TEOPOLIS – Jer takva su vremena

Kako je Taras Buljba studentima politikologije nepoznat, uzeli smo da pročitamo Antigonu. Cilj je isti: postaviti pitanje gdje je granica naše obaveze prema vjeri, zajednici i porodici

Dokle god je stvar smještena u drevnu Tebu, studenti se dobacuju dosjetkama. Ipak, imam već toliko pedagoškog iskustva da znam da treba da preselim pozornicu na bliže prostore: „Da li biste sahranili brata da znate da se borio na strani tzv. Armije BiH i pucao na vas?“ Svi koji se javljaju da odgovore saglasni su da bi – „brat je brat, krv je krv, to je moja obaveza“. „Dobro“, idemo dalje, „a da li biste to učinili da znate da bi vas pri povratku ka nama ubila naša straža?“ „Ne! Ko mu je kriv što je ratovao tamo!“ Takođe i „profesore, vidite kakva su vremena – svako gleda sebe!“, argumentuje na isti način nekoliko studenata.
Samo koji dan prije ovog susreta slična anegdota mogla bi da se ispriča smještena na Bogoslovski fakultet u Foči. „Ko je za vas najveći svetiteljski savremeni autoritet u našoj crkvi?“ Neki sveopšti konsenzus je da je to patrijarh Pavle. Iz ponuđenih argumenata za neprikosnovenu mjerodavnost patrijarha ističu se svetost života, umni i blagi karakter, skromnost. „Dobro. Pogledajte sada u njegovu knjigu Da nam budu jasnija neka pitanja naše vere. Tamo ćete naći patrijarhov stav koji je, uostalom, uobličio već Zlatoust da čovjek koji je bio sa ženom prije braka ne bi smio biti rukopoložen makar mrtve vaskrsavao. Slažete li se sa time?“ „Pa, oče, znate da nisu svi veliki Oci uvijek i u svemu u pravu… Druga su danas vremena…“
U odbranu mojih studenata moram reći da su savršeno iste reakcije bile i kada bih ljudima sugerisao da je patrijarh Pavle jasno objašnjavao da se slavska trpeza o posnim praznicima obavezno načini posnom i skromnom. Samo manji broj ljudi bi se priklonio svetiteljskom mišljenju dok ih je najviše otišlo sa „spoznajom“ da, eto, nije ni patrijarh Pavle baš sve znao da procijeni.

POMERANJE GRANICA Kakvi su svi ovi odgovori? Neko će najprije reći da su iskreni, mada se danas iskreno mišljenje često pogrešno poistovjećuje sa neposrednim kazivanjem prvih utisaka. No neuporedivo je očiglednije da u odgovorima mojih sagovornika ne postoje ni ličnost, niti ideja koje bi mogle da izdrže test udobnosti. Osjećanje prijatnosti, lakoće kojom se pomjeraju granice „načela“ kako bi moja ličnost i praksa bile mjerodavne za svijet oko mene – to je glavna odlika današnje epohe, ono „samorazumljivo“ stanje duha pred kojim sagovornici ne osjećaju problematičnost, a tek nikako stid (i inače osjećanje proganjano čitavog HH vijeka i konačno prognano na početku XXI vijeka iz spektra čovjekovih osjećanja). Sposobnost prilagođavanja i izmjene do maloprije čvrsto držane pozicije kako bi se potčinilo „društvenom konsenzusu“ (makar taj konsenzus i bio suprotan hrišćanskom etosu, te očigledno po samo društvo destruktivan) – sve to naznačava konformistički karakter ubjedljive većine naših savremenika. Ono „danas su takva vremena“: Duh epohe kao mjerilo bezvremenog. Ali prije nego što zavapimo da je sve danas postalo takvo, a da su se ranije studenti borili za ideale, vrijedilo bi drugačije posmatrati odnos konformizma i revolucije u HH vijeku.
Kulturna istorija HH vijeka kao da uglavnom previđa srođenost sadržaja prijatnosti i adaptacije sa onim što nam se obično nudi kao sadržaj pobune. Ipak, konformistički (zlo)duh vremena neprekidno je proizvodio mikrokulture „nekonformizma“ i „pobune“. Od „buntovnika bez razloga“ do „spontane“ 1968. pa sve do neprekidnog bijesa Grete Turnberg koja jeste autentičan glas jedne bijesne generacije lažnih ispravljača predačkih grijehova – svaka od tih „pobuna“ je suštinski imala dekorativni karakter, svaka se okončala aplauzom i nekom vrstom kozaračkog kola. Ako se, kao „istinski nekonformistička“ uzima 1968, i potonji hipi pokret, moramo se zapitati: da li je pobuna protiv besmislenog žrtvovanja američke omladine u bespućima Vijetnama bila pobuna protiv kolonijalnog rata Imperije ili protiv bilo koje žrtve bilo kog vojnika u bilo kom ratu? Današnja ideološka djeca hipi pokreta nemaju ništa protiv novih Vijetnama – oni se danas izvode tuđom djecom u Ukrajini, iz vazduha i sa nosača aviona (SRJ i R. Srpska ranije). Rat je u redu dokle god ne ugrožava moju zonu prijatnosti. Što znači da je sva ta „pobuna“ i bila usmjerena na očuvanje američke dominacije za koju više nije trebalo platiti domaćim žrtvama – ali je čitava stvar plasirana u univerzalističkoj formi. Apokalipsa danas samo je prikvel Top gana. Industrija „pobune“ samo je jedan oblik ropstva, jedna forma preoblikovanja čovjeka u biološki nevitalnu i vrjednosno dezorijentisanu masu kojom upravljaju bazični instinkti i gospodari tih instikata. To je slika svega čega se konfekcijska „pobuna“ takla – od Zapada od pravoslavne civilizacije danas.

