Почетна / Интервју / BRANKO KOSTIĆ Vidovdan – upozorenje i opomena

BRANKO KOSTIĆ Vidovdan – upozorenje i opomena

Razgovarao Uglješa Mrdić

Branko Kostić, nekadašnji potpredsednik Predsedništva SFRJ (1992) i kandidat za predsednika Crne Gore (1993), nakon referenduma za nezavisnost Crne Gore, potpuno se povukao iz političkog života i nastavio da se bavi isključivo profesorskim pozivom. Intervjue je od tada davao izuzetno retko. Ne bi, kako kaže, to učinio ni ovog puta, da mu iz štampe nije izašla knjiga „Istina o razbijanju Jugoslavije“. Najnovija Kostićeva knjiga svakako jeste važan povod za ovaj razgovor, ali ne i jedini. U ovom, vidovdanskom broju „Pečata“, iskoristili smo priliku da sa Brankom Kostićem porazgovaramo i o njegovom odnosu prema Vidovdanu i prema Slobodanu Miloševiću, kojeg je hrabro branio u Hagu…

U knjizi „Istina o razbijanju Jugoslavije“ osvetlili ste veliki broj činjenica koje se odnose na tragične događaje početkom devedesetih godina na Balkanu. Da li vam se sa ove vremenske distance čini da je raspad SFRJ bio neminovan?
Vi govorite o raspadu, a ja sam u mojoj knjizi koristio riječ razbijanje Jugoslavije. Kada se nešto raspada od toga ne ostaje ništa, a kada se nešto razbije ostanu komadi, u konkretnom slučaju predstavljeni sa šest samostalnih i međunarodno priznatih država. Danas sam uvjeren više nego prije 19 godina da Jugoslaviji nije bilo spasa, ako se uzmu u obzir odnosi između republika i njihovih rukovodstava i nabujale separatističke tendencije, posebno u Sloveniji i Hrvatskoj. Samo, te tendencije nijesu iznikle preko noći.
Davno prije nego što je razbijena SFRJ, javno sam govorio o tome da svaka republika hoće da ima svoju fabriku automobila, svoju proizvodnju televizora i drugih kućnih aparata, svoju proizvodnju građevinskih mašina. Drugim riječima da se razvija kao da ne živi u zajedničkoj državi. I tada sam tvrdio da je glavni krivac moja partija, kojoj sam pripadao od 17-te godine do njenog nestanka.
Jugoslaviju su stvorile velike sile poslije Prvog svjetskog rata. One su je i razbile, ali ne bi uspjele u tome da nijesu našle pomagače unutar same Jugoslavije.

Pod kojim okolnostima bi sve republike bivše Jugoslavije pristale da ostanu u zajedničkoj državi?
Ako bi zanemarili uticaj spoljnog faktora, što je gotovo nemoguće, opstanak svih republika u sastavu Jugoslavije 1991. godine bio je moguć jedino uvođenjem vojne uprave. Posljednja prilika za to bila je poznata trodnevna martovska sjednica Predsjedništva SFRJ, na kojoj nije usvojen predlog Generalštaba JNA za uvođenje vanrednog stanja u zemlji. Tada je došlo do blokade u radu Predsjedništva, jer su od osam članova, četvorica bili „za“, a četvorica „protiv“. Vojna uprava bi, moguće, spriječila izbijanje krvavog građanskog rata u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini do koga je došlo kasnije. U Grockoj je vojna hunta u jednom trenutku preuzela vlast i zadržala je sedam godina pa su poslije stišanih tenzija tu vlast preuzele političke partije. Mislim da vojna uprava ne bi ugušila separatističke tendencije u Sloveniji, Hrvatskoj i na Kosovu i Metohiji, ali bi bio izbjegnut građanski rat.

