SVETIONIK – O strahu od urušavanja poda pod težinom knjiga

Šaljiva storija o jednoj fobiji. Iz pera pisca, obalnog knjižara i izdavača

Uvidom u spisak neobičnih fobija koje sve postoje, čovjeku je zaista drago da nema strah od, recimo, kiše (ombrofobija), od šišanja (tonzurofobija), od broja četiri (tetrafobija) ili od usisivača (zuigerfobija).
Otkako sam kao petogodišnjak odgledao film Stivena Spilberga „Ralje“ (ili: „Ajkula“, „Jaws“, iz 1975), ni danas ne plivam u duboko, a otkako sam preživio katastrofalni zemljotres na Primorju (1979), umijem da izvagam svaki put kad zatrese – koliko je stepeni bilo po Merkaliju. U vrijeme ono, prije korone, u beogradskom Klubu „Carostavnik“ održao sam predavanje na temu „Biti Bokelj, danas“ i u jednom trenutku zastao. Dragi moji – rekao sam – ako ste osjetili ovo podrhtavanje tla koje je prouzrokovao prolazak tramvaja, znajte da je to bio zemljotres jačine tri stepena po Merkalijevoj skali!

Vrijedi li podvlačiti kako s razlogom imam fobiju od zemljotresa?
Koliko ljudi, toliko i strahova. Olfaktrofob se straši mirisa, simetrofoba je strah od simetrije, a artofoba plaši vlasništvo…
Ma koliko tragao za nazivom fobije od urušavanja poda pod težinom knjiga, nisam našao odgovarajući naziv. Bezuspješno sam čak pokušavao da izvedem ime od pojmova: pod, težina knjiga i urušavanje, ali je definiciju komplikovalo to što se pod, ako je u prizemlju, ne može urušiti pod težinom knjiga. Važno je za ovu storiju o neobičnoj fobiji kazati kako ja ne živim u prizemlju.
I sad,
Da nisam jedini koji katkada ne može da zaspi sve vagajući okom po stanu knjige koje non-stop pristižu plemenitom sadržinom kad i težinom – ustanovio sam pročitavši da je čuveni Umberto Eko u jednom intervjuu rekao gdje je pola knjiga morao da preseli u drugu kuću sve iz straha da mu se pod u prvoj ne uruši.

Šta kaže struka? Pod se može urušiti prilikom zemljotresa ukoliko se uruši neki od nosećih zidova ispod. Pod trpi gravitaciona opterećenja, tj. opterećenja od sopstvene težine i korisna opterećenja, koja mogu biti i od knjiga. U svim pravilnicima za arhive i biblioteke definisana su velika korisna opterećenja, prema Bab-u 600 kg/m2, prema Eurocod-u 700 kg/m2. Za stambeni prostor radi se o 150 kg/m2. Hipotetička opasnost zavisi od pozicija koje su opterećene knjigama, i od položaja: da li je opterećena sredina ili uz noseći zid, a ako je ploča krstasta – sredina je ekstremno najnepovoljniji položaj.

Kada sam saznao da na svijetu nisam jedini sa fobijom od urušavanja poda pod težinom knjiga, nije mi postalo lakše, naprotiv, shvatio sam da nisam jedini koji mjerka kakva ukoričenja da posloži u police od poda do plafona uza noseće zidove, a kakva u dupke pune police po sredini stana sa ništavnim uporama pregradnih zidova iz stana ispod.
Počeo sam da na kafu i piće pozivam sve komšije koji su bili živi kada se zgrada puna željeza podizala iza zemljotresa, i oni su svi odmahivali rukama, bez brige, ovo su zgrade „Prvoborca“, rađene su za vojsku, mogu da izdrže 9 stepeni Merkalija. Možda mogu, mislio sam, ali kada u uskoj i zagušenoj ulici hercegnovske Tople 2 stane da brunda u leru miješalica za beton koja je krenula da gradi Toplu 3, cijela zgrada rezonira i vibrira kao da je od kartona.
Postao sam vremenom frik na Fejsbuku. Prepadam Violetu Babić i ostale prijatelje iz ceha, pitanjem: Na kom vam se spratu nalazi vaša biblioteka? – uvijek kada na fotografijama opazim biblioteku koja odokativno teži tone, i prijeti da spršti sve stanare koji žive ispod.
Zanimljivo, moje je fobično istraživanje pokazalo kako se zamašnije privatne biblioteke nikad ne nalaze u prizemlju. Uvijek su one na nekom od spratova. Tako je i kod Violete Babić. Ona se raspitala kod statičara, pa je sada sa svim svojim tonama mirna iznad glava svih beogradskih komšija.

Kuće za knjige Svašta čuju uši koje vole da slušaju samo o knjigama. Svaki izdavač s ambicijom u početku ima lager koji može da stane u stan ili u podrum. Kad počne da raste, izdavačka kuća mora da iznajmi magacin, ili da ga sagradi. Velike izdavačke kuće imaju hangarski prostor za smještaj lagera. Svaka klasična knjižara, a nije ih ostalo mnogo, takođe jednom mora da preraste dimenzije prostora u kome se nalazi. Knjižara mora da je u centru, gdje je prostor uvijek skup, pa se apotekarski vodi računa o veličini zakupljenog prostora i količini knjiga koje u taj prosto mogu da stanu. Nerijetko klasična knjižara postaje i izdavačka kuća, kada već počinje da vreba prostor za lagerovanje tiraža. Ljudi koji trguju antikvarnom knjigom su posebna vrsta onih kojima je – osim države što za vratom diše stalno – težina i zapremina robe najveći teret. I na našim prostorima ima antikvara koji su umjesto magacina sagradili kuće za knjige. Od podruma do krova, samo za knjige. Osim što sam čuo za takve prostore, ja ih nisam vidio, ali želim da vjerujem da su im ploče ojačane. Trgovina knjigom je trgovina olovom. Od vremena Ivice i Marice postoje čudaci i čudakinje, koji sagrade kuće sa samo jednom svrhom. Ima ruskih tajkuna, recimo, koji su ženama sagradili kuće – samo za bunde.

Hercegnovski pak komšija iznad mene Tomo – bokeški je ribar, i od njega ne strahujem, ali zato ne bih želio da odozgo dođem ja u pohode komšiji Veselinu, što živi ispod, jer ima divnu familiju. Vrijedi li reći da na moju fobiju od urušavanja poda pod težinom knjiga nije uticalo to što su i Tomo i Veselin obišli stan i rekli da je sve okej (zato što je zgradu radio „Prvoborac“). Moja je supruga jedva dočekala da čuje kako se naša biblioteka može da dopunjava neograničeno, pa je u police u kuhinji, ionako pune kulinarskih naslova, ubacila poveliko libro sa 65. Beogradskog sajma knjiga, gdje je kod antikvara ulovila „Kuharicu dalmatinskih gospođa“. A samo bokeških kuvara po kojima moja Beograđanka pravi gustozne delicije imamo za tri stropoštavanja poda. Lako je mojoj Viktoriji kada je tek knjigofobkinja (neka zbog ove rodne ravnopravnosti seire političke feministkinje), lepidopterofobkinja i melisorofobkinja: strahuje od uboda insekata, leptira i pčela.
U moru pisaca i poznatih koga da izdvojim a da ima veze s temom… Bila nam je u stanu Svetlana Gradinac, jedan od osnivača Muzeja knjiga i putovanja Adligat, čiji sam i ja član, sa sestrom Miljom, koja je arhitekta. Milja je rekla da je svaki stambeni kvadratni metar projektovan da izdrži težinu koncertnog klavira. Da nije bilo ljeto i da kucanjem čašama nismo prešli na književne teme, možda bi još i više unutar stana s pogledom na more ostao da lebdi strah od urušavanja poda.
Jer na pojedinim mjestima stoje i po dva koncertna klavira, jedan iznad drugog.
U knjigama.

Programski format Svetionika jeste da bljeska s upravo bokokotorske nulte nadmorske. S jedine geografije na svijetu na kojoj naš narod i dalje živi uz more