TEOPOLIS – Ko će se sada moliti za nas?

U nekoliko dana su nas napustili Milovan Danojlić i Rajko Petrov Nogo. I mi možemo sa antičkom sigurnošću da kažemo da smo znali da su bili smrtni, a s hrišćanskom vjerom da kažemo da znamo da su pred licem Božijim besmrtni

Odlazak Milovana Danojlića i Rajka Petrovog Noga ostavlja i jedan drugačiji trag: činjenica da smo ga doživjeli kao lični gubitak govori nam o dometima njihove poezije (i proze) – ona nas se duboko (do)ticala. Zato nam se čini da je njihov odlazak ne samo tragedija u smislu u kome je smrt svakog čovjeka nagovještaj naše smrtnosti: pitamo se da li njihov odlazak označava izvjesno pražnjenje srpske književnosti od sposobnosti da nas se poezija tiče. Da li sa smrću srpskih pjesnika nestaje i srpska književnost? Posebno: da li s njima nestaje jedno osjećanje za život koje je poetski univerzalano upravo zato što jeste sadržinski distinktivno srpsko? Jer neće svaki pjesnik koji zazove Gospoda u nama brisati granicu pjesme i molitve već samo onaj koji to učini tako da snijeg koji pada u njegovom stihu i šumske jagode iz iste strofe u nama probude arhetipske i doživljene, duboke i neznane, očajne i svečane tonove sjećanja na naše umrle bez groba i bez biljega, one u kojima i dalje sve naše počima.

POEZIJA, NAŠA PRAVOSLAVNA KONSTANTA Srpska poezija je čitavog HH vijeka, čini se, naša jedina konstanta, uz pravoslavnu misao, koja se nije libila da prigrli hrišćanstvenost srpskog bića, da govori i vapije, da „krvari iz mraka“ u doba sveopšte krvi i mraka. Dok su naši veliki prozaisti rado uzimali hrišćanstvo za alegoriju totalitarnog komunizma u vremenima kada je takva književna kriptografija bila idejno oportuna (B. Pekić u Vremenu čuda, D. Ćosić u Bajci, D. Kiš u Simonu Čudotvorcu), naši pjesnici kao da su bili spremniji da traže pomilovanje i da u Kosovu polju vide polje kao nijedno – nad njim nebo – pod njim nebo. Da se srpski pjesnici nisu naknadno sjetili sopstvenih pravoslavnih prostranstava i hrišćanskog poetskog senzibiliteta govori nam i hronološka paralelnost Vremena čuda (1965) i Pomilovanja (1964). Iako postoje izuzeci (koji potvrđuju pravilo), sasvim bi se dala braniti teza da je srpska poezija i u vunenim vremenima bila naslonjenija na svoje hrišćanske korjene, pravoslavnu duhovnost i srpske istorijske i životne sadržaje u odnosu na našu prozu. Čak i kada Đorđo Sladoje napiše Izveštaj o Carstvu nebesnom, poetski epilog će donositi kosovsku zavjetnost u jednom odzvanjanju za koje slutimo da opisuje ono naše danas: „isti crni glasnik stiže sa Kosova: traje, ne prestaje patnja nečesova…“
Dok je naša proza, i kada je bila najhrabrija, bila neodlučna da napiše hrišćanski roman (možda se samo Opsada Crkve Svetog Spasa može nazvati takvom), naša poezija se molila, ponekad i starozavjetno hrvala sa Bogom, ponekad novozavjetno saraspinjala, ali nalazila svoje oči na licu anđelskom. „Bog“ srpske proze HH vijeka znao je da bude i metafora za Broza, u doba kada je takva metafora tek u daljini slutila subverzivno preispitivanje komunističkog društvenog narativa. Bog srpske poezije HH vijeka jeste Bog hrišćanskog Otkrivenja, čak i kada On – kao Bog – ćuti i gleda. Zato se mi ne pitamo ko će danas pisati poeziju – jer poeziju će svi pisati – već ko će se danas moliti za nas, sa nama i u nama?

RATNICI I ISPOSNICI Kada je pisala da „lepota umetničkog dela može dovesti i do čisto religioznog ushićenja, ali nikada ne može biti pobuda za svetost“, Isidora Sekulić je pred sobom imala ponešto redukovano shvatanje umjetnosti i asketu kao jedini obrazac svetosti. Srpsko istorijsko iskustvo, međutim, poznaje mnogo više svetih ratnika i mučenika nego isposnika i isihasta. Pa, opet, srpska poezija – ponekad samo ona u svojim vrhunskim dometima – vidjela je Svetog Savu kako stanuje s djecom koja ga ponovo slave u rovu. Ako nas poezija nije uvijek nadahnjivala da postanemo svetitelji – a ona Popina i Lalićeva jeste i to – ona nas je pratila i kada smo po jamama i vagonima postajali novomučenici a time, ništa manje od Svetog Grigorija Palame i svetitelji. U poetskom smislu ne postoje dvije bliže poezije od Bećkovićeve Trojeručice i Lalićevog Šapata Svetog Jovana Damaskina sa jedne strane i samog Damaskina i Romana Meloda s druge. Jedino u našoj poeziji senzibilitet moderne nije ograničavao književnika već pojačavao vapaj tragičnog i zabludnog HH vijeka. U proznoj književnosti smo istraživali i ponovo se zaljubljivali u naše zablude – u poeziji smo jaukali i tražili spasa. I Spasa.
Šta bi onda trebalo da stupi na mjesto koje su zauzimali – i koje, dok se iz ljudi nismo ispisali – i dalje zauzimaju Danojlić i Nogo u srpskoj kulturi? Da li neki novi klinci, čije su poetske preokupacije uvezene, odriješene veze s korijenima, globalne, čime plediraju da budu univerzalne? Ili bi mjesto poezije trebalo da konačno bude ukinuto u srpskoj kulturi po sebi, pa time i srpska kultura da bude samougušena u izboru između rijalitija i „Popadije“, u beskrajnim formama iste banalnosti koje bi trebalo da onemoguće srpsko dijete da razumije potrebu za poezijom, pa i poeziju samu?
Vjerovatno da su društveni tehnolozi, koji medijskim sadržajima upravljaju i našim društvom, predvidjeli kraj srpske književnosti i posljednjeg Srbina, onoga koji će ispod kruške nervozno mijenjati kanale, na svakom zatičući iste animalne porive koji s vremenom treba da postanu njegov jedini životni sadržaj. Do sada se čini da je njihov trud bio uspješan. Epohalni ritam postmoderne kao da troši sve njegove plesače, pa i Srbe i srpsku književnost podjednako. Poezija, ipak, nosi u sebi jednu zapretenu hrišćanstvenost, a hrišćanstvo – mogućnost „ponovnog rođenja“ svakog čovjeka, pa i naroda. Mi ne znamo ko će sve i kako preuzeti poetski zavjet. Šum beskrajno mnogih „pjesnika“ ponekad sasvim zatamnjuje signal istinskog Logosa. I to je teškoća savremenosti: srpska poezija danas kao da je podijeljena na „književne krugove“ i bezbroj pjesnika u pokušaju, samonametnutih poeta koji koriste dostupnost papira i štampe da stave na hartiju svaki svoj pokušaj. Pa, opet, ako u istoriji postoje zakonitosti a u zakonima – smislovi, onda se pouzdano može reći da srpska poezija uvijek nađe svoj put i glas, a preko nje ga nađu i Zavjet i Bog s kojim stojimo u Zavjetu.
I nakon odlaska srpskih pjesnika ostaje srpska poezija. Veličanstvena, životna, hrišćanstvena, zavjetna. Molitvena i kada je molitva prognana i nepotrebna društvu lažne utopije i postdruštvu jednodimenzionalne potrošnje. Ostaje srpska poezija ne samo uprkos našem duhovnom stanju već i kadra da od njega načini poeziju a od poezije molitvu. Jer ona se uvijek čudu kao pravdi nada.