Da li je uopšte neka od noformiranih država na Balkanu profitirala zahvaljujući slomu Jugoslavije?
Ne poznajem dobro stanje u drugim republikama bivše SFRJ, ali vjerujem da su sve one, izuzev Slovenije, izgubile razbijanjem Jugoslavije. Slovenija je po privrednoj razvijenosti bila najbliža razvijenim zemljama Zapadne Evrope, oslobodila se plaćanja u Fond nerazvijenih, a mudrom ekonomskom politikom brzo se preorjentisala na tržišni način privređivanja i relativno brzo je povratila izgubljena tržista u republikama bivše SFRJ.

Danas je manje-više poznato da su mnoge unutrašnje prilike, ali i spoljni faktori uticali da na ovim prostorima najpre dođe do raspada države, a potom i do građanskog rata. Ko je po Vašem mišljenju najodgovorniji za krvavi rasplet događaja devedesetih godina prošlog veka?
Odgovor na ovo pitanje dali su kasnije sami, najodgovorniji akteri krvavog raspleta jugoslovenske drame devedesetih godina prošlog vijeka dr Franjo Tuđman, Alija Izetbegović i Stjepan Mesić.
Tuđman je 1991. godine bio predsjednik republike Hrvatske i predsjednik vladajuće Hrvatske demokratske zajednice (HDZ). On je 24. maja 1992. godine, na Trgu bana Jelačića, pred masom građana, okupljenih povodom njegovog izbora za predsjednika Hrvatske, doslovno kazao: „…Rata ne bi bilo da ga Hrvatska nije željela. Ali mi smo procijenili da samo ratom možemo izboriti samostalnost Hrvatske. Zbog toga smo mi vodili politiku pregovora, a iza tih pregovora smo formirali svoje oružane jedinice. Da nismo tako uradili, ne bismo došli do cilja. Znači, rat je bilo moguće izbjeći, samo da smo mi odustali od naših ciljeva, tj. od samostalnosti naše države…“.
Alija Izetbegović je tada bio predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine i predsjednik vladajuće Stranke demokratske akcije (SDA). Kada su njegove pristalice na predizbornim skupovima 1990. godine tražile samostalnu i suverenu Bosnu, on im je odgovarao „…Volio bih i ja suverenu Bosnu, ali to ne možemo postići bez rata…“, a godinu dana kasnije odbio je tzv. Istorijski sporazum Srba i Muslimana, koji je bio postigao sa Miloševićem ugledni bosanski intelektualac Adil Zulfikarpasić. Tada je Izetbegović izjavio da će žrtvovati mir radi samostalne i suverene Bosne.
Stjepan Mesić je 1991. godine bio predsjednik Predsjedništva SFRJ. Prije izbora na tu funkciju izjavio je da će biti posljednji predsjednik Predsjedništva SFRJ, a početkom decembra iste godine u hrvatskom Saboru izjavio je da Jugoslavije više nema i da je ispunio svoj zadatak. Kao predsjednik Predsjedništva, koje je bilo kolektivni šef Države i Vrhovna komanda oružanih snaga, protivustavno i nezakonito je posjećivao prestonice Zapadnih zemalja, nastojeći da ih pridobije za priznavanje nezavisne Hrvatske, prizivao je uvođenje sankcija Jugoslaviji i optuživao Jugoslovensku narodnu armiju da koristi bojne otrove protiv hrvatskog naroda. Vjerujem da je ovo slučaj nezabilježen u istoriji država i naroda. U svojoj knjizi „Kako je srušena Jugoslavija“, Mesić piše da je bio predvidio naslov za knjigu „Kako sam srusio Jugoslaviju“, ali mu je Genšer, ministar inostranih poslova Njemačke kazao da to ne bi bilo dobro primljeno u Evropi pa je prvi naslov knjige bio „Kako smo srušili Jugoslaviju“, da bi u ponovljenom izdanju konačan naslov glasio „Kako je srušena Jugoslavija“.
Od inostranih faktora, presudnu ulogu imala je Evropska zajednica, prvenstveno Njemačka, a krajem 1991. godine i SAD. Prilikom izbora Mesića za predsjednika Predsjedništva SFRJ, evropska „trojka“ preuzela je čvrstu obavezu da ne dozvoli Sloveniji i Hrvatskoj da blokiraju savezne institucije, ali tu obavezu nije ispunila.
Sve su ovo činjenice pred kojima se ne mogu zatvarati oči i koje se ne mogu osporiti. O tome mnogo detaljnije pišem u mojoj knjizi, čije je pojavljivanje razlog za ovaj intervju. Prostor ne dozvoljava da o ovome detaljnije govorim.

U kojoj meri je urušavanje Rusije 1991. godine uticalo na događaje na Balkanu? Da je Rusija kojim slučajem bila snažnija, da li bi se rasparčavanje SFRJ odvijalo na neki drugi način, u svakom slučaju povoljniji po Srbiju?
Da je Rusija 1991. godine bila snažnija, ne bi došlo do rasparčavanja SFRJ. Međutim, razbijanjem SSSR-a došlo je do debalansa snaga na međunarodnoj sceni. Rusija je prolazila kroz teške trenutke svoga bitisanja. Sjedinjene Američke Države, zaokupljene krupnim problemima na Bliskom i Srednjem Istoku, prepustile su Evropskoj Zajednici da se bavi Jugoslavijom, a Njemačka, koja je rušenjem Berlinskog zida preko noći postala prvorazredna evropska sila, iskoristila je trenutak i umjesto da djeluje u pravcu mirnog rješavanja problema, podstakla je i podržala separatističke snage u Sloveniji i Hrvatskoj i svojim odlukama ubrzala izbijanje građanskog rata na ovim teritorijama. Zato sam i tada i kasnije u Tribunalu tvrdio da Francuska i Engleska u tim danima nijesu bile zemlje De Gola i Čerčila, nego zemlje Petena i Čemberlena. Sjećam se da se u toku trodnevne neizvjesnosti oko sudbine Gorbačova 1991. Stjepan Mesić nije pojavljivao u Predsjedništvu SFRJ, da bi nakon toga, na prvom našem okupljanju u Predsjedništvu, zadovoljan ponašanjem Jeljcina, zajedljivo komentarisao moje ponašanje u tim danima.

Nijesam se u Hagu prijavio da branim Miloševića, već da branim istinu i pravdu i da svojim svjedočenjem doprinesem da se spere ljaga sa lica moga naroda i moje države koja je nepravedno nametnuta od strane međunarodnih moćnika: Branko Kostić

Kako ocenjujete ulogu Slobodana Miloševića u dešavanjima na prostorima bivše Jugoslavije?
Haško tužilaštvo bilo je optužilo Slobodana Miloševića, ne samo za otpočinjanje rata, nego i za postojanje „udruženog zločinačkog poduhvata“, za etničko čišćenje nesrpskog stanovništva i formiranje „Velike Srbije“, za veliki broj ratnih zločina i nepoštovanje običaja rata i za brojne druge prestupe koji su se desili 1991. i 1992. godine na prostoru Hrvatske i Bosne i Hercegovine. To mi je dalo povoda da u toku moga svjedočenja u Tribunalu izjavim da vjerujem da bi Haško tužilaštvo Miloševića optužilo i za pojavu cunamija, da se isti desio prije utamničenja Slobodana Miloševića. (Cunami, koji se prije moga svjedočenja desio, odnio je preko 200 hiljada žrtava). Istovremeno, kazao sam da očekujem da Tužilaštvo optuži Tonija Blera (britanskog premijera) za sva ubistva, silovanja i krađe koje su se desile prethodne noći u Londonu.
Naime, u sudskom procesu protiv Slobodana Miloševića, nepobitno je dokazano da nije bilo „Udruženog zločinačkog poduhvata” niti Plana „Velike Srbije“, da nije bilo etničkog čišćenja nesrpskog stanovništva, nego da su upravo Srbi protjerani sa teritorije Hrvatske u kojoj je učešće Srba sa 12,4% prije rata, svedeno na svega 4,2% poslije rata, da je svaka mjera Srba u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini bila izazvana prethodnim odlukama hrvatskih vlasti u Hrvatskoj i muslimansko-hrvatskih vlasti u Bosni i Hercegovini, da se radilo o samoorganizovanju Srba na tim teritorijama itd.
Slobodan Milošević je ostao dosledan stavu da se traži put za mirno rješavanje jugoslovenske krize, da se nijednoj republici ili narodu ne osporava pravo na samoopredjeljenje, uključujući i pravo na odcjepljenje, ali na ustavan način, da snagom JNA ne mijenjamo politička i državna rukovodstva u republikama, da JNA upotrijebimo u cilju fizičke zaštite ugroženog srpskog naroda u Hrvatskoj, da, ako bude neophodno, JNA upotrijebimo radi deblokade 25 hiljada pripadnika JNA i članova njihovih porodica, koje su blokirale paravojne formacije Hrvatske u kasarnama koje su se u mirnodopskim uslovima nalazile na teritoriji Hrvatske, i da od Jugoslavije sačuvamo onoliko koliko je to moguće. To je bio i stav četiri člana Predsjedništva SFRJ, koji su se zalagali za jugoslovensku opciju.
Različito smo gledali na definisanje Ustavnih osnova za konstituisanje Savezne Republike Jugoslavije. On je napravio kompromis, koji mu je nametnut od strane ondašnjeg crnogorskog rukovodstva. Prihvatio je rješenja koja ja nikada ne bih prihvatio. To sam kazao u svom svjedočenju u Haškom tribunalu. Ta su rješenja ponovo vodila formiranju jedne hibridne države sa mnogo konfederalnih elemanata.
Slobodan Milošević je bio harizmatična ličnost sa nesporno najjačim političkim autoritetom i uticajem. Bio je nezaobilazni sagovornik i glavni pregovarač sa međunarodnim predstavnicima u svim fazama rješavanja jugoslovenske krize. U zaključenju Dejtonskog sporazuma, kojim je okončan rat u Bosni i Hercegovini, Milošević je predstavljao srpski narod Bosne i Hercegovine uz saglasnost Sinoda Srpske pravoslavne crkve i najodgovornijih predstavnika srpskog naroda BiH.

