Почетна / Друштво / Otrovi bratstva i jedinstva

Otrovi bratstva i jedinstva

Piše Tin Štula Vukušić

Skladište opasnog otpada će se nalaziti u Krnjevu, među vinogradima i izvorima čiste vode, nedaleko od Morave. Radovi su povereni srpskoj podružnici hrvatske firme, kojoj je sličan posao bio zabranjen u Vojvodini. Sprema li nam se svima čaša otrovnog vina?

Razlika u namjernom i slučajnom trovanju postoji samo za trovača. Žrtvi, ili žrtvama je, nažalost, posve svejedno. Rasprava o elementu namjere, predumišljaju ili motivu ostaje tek stvar nekog sudskog vještačenja, koje ne može izmjeniti već počinjeno djelo. Kažnjavanje, naravno, nikad ne može zamijeniti prevenciju. Zašto se, onda, na otrove gleda tako blagonaklono?!
Odgovor se, možda, nalazi u činjenici što, u većini slučajeva, ljudi nisu u stanju prepoznati otrovne tvari. Lubanja i ukrštene kosti samo su jedan od upozoravajućih simbola da bi nas nešto moglo ugroziti, do smrti. Uostalom, čak i ono što je relativno neškodljivo, može biti štetno u velikim količinama – koliko puta nam srce prebrzo zakuca zbog „previše kave“, ili nam je muka zbog „previše slatkiša“…

SKRIVENI OTROVI
Koliko god bile opasne velike količine „bezopasnih“ supstanci, identične količine opasnih i štetnih stvari daleko su veći problem  – poput industrijskog zagađenja u Pančevu i Boru, smoga u Beogradu, ili, pak, boja i mašinskog ulja u Dunavu, uginulih riba u brojnim rijekama… Kada se otrovi počnu prožimati, poslijedice po organizam postaju višestruko negativnije i opasnije. Svaka će razumna osoba, dakle, pokušati izbjeći prisustvo otrova u svojoj sredini, ako ikako uzmogne.
Skriveni otrovi, naravno, nisu laki za identifikaciju. Oni se mogu naći iza tužnih lica tranzicije i besparice, ili pak nasmješenih lica „ekonomskog razvitka“ i „investicija“. Nemogućnost njihovog uklanjanja uvijek se pravda nekim „teškim okolnostima“, koje će biti prevaziđene „prvom prilikom“, kad „unutrašnji akteri i strani faktori dopuste“…
Međutim, postoje i otrovi koji se kriju u javnosti. Neke od njih možemo vidjeti, dodirnuti, popiti ili udahnuti svakog dana. Nekvalitetna PVC stolarija, razne igračke sumnjivog porijekla, gazirani sokovi puni pesticida, ili pak, automobilski ispušni plinovi „protkani“ sumporom i jeftina elektronika koja zrači kao osrednji fen, spadaju u stvari koje nas lagano truju. Čak i obične baterije, koje tako nehajno bacamo u smeće, mogu predstavljati opasnost, kad dospiju u nezaštićeni okoliš. No, dok je većina ljudi neobavještena o štetnosti „javnih otrova“, stručnoj je javnosti razumljivo da je takve otrove nemoguće ukloniti bez odgovarajuće infrastrukture.  Carina, razne inspekcije i nevladine organizacije, državni i nedržavni organi trebali bi obične građane zaštititi od eventualnih zdravstvenih rizika. Barem u teoriji. A teorije su, kako nas iskustvo uči, izrazito nepraktične i vrlo fleksibilne.
Praksa se, dakle, svodi na reakciju od slučaja do slučaja. Ponekad medijska pažnja bude dovoljna da se uspavani državni mehanizam pokrene, a u rijetkim slučajevima priča dobije i sretan kraj. Najčešće, ipak, nema nikakve reakcije, a otrovi se i dalje nesmetano šire. Usamljene inicijative koje pokreću pojedinci ili organizacije, poput one vezane za otrovne igračke, preprodavanu burad s toksičnim otpadom, ili prepakivane strane ljekove, lagano nestaju u „šumu“ državnih dopisa, zapisa i prepisa.

Nema vremena, a nije ni kompetentan, da se posveti konkretnom rešavanju problema toksičnih supstanci: ministar ekologije Oliver Dulić

RADIOAKTIVNE MATERIJE
Jedina državna institucija koja se otrovima redovno bavi jest Ministarstvo ekologije. Čini se, doduše, da u vremenskoj stisci između izmještanja divljih deponija, organiziranja zelenih karavana, kontroli ribarnica, preuzimanja hibridnih automobila i predsjedavanja međunarodnim savjetovanjima, Ministarstvo baš nije u mogućnosti da se posveti konkretnom rješavanju problema toksičnih supstanci. Dapače, osim povremenih izliva regulative uslovljenih „evropskom harmonizacijom“, upozorenja o povećanoj koncentraciji ovoga ili onoga, nije moguće primjetiti neke veće pomake u tretmanu toksičnih materija.
Srećom, ostatak Vlade nije bio baš toliko usporen, tako da je 25. juna 2009. konačno donesen Zaključak, kojim je Ministarstvo životne sredine „zaduženo da sprovede postupak izbora ovlašćenog operatera radi bezbednog prepakivanja posebnih vrsta otpada“. U samom Zaključku jasno je naglašeno da je „donet kako bi se sprečile mogućnosti akcidenata sa ozbiljnim posledicama po život i zdravlje građana, kao i na životnu sredinu“.
Ispunjavajući zahtjeve Vlade, Ministarstvo je objavilo „Prethodni raspis o javnoj nabavci za 2009. godinu“, zatim donijelo „Odluku o pokretanju postupka javne nabavke usluga preuzimanjam transporta i privremenog skladištenja posebnih vrsta otpada“. Na konkursu je pobjedilo preduzeće „Ekotank“ iz Beograda, inače podružnica hrvatske firme „Rijeka-tank“ iz Rijeke, a za lokaciju je izabrano bivše vojno skladište u mjestu po imenu Krnjevo, koje se nalazu u opštini Velika Plana.
Zanimljivo je primjetiti da, iako se u saopćenju Ministarstva kaže da „kako bi bio uspostavljen kontrolisani sistem skladištenja posebnog opada, sve aktivnosti vezane za Zaključak Vlade biće transparentne i otvorene za zainteresovanu javnost i medije“, o konkretnom konkursu vezanom za ovo buduće skladište nisu dostupne bilo kakve informacije. Procedura i način izbora lokacije i preduzeća koje će otpad, doduše privremeno, skladištiti – nisu poznate.
Doduše, materije koje će tamo biti skladištene u najvećoj mjeri su poznate. U pitanju su boje i lakovi sa isteklim rokom trajanja, lizol iz donacije EU, iskorišćena ulja za trafo-stanice i dezinfikaciona sredstva, pa čak i kemijski otpad „Inine“ rafinerije. Srećom, nuklearni otpad, za sada, nije na listi. Međutim, pored izuzetne bio-kemijske toksičnosti, neke od ovih materija su, također, kancerogene i radiokativne. To je jedan od razloga zbog kojih je za skladište planirana „maksimalna zaštita i 24-časovno obezbeđenje“!

U ZONI PODZEMNIH VODA
Izbor lokacije je, u najmanju ruku, neobičan. Zastarjelo vojno skladište, izgrađeno još 1946. godine, u ranim danima JNA, smješteno je na nekih stotinjak metara od naselja, nedaleko od glavnog izvora vode. Taj izvor vode, premda glavni za stanovnike Krnjeva, nije i jedini, već se u neposrednoj blizini nalazi čak osamnaest izvora, za sada čiste vode. Dio te vode podzemno stiže i do obližnjeg postrojenja za njenu preradu, koje napaja vodovode Smederevske Palanke i Velike Plane, dva relativno velika mjesta, udaljena svega desetak kilometara od Krnjeva. Ne treba zaboraviti ni da je Velika Morava udaljena samo nekoliko kilometara od naselja. Skladištiti visoko-toksične supstance u zoni sa toliko podzemnih voda je, najblaže rečeno, neobazrivo! Ili…
Uostalom, jedan od osnovnih uvjeta za izgradnju bilo kog objekta koji potencijalno može ugroziti životnu sredinu je i ispitivanje tzv. „vodenog stola“, naime, ispitivanje sastava zemljišta na određenim dubinama, i određivanje njegovog nagiba, to jest, sliva podzemnih voda. Imajući u vidu da, po riječima sekretara mjesne zajednice Krnjevo, Milana Perića, izvođač radova za planirano skladište posebnog otpada ne posjeduje niti studiju o zaštiti životne sredine, pa čak ni građevinsku dozvolu, potpuno je nejasno kako je ta firma mogla uopće započeti sa radovima?!
Doduše, ne bi to bio prvi put da se poslovi koje „Ekotank“ radi nađu u nejasnoj situaciji. Još 2008. godine, pokrajinski inspektor za zaštitu životne sredine Šimon Bančov, zabranio im je da se bave „odstranjivanjem otpadaka i smeća zbog sumnje da su izazvali opasnost po životnu sredinu“. Ispitujući navode iz anonimne prijave, pokrajinski i opštinski inspektori utvrdili su da je ispod betona u zgradi „Stare Utve“ u Pančevu zakopano oko osam kubnih metara opasnog otpada. Bure u kome se nalazilo oko 200 litara zauljenog nepoznatog materijala, nije bilo zakopano, ali se nalazilo u istoj prostoriji. Predstavnici „Ekotanka“ su tom prilikom izjavili da im „nije poznato kad je i ko zabetonirao zauljeni sadržaj u njihovoj prostoriji koja je zaključana, pogotovo što su pre dva dana imali provalu magacinskog prostora i krađu alata i opreme“. Da li su inspektori trebali zaključiti kako su „nepoznati počinioci“ pored krađe, naprasno zabetonirali i otpad u prostorijama firme koja se bavi zbrinjavanjem opasnog otpada? Na stranu činjenica da pri tom radnici nisu primjetili svježe betonirani pod! U svakom slučaju, to bi vjerojatno zvučalo kao zanimljiva bajka, ili makar, teorija zavjere…

AKO NAS OTRUJETE, ZAR NE UMIREMO?
Ono što bi većini ljudi također bilo zanimljivo jest priča kako je „mlada i perspektivna“ kompanija uspješno prešla put od zabrane bavljenja svojim poslom u Vojvodini, sve do izgradnje skladišta toksičnog otpada u srcu uže Srbije. Trebamo li se zapitati da li je u ovom slučaju na snazi maksima „što južnije, to tužnije“? To bi, pored javnosti, moglo zanimati i neke druge interesente, poput, recimo, onih koji se bave istražnim djelatnostima…
Poučeni ranijim primjerima ne trebamo sumnjati da će, na poslijetku, dotična firma lako nastaviti sa svojim „hvalevrijednim“ poslom. Uostalom, bogati su iskustvom sa sudskim procesima. Naime, pored već spomenutih „problemčića“ s raznim ekološkim inspektorima, jedan od suvlasnika firme, i vlasnik matične, riječke kompanije, Milorad Šmitran, osuđen je za ubojstvo pješaka, doduše, nepravomoćno. Na kraju krajeva, i ta presuda je bila samo – uslovna.
Podrška Ministarstva za zaštitu životne sredine cijelom projektu, također je zanimljiva. Uzevši u obzir to da izabrana lokacija budućeg skladišta otrovnog otpada ne ispunjava ni osnovne preduslove da bi uopće bila razmatrana, bar prema pravilnicima koje je to isto Ministarstvo samo donijelo, možemo se samo nadati da je u pitanju neka „interna greška u komunikaciji“, jer je svaka druga varijanta puno gora i opasnija, kako po nas, tako i po njih. Uvjeravanja Ministarstva i njegovih predstavnika da će otpad tu biti „skladišten samo godinu dana“ ne zvuče pretjerano ohrabrujuće. Naročito ako su se na istom mjestu već nalazile „mnogo opasnije stvari, a da za to (građani) nisu ni znali“, kako je javnost, s blagim zakašnjenjem, obavijestila pomoćnica ministra za zaštitu životne sredine, Ljiljana Stanojević. Očito, saznanje da u obližnjem, donedavno napuštenom objektu, zaista postoji opasni otpad, umjesto nagađanja da li ga tu ima ili ne, predstavljalo bi krucijalnu razliku! Jednaku razliku, istina, možemo uvidjeti i u slučajnom i namjernom trovanju!
Početkom februara ove godine, ministar Mlađan Dinkić i guverner Narodne banke Radovan Jelašić, imali su sastanak sa predstavnicima MMF-a. U želji da im prikažu „tradicionalno srpsko gostoprimstvo“, ministar i guverner uvažene su goste pozvali u jedno bogato i razvijeno mjesto, „školski primer uspešnog mesta u Srbiji“, sa brojnim uspješnim firmama, pa čak i sa dva sportska kluba. U jednoj od poznatih vinarija, svi su zajedno uživali u radnom ručku. Zamislite da ih je netko tada ponudio „blago toksičnim“ vinom?!? Jer, ta vinarija nalazila se (i još se nalazi) u – Krnjevu!
Teško je povjerovati da se najbolja lokacija za skladište toksičnog otpada, koju je cijelo Ministarstvo moglo pronaći, nalazi upravo usred vinograda i izvora! Zapravo, kad bi bili maliciozni i posegli za teorijom zavjere, cijela bi se ova priča mogla shvatiti kao predložak za holivudski film o neumitnoj ekološkoj katastrofi… Ekonomski uspjeh takvog filma bio bi zagarantiran, a jednako zagarantiran bio bi i ekološki neuspjeh projekta skladišta. U želji da svoje „ekološke scenarije“ „prodaju“ nekom drugom, možemo se samo nadati da će državni organi bar jednom imati dovoljno hrabrosti da usvoje principijelan stav koji se novcem – ne mjeri!
Moramo prihvatiti odgovornost za otpad i otrove koje smo proizveli, kao što i moramo osmisliti način njihovog skladištenja. To su neosporne činjenice. Međutim, to, također mora biti napravljeno zarad opće dobrobiti i uz uvažavanje svih ekoloških, zdravstvenih, društvenih, političkih, ekonomskih, geografskih, historijskih i ostalih faktora, a ne svođenjem cijelog procesa na proste ekonomske jednačine i izbor „najmanje cene“. Jer, kako reče Šekspirov Šajlok „Ako nas ubodete, zar ne krvarimo? Ako nas golicate, zar se ne smijemo? Ako nas otrujete, zar ne umiremo? Pa ako nas uvrijedite, zar da se ne svetimo?“

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *