrodošlo sklonište od sunca i iznenadnog naleta neprijateljevih aviona pripadnicima triju ličkih bataljona, koji su se tu okupili da bi saznali da će udubuće, zajedno s jos jednim bataljonom — Udarnim, sačinjavati Drugu narodnooslobodilačku partizansku brigadu Prve operativne zone Hrvatske, u stvari drugu po redu brigadu formiranu u Hrvatskoj, koja će već nepun mjesec dana kasnije postati udarnom.
    Borcima i starješinama to su u prigodnoj riječi saopćili komandant Milan Šakić Mićun i komesar Petar Babić Pepa.
    Radosna vijest nije mogla proći bez slavlja. U pjesmi i igri je učestvovalo i stanovništvo Šalamunića.*
    * U dokumentima nema tačnog datuma formlranja brigade. U njima najčešće stoji: „sredina augusta 1942. godine“, a spominju se i 19. i 20. augusta.
    Deveti proleterski pješadijski puk, koji nastavlja tradiciju ove brigade, kao dan puka proslavlja 20. augusta.
    Komandanta Mićuna su znali mnogi okupljeni borci. Oni koji su rođeni u Krbavskom polju i oko Korenice znali su ga i kao popularnog „uču“, a neki i kao predratnog sekretara Kotarskog komiteta KP za Korenicu. Pojedini su čuli da je kao rezervni potporučnik bivše jugoslavenske vojske u aprilskom slomu učestvovao u borbama protiv Italijana kod Gračaca i da su ga Nijemci bili zarobili, ali da je krajem juna 1941. godine ipak stigao u Liku i odmah se povezao s organizatorima ustanka.
    Mićun je još prije ustanka rukovodio logorom u Bjelopolju. Njegove razborite riječi su razbijale malodušnost i ulijevale nadu. Već prvih ustaničkih dana postao je komandant sektora Korenice, a kasnije Udbine. (Sektor je objedinjavao nekoliko logora, i predstavljao je dio linije fronta na oslobođenoj teritoriji.) Mićun je rukovodio jedinicama u borbama za oslobodenje Plitvica, u napadu na ustaško uporište Podlapac i neke druge neprijateljeve garnizone. Prvi je komandant bataljona „Krbava“. U opsadi Korenice sa svojim je jedinicama zatvarao pravac od Udbine. U proljeće 1942. rukovodio je partizanskim snagama u razbijanju četnika u gračačkom kotaru. Mićun je od sredine 1942. komandovao bataljonima koji su sačinjavali Drugi lički partizanski odred. S te dužnosti je došao na još odgovorniju — za komandanta Druge ličke brigade.
    Mnogim borcima koji su bili na taj smotri nije bio nepoznat ni komesar Pepa, mladi mašinski bravar iz Ličkog Tiškovca, koji je prva revolucionarna iskustva stjecao u drvarskim sindikatima. Iako tada još nije
    Nema ni zvaničnih podataka o broju pripadnika brigade u vrijeme formiranja. U raznim raspoloživim izvorima nailazi se na brojke od „oko 1000“ pa sve „do 1200“.
    Prvi siguran izvor podataka je izvještaj štaba brigade od 22. X 1942. godine. Iz njega se vidi da je brigada 17. X 1942. godine imala 1.248 boraca i starješina i da je bila naoružana sa 970 pušaka, 39 puškomitraljeza, 9 teških mi-traljeza i tri laka minobacača.
    22
    bio član KPJ, on je već u dane pred ustanak u svom kraju bio među najagilnijim aktivistima u priprema-nju oružane borbe. Među prvim je borcima bio i u dvadeset sedmojulskim jurišima oko Drvara i Srba. Mala grupa boraca i on uporno su odbijali veliku italijansku kolonu koja je bila krenula ka tek oslobo-đenom Drvaru. Kad su u razdoblju septembar — okto-bar 1941. Italijani ponovo okupirali oslobođene krajeve u južnoj Lici i kad je i u Pepinom kraju bilo ne malo onih koji su se kolebali i mislili da je s ustankom gotovo, a i pojedinaca koji su pod firmom obrane „ugroženog srpstva“ počeli kao četnici služiti okupatoru — Pepa je nepokolebivo ostao uz malobrojne ko-muniste i neumorno objašnjavao pogubnost okupato-rove politike. U drugoj polovini novembra svesrdno je pomogao komunistima u formiranju bataljona „Marko Orešković“, u kome je odmah postao politički delegat jednog voda u Drugoj četi. Svi su ga „krntijaši“ cijenili ne samo zbog njegove skromnosti i političke aktivnosti već, možda još i više, zbog neustrašivosti. U jurišima u najodsudnijim trenucima Pepa bi često zgrabao bombe i jurišao ispred svog voda i čete. Skromnost i jednostavnost, stalna aktivnost, hrabrost i beskompromisnost u sprovođenju politike Partije — to su osnovne vrline koje su Pepu za nepuno pola druge ratne godine uzdigle od komesara čete do zamjenika komesara Trećeg ličkog partizanskog od-reda i komesara brigade.
    Zamjenik komandanta je bio Lazo Radaković, zamjenik komesara Bogdan Vujnović, a operativni oficir Durad Pokrajac.
    Od te trojice rukovodilaca većini boraca je najpoznatiji bio Lazo, jer se Likom često pričalo o nje-govoj hrabrosti.
    Brigadu su sačinjavali: Prvi bataljon „Stojan Matić“, Drugi bataljon „Ognjen Prica“, Treći bataljon „Mićo Radaković“ i Četvrti bataljon Udarni.
    Bataljon „Stojan Matić“, „svojatali“ su stanovnici Donjeg Lapca i sela oko njega, jer su u njemu bili borci isključivo iz toga kraja. Borbena tradicija bataljona ispisivala se gotovo godinu dana. Pod nazivom „Lapački“ on se spominje već u septembru 1941. Prvi njegov komandant je bio Stojan Matić, a komesar Gojko Polovina. To je tada bio bataljon samo po nazivu, jer je bio sastavljen od većeg broja slabo povezanih manjih seoskih gerilskih odreda. On će postati čvrsta, sasvim nova jedinica tek u drugoj polovini novembra 1941, kad je reorganiziran, mada je još i tada teritorijalna jedinica, a najsnažniji će biti u proljeće 1942, pred ulazak u sastav novoformiranog Trećeg ličkog partizanskog odreda, kad su u njemu bila 353 borca, naoružana sa 300 pušaka, 12 puškomitraljeza i 2 teška mitraljeza. U to vrijeme je brojčano bio najjači bataljon u Lici. U početku je on imao i jednu haubicu od 100 mm sa 117 granata. To je bio prvi partizanski top u Lici, a zaplijenjen je u borbi s ustašama 7. oktobra 1941. godine, kod sela Kruge između Bihaća i Donjeg Lapca.
    Bataljon je do stupanja u tu novu, veću i snažniju partizansku jedinicu — brigadu, već učestvovao, i to uspjesno, u mnogim okršajima s ustašama, domobranima, žandarima, četnicima i italijanskim okupatorima. U tom razdoblju se naročito istakao u borbama za oslobođenje Kulen-Vakufa, razbijanju oktobarske ustaško-domobranske ofenzive na oslobođenu teritoriju, višemjesečnom držanju „fronta“ na Drenovači — prema Bihaću, učešćem s „krntijašima“ u trećem oslobađanju Donjeg Lapca — ovoga puta i od okupatora: otpor Italijana i malobrojnih četnika je slomljen tek poslije žestoke cjelodnevne borbe (italijanski gubici: preko 200 ubijenih, ranjenih i zarobljenih, a partizanski 15 mrtvih i 23 ranjena borca).
    Više bolno nego radosno odjeknula je Likom ta nova pobjeda njenih partizana: desetak metara pred italijanskim bunkerom u jurišu je smrtno ranjen komandant Stojan Matić, jedan od najpopularnijih ličkih ustanika. Kada se rastajao sa životom pred fašističkim bunkerom, Stojan je našao snage da u dubokom snijegu rukom iskopa rupu i u nju zatrpa spisak svojih boraca i drugi povjerljiv materijal koji je bio u njegovoj torbi. Želeći da svog komandanta izvuče na sigurno mjesto, do njega je bio dopuzio borac Đurica Rašeta. Osjećajući da ga od smrti dijeli samo još koja minuta, Stojan je odbio pomoć, ali nije zaboravio da pokaže gdje je skrio dokumente. Uskoro više nije pokazivao znakove života.
    Stojan nije bio komunist, ali kad se odlučio da pod vodstvom komunista pođe u borbu, taj pošteni aktivni oficir bivše jugoslavenske vojske više se nije kolebao. Četnicima, a posebno jednom od njihovih ka-snijih vođa, svom rođaku majoru Bošku Rašeti, koji su u ustaničkim danima ulagli mnogo napora da ga povedu putem izdajništva, Stojan je odlučno odgovorio: „Ja nisam komunist, ali sam uvidio da jedino komunisti vode pravednu oslobodilačku borbu, i svakom istinskom rodoljubu i patrioti je mjesto među njima … “ U jednoj drugoj prigodi je kazao: „Ako narod ide u smrt i skače u vodu, i ja ću s njim, a neću ići protiv njegove volje“.
    Za ime Stojana Matića, za njegove organizatorske sposobnosti, za njegovu hrabrost i neumorno pregaralaštvo usko su vezani mnogi ustanički uspjesi u južnoj Lici, a posebno u lapačkom kraju. Zato ga je Lika poslije smrti i u pjesmi svrstala uz Marka Oreškovića i s podjednakim bolom oplakivala obojicu:
    „Da nam ne bi Stojana i Marka, još bi mnoga zakukala majka“.
    Stojan (narodni heroj) je poginuo 27. februara 1942. Već nekoliko dana poslije toga — 5. marta — njegov Lapački bataljon krenuo je u borbe s Italijanima i četnicima oko Srba pod imenom svog prvog komandanta. Bataljon se zvao „Stojan Matić“. Do ulaska u brigadu „matićevci“ učestvuju u razbijanju italijanske proljetne ofenzive u Lici, uništavanju ustaške posade u Podlapcu, oslobađanju Brušana, Smiljana, Bužima i još nekih hrvatskih sela u zapadnoj Lici, rastjerivanju četnika oko Gračaca …
    U te nove borbe bataljon su uspješno vodili novi komandant, raniji Matićev zamjenik Tomica Popović (umro 1965. god. kao general-potpukovnik JNA, narodni heroj) i komesar Stevo Tišma. Oni su na čelu „matićevaca“ bili i na smotri u Laudonovu gaju.
    Među ustanicima iz koreničkog kotara pričalo se o herojskom držanju komuniste, novinara i publiciste Ognjena Price kad su ga ustaše iz Mačekova kerestinačkog logora izvele na stratište u Maksimiru kraj Zagreba. Taj revolucionar, koji je sav svoj kratki život posvetio borbi za socijalizam, pa i punih sedam godina proveo u sremsko-mitrovačkim i lepoglavskim kazamatima, prkosio je neprijatelju do posljednjeg daha. Prezrivo je odbio da mu pred streljanje vežu oči: „Pucajte, vi ste banda ubojica“ — viknuo je pred cijevima ustaških pušaka.
    Pricinoj uspomeni korenički se kraj odužio i na taj način što je svome prvom bataljonu dao njegovo ime. Odluku o formiranju bataljona i njegovom imenu su na sastanku održanom 30. novembra 1941. godine u selu Krbavici jednoglasno donijeli predstavnici svih vojnih jedinica (odreda) iz koreničkog kotara. Za komandanta bataljona su izabrali Bogoljuba Rapajića, a za političkog komesara Srđana Brujića. Jezgro bataljona su činili dotadašnji odred „Ognjen Prica“ i dijelovi odreda „Ljubovo“.




    0



    0
  16. Tadic i Josipovic borci za ljudska prava, bez ljudi…?
    ……………………………………………………………………………………………………………..
    Udruženja izbeglih Srba razočarana Tadićem i Josipovićem
    Beta | 02. 09. 2011. – 14:40h | Foto: Reuters | Komentara: 13

    Udruženja izbeglih i prognanih Srba iz Hrvatske izrazila su danas nezadovoljstvo što im predsednik Srbije Boris Tadić nije organizovao sastanak sa hrvatskim kolegom Ivom Josipovićem kako bi ga upoznali sa problemima.
    „Neprijatno smo iznenadjeni ponašanjem Tadića koji nije pozvao delegaciju udruženja izbeglih i prognanih Srba iz Hrvatske na razgovor sa hrvatskim predsednikom“, navode predstavnici udruženja i podsećaju da su sve molbe u poslednjih godinu dana koje su uputili Tadiću da ih primi ostale bez odgovora.
    Udruženja ukazuju da su razočarana i ponašanjem Josipovića koji je obilaskom sremskog sela Kukujevci poručio javnosti da postoji samo problem Hrvata izbeglih iz Srbije.
    „Josipović nije smatrao za potrebno da primi našu delegaciju na razgovor niti da obidje neko od brojnih izbegličkih naselja ili kolektivnih centara u kojima žive prognani Srbi koje 16 godina posle rata ne mogu da ostvare svoja prava u Hrvatskoj“, navode udrženja.
    „Predsednicima bismo uručili Izveštaj o neispunjenih 12 zahteva iz Peticije izbeglih i prognanih Srba iz Hrvatske koju je potpisalo 70.000 oštećenih gradjana“, navode predstavnici udruženja.
    Udruženja od oba predsednika traže da se otvori suštinski dijalog Srbije i Hrvatske u cilju pronalaženja pravičnog i trajnog rešenja brojnih problema 500.000 izbjeglih i prognanih Srba iz Hrvatske i 100.000 gradjana Srbije oštećenih prava u Hrvatskoj.
    Udruženja podsećaju da od aprila bezuspešno od Josipovića traže podršku za peticiju i usvajanje Deklaracije u saboru kojom bi Hrvatska preuzela odgovornost za gubitke Srba.




    0



    0

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *