TEOPOLIS – Obećanje iz 1595

Ranije su ljudi govorili: „poljski“ (katolički) i ukrajinski (pravoslavni) praznici, a danas ljudi kažu – ukrajinski i moskovski praznici. Novi kalendar će biti ukrajinski, a oni koji ostaju na starom kalendaru – malčice su na moskovskom (računanju vremena), izjavio je mitropolit vinicki Simeon iz Pravoslavne crkve Ukrajine, na početku „arhijerejskog sabora PCU u Kijevu“, koji je riješio da se pređe na novi kalendar

Čitajući opise svečanog dočeka zapadnoruskog episkopata u Rimu te 1595. godine, današnji posmatrač dirljivih opisa sigurno bi pomislio da su u pitanju ubogi, gladni ljudi koje je teška muka natjerala da potraže koricu hljeba i zaštitu pape. Na poslijetku: nisu li i sami došli iz jednog naroda koji je predstavljao polovinu stanovništva „Države dvaju naroda“ (poljskog i litvanskog), „naroda rusьkogo“ koji nije imao nikakav zvanični društveni ni politički status, budući da je pravoslavan? „Papa nas je primio sa velikim počastima, kao dobri otac svoju djecu: živjeli smo u njegovoj blizini, nedaleko od zamka Njegove Svetosti, u raskoši i izobilju“ – pisaće onima u čije ime su otišli zapadnoruski episkopi u Vatikan. Da li su zaista pošli gladni, sa bogate ali uboge zemlje, tamo gdje se tri puta dnevno jede heljdina kaša i gdje je sva razlika između jela i deserta u dodatku toj istoj, uvijek istoj grečki? Da li ih je Rim opčinio i sablaznio tek na putu, ili su se, poput Romeja one 1439, slomili podjednako nostalgijom, umorom i nadom?
No episkopi koji su pošli te 1595. prema Rimu nisu bili siromašni, narodski ljudi, ni ćutljivi monasi koje je episkopat uzeo iz skitova, ni udovi stepski sveštenici koji su se nakon smrti „matuške“ monašili, znajući u životu samo za Crkvu. Daleko od njih. Bili su i sami knezovi i avanturisti: u Rim su se, iz Krakova, po odobrenju i nalogu kralja, uputili Ipatije Potej i Kirilo Terlecki a čekao ih je njihov saborac na polju zaključivanja unije, mitropolit Mihajilo Rogoza.
U vrijeme kada je postao vladimirski episkop, godine 1593, Ipatije Potej (na rođenju: Adam) već je dva puta promijenio vjeroispovjedanje. Rođen u ruskoj plemićkoj porodici, rođak znamenitog mecene pravoslavnih škola i obrazovanja, kneza Konstantina Konstantinoviča Ostroškog, Potej se najprije učio u kalvinističkoj školi – i prešao u kalvinizam, da bi ga tek pojedine krajnosti „reformisanog biblijskog hrišćanstva“ tog vremena vratile ka pravoslavlju. Možda ga je njemu vratilo i saznanje da će kao plemić imati „mogućnost napredovanja“ u zapadnoruskoj crkvi onog vremena kojom su, bar u teoriji, upravljali patrijarsi Konstantinopolja svedenog na Fanar, a koja je, u stvari, bila prepuštena sama sebi – toploti narodne vjere i hladnim vjetrovima iz Varšave, Krakova, „Viljne“ (Viljnusa)…

POTREBA ZA PRIPADANJEM SVETU Taj episkopat (kao i plemstvo, koga na zapadnim krajinama stare Rusije nikada nije sasvim nestalo) nije bio gladan heljdine kaše. Kao ni u Ferari i Firenci prije više od vijeka, arhonti u mantijama i bez njih, nisu bili promrzli puk kome je vjera počesto jedino što ima da ga čuva od besmisla i od tragedije života, jedino što ga raduje u svijetu u kome je sloboda daleko a vlast – već nesagledivo dugo tuđinska. Zapadnoruski episkopat, kao i pravoslavno plemstvo, živjeli su već dugo u uvjerenju da su ljudi rastrgnuti između onoga što su po statusu i težnjama i onoga što im se daje da budu. U to doba sveopšteg uznemirenja i ustreptalosti duhova, reformacije i kontrareformacije, u Poljskoj koja je kroz jedno pokolenje bila utočište nemirnih duhova, a u drugom već ukrotiteljka nemirnih pomisli, rasle su zajedno, jedna iz druge, dekadencija episkopata i njegove težnje da se pripada najprije Varšavi, a preko nje – svijetu. I plemići i plemići episkopi već su imali zavidne državne karijere – sam Potej je, prije svešteničkog rukopoloženja, dobio mjesto kraljevog sekretara. Nije, dakle, da im se i politička moć nije davala. Moć jeste, ali po ličnoj lojalnosti i vezama. Za razliku od katoličkog plemstva i episkopata, pravoslavni nisu mogli da budu članovi Sejma. I moć i status oni su imali iako su bili „pravoslavni“. Oni su željeli da ga imaju upravo zato što će biti „pravoslavni“. Ili najbliže što se tome može biti, a da se pripada tom razvijenom svijetu sjaja i prestiža, kulture i napretka
Ako su i poticali (stvarno ili izmišljeno) iz neke od drevnoruskih kneževskih „družina“, ti pravoslavni šljahtići sada su željeli da po mogućnosti ostanu vjerni nasljeđu onoga svoga, ali da „žive kao sav normalan svijet“, kako bi se to reklo današnjim marketingom izdaje. Još i prije susreta sa poljskim kraljem i papom, oni će praviti skice šta bi moglo da se dopusti i gdje da se ustupi, a gdje bi se moralo zatamniti i gdje sasvim „držati svoje“. Tako su nastali trideset i tri „artikuli“ – tačke – sa kojima su u Rim krenuli „pravoslavni“ zapadnoruski episkopi.

ZA SADA JE SVE U REDU Kada se, sa svim tim zahtjevima i predlozima, konačno pojave u Rimu, ubrzo će saznati da je milost pape Klimenta VIII beskrajna prema ovim čudnovatim ljudima. Nakon što su toplo primljeni i nakon što su, kako je to već red, cjelivali noge rimskom pontifeksu (i on ih nakon toga velikodušno zagrlio), Potej i Terlecki su se uputili nazad, u zapadnu Rusiju. Trebalo je izvjestiti kralja da je u Rimu sve prošlo po planu. I organizovati sabor na kome će i ostali episkopi primiti rezultate dogovorenog. Onda će već sveštenstvo i narod već nekako pristati. Put koji je vodio ka „litvanskom“ Brestu sljedeće godine, one 1596, ostaće upamćen do danas.
Sedma tačka od onih 33 tačke koje su Potej i Terlecki ponijeli u Rim i koje su im odobrene predviđala je uvođenje novog kalendara i zadržavanje stare pashalije. Ipak, kako su znali da bi takav korak vodio ka sveopštem narodnom nezadovoljstvu, tražili su – i dobili – dopuštenje da za sada kalendar ostaje po starom. Za sada, neka sve izgleda onako kako je izgledalo.
Terlecki i Potej su s neskrivenim zadovoljstvom javili iz Rima Kijevu i Minsku: sve ostaje po starom: obredi, liturgija, crkvena umjetnost, oženjeno sveštenstvo, kalendar, pashalija. Sve ostaje po starom, a kralj će sigurno blagonaklono nagraditi novostečene grko-katolike. Jedino što će se sada umjesto patrijarha u Carigradu spominjati rimski papa. Samo toliko. Za sada.
Vremena ima za one koji nigdje ne žure.