Šta je na Vas presudno uticalo da postanete svedok na suđenju nekadašnjem predsedniku Srbije i SRJ u Hagu?
Pomno pripremajući agresiju na SRJ, američka administracija na čelu sa državnim sekretarom Madlen Olbrajt na mirovnim pregovorima u Rambujeu, namjerno su „visoko podigli letvu“, kako je srpska strana ne bi mogla preskočiti, što je kasnije i sama priznala Madlen Olbrajt. U martu 1999. godine uslijedilo je bombardovanje SRJ koje je trajalo 78 dana. Ponešene osjećajem neobuzdane snage i moći, SAD su presudno uticale da se, Odlukom Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih Nacija, neovlašćeno i suprotno Međunarodnom pravu i Statutu Ujedinjenih Nacija, osnuje Međunarodni sud za ratne zločine, tzv. Haški tribunal. Formiranjem ovog suda SAD su željele obezbijediti za sebe alibi za nezakonitu upotrebu vojne sile na prostoru prethodne SFRJ, odnosno SRJ. Tužilaštvo Haškog tribunala prišlo je krajnje selektivno i pristrasno istraživanju ratnih zločina, unaprijed određujući „dobre“ i „loše“ momke. Još dok je trajalo bombardovanje Jugoslavije, Tužilaštvo Haškog tribunala podiglo je Optužnicu protiv Slobodana Miloševića za ratne zločine na Kosovu.
Tu Optužnicu, Tužilaštvo Haškog tribunala kasnije je proširilo i za zbivanja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1991. i 1992. godine. U Proširenoj optužnici nalazila su se, pored ostalih, imena najodgovornijih predstavnika Srbije i Crne Gore iz tog perioda, pa i moje ime. Da se željela ustanoviti istina, u Proširenoj optužnici Tužilaštva Haškog tribunala morala bi se naći imena svih osam članova Predsjedništva SFRJ, najodgovornijih funkcionera Federacije, zatim imena svih predsjednika Predsjedništava republika, predsjednika republičkih skupština i republičkih vlada.
U Proširenoj optužnici osnovna nit koja se provlačila kroz čitav sadržaj Optužnice jeste tvrdnja o postojanju „udruženog zločinačkog poduhvata“ i nastojanje da se ostvari plan „Velike Srbije“, uz sprovođenje etničkog čišćenja nesrpskog stanovništva sa teritorija koje bi ušle u sastav tzv. Velike Srbije. Proširenom optužnicom, Tužilaštvo Haškog tribunala imalo je namjeru da izvrši psihološki pritisak na lica pomenuta u Proširenoj optužnici i da ih privoli na lažno svjedočenje u Tribunalu, u procesu protiv Slobodana Miloševića. Kao potvrdu za ovakvu moju tvrdnju uzimam činjenicu da je Tužilaštvo Haškog tribunala, prvog dana pustilo u etar informaciju da se, pored Slobodana Miloševića, na listi optuženih nalazi još 15 lica; narednog dana, Tužilaštvo je saopštilo da 15 lica iz Proširene optužnice nijesu optuženi, već da se protiv njih vodi istraga; trećeg dana uslijedilo je novo Saopštenje za javnost u kome se tvrdi da 15 lica iz Proširene optužnice ne moraju biti i optuženi, već se mogu pojaviti kao svjedoči u Tribunalu.
Revoltiran saznanjem da se zaobilazi istina i da je na svjetskoj političkoj sceni zavladala pravda sile, a ne sila pravde, odlučio sam da se pojavim kao svjedok u Haškom tribunalu, ne da branim Slobodana Miloševića, jer se on sam briljantno branio, nego da u svom svjedočenju kažem pravu istinu o jugoslovenskoj drami devedesetih godina XX vijeka.
Najodgovorniji predstavnici aktuelne vlasti u Crnoj Gori, utrkivali su se ko će više optužiti sopstvenu državu za ratna zbivanja iz devedesetih godina prošlog vijeka, kada je razbijena SFRJ. U tom smislu svakodnevno su pljuštale izjave izvinjenja Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini za „agresiju“ koju je učinila Crna Gora 1991, 1992. godine i kasnije; izražavala se spremnost da Crna Gora plati ratnu štetu; neodgovorno se priznavalo učešće Crne Gore u genocidu na teritoriji Bosne i Hercegovine, mada postojanje genocida nije uspio da dokaže ni Haški tribunal i pored svih nastojanja da to učini.
Trpio sam dosta kritika, čak i od bliskih prijatelja, zbog toga što sam se dobrovoljno prijavio da svjedočim u korist Miloševića. Govorili su mi da ne mogu „glavom kroz zid“. I pored toga, uvjeren sam da sam ispravno postupio. Nijesam se prijavio da branim Miloševića, već da branim istinu i pravdu i da svojim svjedočenjem doprinesem da se spere ljaga sa lica moga naroda i moje države koja je nepravedno nametnuta od strane međunarodnih moćnika.
Da sam prihvatio mišljenje većine u tom trenutku, pa i stavove naših vlasti, mirnije bih čekao završetak istražnog postupka Tužilaštva Haškog tribunala, kojim sam i ja bio obuhvaćen. Ali, kuda bi nas to vodilo ako bi svi išli linijom manjeg otpora? Čovječanstvo bi samo sebi iskopalo grobnicu.
U poznatoj Drajfusovoj aferi u Francuskoj, bio je jedan Emil Zola koji je imao hrabrosti da digne svoj glas u korist istine i pravde. Na sreću, u slučaju Milošević bilo je mnogo više takvih koji su se stavili na čelo borbe za odbranu pravde. Među njima su bili akademici, ugledni pravnici, univerzitetski profesori i bivši visoki državni funkcioneri SAD, Kanade, Evropske Unije, Ruske Federacije i drugih zemalja svijeta.
Tada sam zapisao u svoj dnevnik da će se vrlo brzo pokazati da li je upit iz Kancelarije Haškog tribunala o mom svjedočenju bio rezultat redovne procedure, ili je učinjen s ciljem da gospođa Karla del Ponte, haška tužiteljica, koja je trebalo da dođe u Beograd donese još jednu optužnicu za „neposlušnog“.

Emil Zola je imao hrabrosti da digne svoj glas u korist istine i pravde. Na sreću, u slučaju Milošević bilo je mnogo više takvih koji su se stavili na čelo borbe za odbranu pravde. Među njima su bili akademici, ugledni pravnici, univerzitetski profesori i bivši visoki državni funkcioneri SAD-a, Kanade, Evropske unije, Ruske Federacije

Kako objašnjavate činjenicu da je Slobodan Milošević isporučen Haškom Tribunalu upravo na Vidovdan?
Genijalni Vladika Rade napisao je: „…Da, viteza sustopice tragičeski konac prati; tvojoj glavi bi suđeno za vjenac se svoj prodati! Taj vijenac su ponijeli i Lazar i Karađorđe i Slobodan. Izgleda da je to postao usud srpskog naroda da se u svim prelomnim trenucima njegove istorije pojavi nesloga, koja ga mnogo košta.

Kakvu bi pouku srpski narod mogao da izvuče iz tog čina, i uopšte, šta bi za njega Vidovdan trebalo da predstavlja i u kontekstu mnogih drugih istorijskih dešavanja?
Srpski narod obilježava i slavi Vidovdan kao svoj veliki praznik. Mislim da bi u svijesti srpskog naroda, Vidovdan trebao da postane datum koji upozorava i opominje, da to postane dan kada će se braća miriti između sebe, kao za Božić i Badnjake.

Kako ocenjujete Miloševićevu odbranu pred Tribunalom u Hagu?
On se zaista briljantno branio. Osnovni razlog za takav utisak bio je u tome što je istina bila na njegovoj strani. Uz to, mnogo mu je pomoglo i to što je po struci i sam bio pravnik i to sposoban pravnik i što je dobro vladao engleskim jezikom.

U svom svedočenju na suđenju Miloševiću veliku pažnju posvetili ste i terorizmu uperenom protiv Srbije, kao i o NATO bombardovanju. Kako gledate na današnje zalaganje dela zvaničnog Beograda na evroatlantske integracije?
Lično mislim da bi Srbija, kao i moja Crna Gora trebalo da se integrišu u Evropsku Uniju, ali ne po svaku cijenu. Ako lideri naših zemalja ne poštuju svoju državu i svoj narod, ne mogu očekivati da ih poštuju i uvažavaju drugi. Mora se čuvati prag ličnog dostojanstva. Ko to izgubi, drugi će mlatiti sa njim kao sa krpom. Protiv sam učlanjenja u NATO.

Pošto ste bili haški svedok i pratite dešavanja u Haškom tribunalu, šta očekujete u nastavku rada ovog međunarodnog tela?
Slobodana Miloševića su našli mrtvoga u pritvorskoj jedinici u Ševeningenu svega nekoliko dana po mom povratku iz Haga. Mislim da oni koji su spriječili njegovo slanje na kliniku u Moskvi imaju na duši njegovu smrt, ukoliko imaju dušu. Milošević je tokom suđenja opovrgao sve glavne tačke Optužnice. Njegovom smrću, proces je prekinut i to je uveliko olakšalo posao sudskom vijeću. U slučaju Šešelja biće im još teži posao, jer njega ne mogu osuditi zbog komandne odgovornosti. Šešelj je uspješno dokazao da je Tužilaštvo izvelo lažne svjedoke. Zato, oni sada „kupuju“ vrijeme i osuđuju Šešelja zbog nepoštovanja Suda. Ne mogu pretpostaviti da će proći bez kazne i ove dodatne presude dovodim u vezu sa time. Suđenje Karadžiću ne mogu da pratim, a Ratka Mladića, ako je još živ, vjerujem da Haški tribunal neće gledati živog.

Danas se uglavnom, čak i u Srbiji, apostrofiraju navodni zločini Srba prema drugim narodima, dok se potpuno prećutkuju zločini koji su počinjeni nad Srbima, kako u daljoj, tako i u bližoj istoriji. Šta je uzrok tome, i može li se u aktuelnim dešavanjima prepoznati i naš sopstveni nacionalni mazohizam?
Na prostorima Hrvatske i Bosne i Hercegovine vodio se žestoki građanski rat u kome je bilo mnogo zločina, koje su počinile sve tri strane. Svaki zločin, bez obzira ko ga je počinio, je za svaku osudu i njegove izvršioce treba izvoditi pred lice pravde. Prisjećam se 1990. godine. Tada sam bio predsjednik Predsjedništva Crne Gore. Dva puta sam primio američkog ambasadora Vorena Cimermana. Osnovni cilj njegovog razgovora bio je da ispita kako bi se ponašala JNA u slučaju secesije pojedinih republika. Kada sam mu kazao da JNA ima ustavnu obavezu da čuva teritorijalni inegritet Jugoslavije, žestoko se usprotivio, a kada sam ga upitao kako se ponašala federalna armija u građanskom ratu u SAD, kada je američki Jug pokušao otcjepljenje od Sjevera, kazao mi je da se to dvoje ne može upoređivati. Drugim riječima, ono što je dozvoljeno moćnima ne smiju koristiti mali narodi. Zar svojevremeno, moćna Engleska nije pokrenula svu svoju armadu prema Foklandima udaljenim nekoliko hiljada kilometara da bi zaštitila 700-800 svojih državljana koji su živjeli na tim ostrvima. Mislim da nije riječ o mazohizmu, nego o sluganskom odnosu prema onima koji su nas piratski, sa visine, gađali bombama, a to je ponašanje koje se ne javlja ni prvi ni poslednji put.

U knjizi „Istina o razbijanju Jugoslavije“ na više mesta ste istakli kako je „na svetskoj političkoj sceni zavladala pravda sile, a ne sila pravde“. Kakve posledice vladavina sile, bez vladavine pravde, može da ima na međunarodni poredak?
Posledice mogu biti katastrofalne za čitavo čovječanstvo. Zar dva svjetska rata nijesu najbolji dokaz za to. Novija istorija nam je pokazala da je i ravnoteža straha iz doba „Hladnog rata“ bila bolja od pojave jednog hegemona, bez obzira na to da li se on javlja sa Istoka ili sa Zapada.

Da li je moguće da se kroz novo regionalno povezivanje dođe do nekog oblika približavanja zemalja bivše SFRJ?
U toku Drugog svjetskog rata bilo je više bratoubilaštva i više zločina, nego u toku ratova 90-tih godina pa se živjelo zajedno u jednoj državi. No, i pored toga, ne vjerujem u neku novu formu povezivanja bivših jugoslovenskih republika. Vjerujem da će sve države na eks jugoslovenskom prostoru ući u Evropsku Uniju, mada ne tako brzo, kako neki očekuju. To, kao i tržišni način privređivanja, doprinijeće obnovi ekonomskih veza, ali ne i novog političkog povezivanja.

Imajući u vidu neizvesnu sudbinu južne srpske pokrajine, komplikovane odnose u BiH između Republike Srpske i Federacije, te ne baš sjajnih odnosa zemalja u regionu – da li smo bliži mirnijem periodu ili nas čeka novo razdoblje krize i sukoba?
To će prevashodno zavisiti od odnosa snaga u svijetu. Vjerujem da predstoji mirniji period na Balkanu, bez obzira na neriješena pitanja koja ste pomenuli. Rusija ekonomski staje na svoje noge brže nego sto su mnogi očekivali. Javljaju se nove sile, na koje su neki takoreći do juče gledali sa podsmijehom. Tu prvenstveno mislim na Kinu, a onda tu su Indija, Brazil, Iran. Na drugoj strani, već i sadašnja američka administracija uviđa da Sjedinjenim Državama ne odgovara uloga svjetskog policajca i nastoje da se povuku iz Avganistana i Iraka. To, naravno, ne znači da je vrijeme ratova i sukoba prošlo. Jedan od osnovnih prirodnih zakona jeste zakon jačega. Predstoji novo sabiranje i odmjeravanje snaga. Trebaće vremena za to. Što to vrijeme bude duže trajalo, to bolje za sve.