KONFORMIZAM POBUNE Privid „univerzalne kulture pobune“, tj. nekonformističkog karaktera magistralnih kulturnih kretanja od 1950. naovamo tako je uspješno prenošen decenijama da je danas teško naći bilo koga ko je otišao na rok koncert, a da mu je moguće objasniti da je cjelokupna ta „pobuna“ podjednako konformistička koliko i sva „seljadžija“ koju su „pobunjenici“ prezirali. Uostalom, nije američki egzistencijalistički psiholog Rolo Mej slučajno rekao da „suprotnost hrabrosti u današnjem društvu nije kukavičluk nego konformizam“, čemu je američki sindikalista Džejms Hajtauer dodao da i „mrtva riba može plivati niz tok“. Ljudi vole svoje iluzije i teško se od njih opraštaju a iluzija o „pobuni protiv sistema“ opstaje iako se pokazalo da je „sistem“ daleko otporniji od svake „pobunjeničke“ kulturne forme koja ratuje protiv njega. Nijedna od njih značajno ne mijenja parametre društvenog raspada u bilo kom društvu u kome te forme paralelno postoje. Sa Bijelim dugmetom ili Južnim vetrom, Srbi se podjednako razvode, tuku ili padaju u depresiju.
No ako su mikrokulturne forme, tj. svi fenomeni kulture pokoravanja (zlo)duhu vremena tako neotporni unutar velikih društvenih tokova, čovjek se mora zapitati zašto su i studenti (ali, vjerujem, i mi profesori) bogoslovskih učilišta tako neotporni na taj Zeitteufel? Najjednostavniji odgovor bi svakako ukazivao na to da su i „ljudi u Crkvi“ – „ljudi svoje epohe“, što bi dosta objašnjavalo današnjicu, ali nam ništa ne bi reklo o, recimo, našim prethodnicima u prvim vijekovima hrišćanstva: oni su očigledno bili ljudi spremni da od svakodnevice do smrti žive kontraepohalno.
Ključ je, čini se, u idejnom amalgamu (post)moderne i hrišćanstva koji je na Zapadu počeo još u XIX a kod nas pravoslavnih u XX vijeku. Nama je najpoznatiji kroz program „novootačke sinteze“ – jednog širokog teološkog i crkvenog pokreta koji je imao za cilj da pravoslavni otački sadržaj predstavi u modernoj formi. No forme se opiru posuđivanju a da bar malo ne ponesu i svoje suštine. Ako je prva generacija neopatrističkih Otaca još mogla da užareno svjedoči drevne Oce koristeći se svim savremenim književnim i naučnim formama (od eseja do disertacije), druga generacija je već značajno ublažila oštricu prema duhu epohe i njenim personifikacijama (oštri ogledi oca Justina o Ničeu još će ponegdje prosijati u napomenama vladike Atanasija o Kamiju!). Sve potonje generacije prihvatiće jedan suštinski benevolentan stav prema duhu epohe. „Druga su sada vremena“ aksiom je običnog čovjeka, ali i većine pravoslavnih teologa koji smatraju da je smisao Crkve da prigrli bilo koji epohalni sadržaj i svoje vječito biće potčini njemu. Otuda svi efekti „liturgijskih obnova“ upravo kao i „rok pobune“ imaju neuporedivo manji društveni domet od očekivanog: tačno je da postoje ljudi koje su svete tajne promijenile od kada su došli u Crkvu, ali postoje i mase ljudi koji su tražili jedan prostor udobnosti i u Crkvi, te ga tamo brzo i našli. Prostor koji nije tražio promjenu sebe već neki oblik samopomoći u religijskom ruhu.
Šta bi danas mogao da bude otpor Duhu vremena? Živjeti suprotno od „opšteprihvaćenog stanja“ a to znači živjeti djelatno protivljenje etičkom relativizmu, nepristajanje na društveni konsenzus o kraju svih vrlina. Živjeti sa saznanjem da je bilo i biće boljih ljudi i težih vremena. A bolji se ljudi u svoje vrijeme nisu pravdali pred ikonom Hristovom govoreći Bogočovjeku: „Znaš, Spase, takva su vremena…“ Tako se, koliko znam, pravdao samo Jovo Kljaka u Pilipendi.