Na kraju, još jedno pitanje – zbog čega ste se povukli iz političkog i javnog života?
Kada mi je prestala funkcija potpredsjednika Predsjedništva SFRJ, 1992. godine, Slobodan Milošević mi je nudio mjesto ministra odbrane u novoformiranoj državi (SRJ). Ja sam se tada zalagao da on i Momir Bulatović preuzmu dvije najodgovornije funkcije u toj novoj državi. Obojica su bili predsjednici vladajućih partija i predsjednici svojih republika. Uglavnom sa njima su komunicirali međunarodni predstavnici, a sa Predsjedništvom SFRJ, kada je bila u pitanju JNA. Nova država je konstituisana na klimavim temeljima, o čemu sam nešto prethodno i rekao. Očekivao sam da bi njih dvojica na tim funkcijama mogli doprinijeti da zaživi jedna funkcionalna federacija, pa sam kazao Miloševiću da bih prihvatio ponuđenu funkciju, ako on i Bulatović stanu na čelo SRJ. U protivnom, rekao sam, povući ću se iz politike i vratiti na Univerzitet. Oni dvojica su i dalje ostali u svojim republikama, a ja sam se vratio na Univerzitet.
Drugi važan razlog je taj što sam, poslije Haške konferencije došao u sukob sa najodgovornijim ljudima iz moje partije (Bulatović, Đukanović i Marović). Ocijenio sam da ti ljudi tiho, „ispod žita“, svojim djelovanjem vode Crnu Goru u separatizam. Prihvatio sam predlog grupe građana i kandidaturu za predsjednika Crne Gore na predsjedničkim izborima u decembru 1992, odnosno januaru 1993. godine. Na dan izbora, prije saopštavanja izbornih rezultata, izjavio sam za TV Crne Gore da ne očekujem izbornu pobjedu, ali da je moja kandidatura bila jedini način da dođem do medija i da upozorim građane Crne Gore kuda ih to rukovodstvo vodi. Naravno, u toku predizborne kampanje, nijesu me isključili iz Partije, ali su donijeli odluku o zamrzavanju moga članstva. Još i danas sam pod ledom. Nijesam pristupao ni jednoj političkoj partiji. Od tada, do Referenduma o samostalnosti Crne Gore, aktivno sam podržavao sve partije i pokrete koji su se zalagali za zajedničku državu. Poslije Referenduma, potpuno sam se povukao iz javnog života i bavio sam se radom na fakultetu. O svemu ovome detaljno sam pisao u mojim knjigama „Da se ne zaboravi“ (1996) i „Zapisi“ (2006). Uz veliko uvažavanje vašeg magazina i njegove orjentacije, ni Vama ne bih dao ovaj intervju da nije riječ o mojoj najnovijoj knjizi.

4 коментара

  1. Поздрав за ранијег председника Југославије Бранка Костића, великог човека, патриоту, људину,легенду! Живео!




    2



    2
  2. gospodine,izuzetno vas cenim i postujem,jedino mi je zao sto retko dajete intervjuie,po mom skromnom misljenju bi trebalo cesce da se oglasavate jer ste vi,veliki covek,i zbog nas koji vas cene i postuju i zbog istine i pravde….




    1



    2
  3. moj kosticu ti si ,najvjerovatnije,jedan naivan ili ,da ne kazem ,polu pismen covjek,ni na koji nacin zreo i dorastao prilici na kojoj si bio.I nemoj davati nikakve izjave za poslove koje si radio,jer ih nisi nikako uradio,smatran si obicnom marionetom i ,da ne kazem,budalom,perioda u kome si se ‘kao nesto pitao’zato si i nestao brzo ,poput zvijezde PADALICE.Na tvom mjestu bi se stidio i sramotio sve i jednog dana provedenog na toj ,velikoj, funkciji,apsolutno isto kao i onaj jad SEJDO BAJRAMOVIC.




    3



    2

Оставите одговор на milos Одустани од одговора

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *