Dim na Božić, velikoga čuda?

Ni u najzlatnije doba socijalističkog raja naš Božić nije bio lišen brige. Jeste, kupili smo novog, bijelog juga 45 te 1990. godine, ali je već o Božiću 1991. djed Kojo zabrinuto gledao u plećku naše „zaoblice“. „Neko će uskoro umrijeti. Daj samo Bože da to budem ja.“ U oktobru 1991, nakon galopirajućeg tumora, đed Kojo se pridružio svome ocu Ristu. Nama je ostao život bez njega i jedan Božić, 1992. godine, bez znakova radosti. Posljednji u našoj rodnoj sarajevskoj kući

Već sljedeći Božić, onaj 1993. godine, slavili smo na Palama. Otac nije radio – mi smo se radovali što je za praznik s nama. Trpeza je bila ratna, moguća samo29 zahvaljujući improvizaciji naših majki koje su od mlijeka u prahu i kiselog kakao-praha pravile kolače, a od nejestive fete i konzervi – prazničnu trpezu. Ipak, liturgije su bile pune naroda koji se tiska. Ljudi obučeni u ono što su iz Sarajeva uspjeli da uzmu, u prilagođene uniforme i kapute sašivene od ćebadi. „Božić je praznik koji se provodi u krugu porodice“, kaže današnji novinarski kliše. Pod time se podrazumijeva „zlatni standard“ ove ubitačne kulture individualizma: „u krugu porodice“ znači „u krugu koji sačinjavaju samo muž, žena i djeca“ (poželjno jedno ili dvoje). Našu porodicu su tih ratnih Božića uvijek činili ne samo ujak, ujna, brat i sestra, djed Vlado (majčin otac) i baka Jovanka već i svako od rođaka i prijatelja ko se tih dana zatekao kod nas na Palama, na onim ratnim putevima na kojima čovjek nikad ne zna kuda zapravo ide, ali samo sluti da ide daleko od svog starog života. Drva su za nas u privremenim smještajima uvijek stizala kasno i bila mokra i sirova, pa su morala da se lože sa vještinom nuklearnog fizičara i štedljivošću cincarskog trgovca. Vijesti o Božiću nikad nisu bile dobre. I bivša braća su nepogrešivo znala kada je Božić, računajući na srpski slavljenički duh i prorijeđene straže. Vijesti su bile loše. Samo je jedna bila dobra: Hristos se rodi!

 

SLAVLJE I TRAGEDIJA Ima, kako to kod nas već biva, Njegoševih stihova koji su postali naše stanje svijesti, i to zato što su i izrečeni iznutra, iz našega bića. Tako i oni koje sada već pomalo očekivano ponavljaju čestitke: „nema dana bez očnoga vida / niti prave slave bez Božića…“ No prava kondenzovana slika jednog života u kome se slavlje i tragedija, neizbježni rat i mir Božiji susreću u jedno data je stihovima u kojima iguman Stefan zbori „Hajd’ otolen, što koješta drobiš! Dim na Božić, velikoga čuda! Kako će se svenarodnja žertva bez oblakah dima učiniti?“ Dim na Božić – on ujedno može biti i jeste znak i stradanja i slavlja, i popaljenih Pridvorica i Kravica i znak posljednjeg uporišta otpora usred ledenog Mojkovca. Kako će narod kršten Hristovim likom uteći od žrtve, a kako će se svenarodnja žrtva ostvariti osim u tom vječitom zagrljaju Božića i Velikog petka, paljenice i svespaljenice svih srpskih pokoljenja od iskoni do danas? Tako i za nas tih godina. Kao i Njegoševa Crna Gora, okruženi i zaleđeni, bačeni u Stari Zavjet po okrutnosti svijeta u kome smo živjeli, dočekivali smo dolazak Spasitelja svijeta neutaživom žeđu starozavjetnog Izrailja. Kada današnji etnolozi samouvjereno „dekonstruišu“ srpske običaje i shvatanja vezana za Božić, kada onu ranu suvomrazicu i prtinu kroz koje položajnik kreće na svoj svešteni zadatak svedu na „prizivanje blagostanja“ a badnjake na „spaljivanje zla i nesreće“, ni sami ne slute koliko je čovjeku u ratu (a kod nas je uvijek rat ili njegova slutnja) neophodno da vidi lice brata i spali zlo koje nalazi na svakom koraku.

Tako smo slavili 1993, tako 1994. godine. Trećeg ratnog Božića, onog 1995. godine, ni Risto Kojov, moj otac, nije bio za našom trpezom.

 

TRANZICIONI RAT Ratovi ne traju do vijeka. Život se vraća u neki tok, pa i bez onih koji nisu dočekali Božić. Ljudi zaboravljaju stradanje, muku, lišenosti. S pravom. Mi ih uglavnom nismo ni birali: one su nas postizale samim tim što smo živjeli tu gdje jesmo i željeli da nastavimo da budemo ti koji smo. Pa, opet, s protokom vremena uspostavilo se nešto novo. Uplovili smo u jednu stvarnost koja nije bila san čežnjivog djeteta ni očekivanje ranjenog borca. U njoj su se opet počeli pojavljivati obrisi jednog drugog „raja“. Socijalistički je zamijenio onaj drugi, vječito izmičući, „tranzicioni“. I u njemu se još zadugo nismo oslobodili hladnoće sobe i skromnosti trpeze.

Pa opet nije sasvim sigurno ko je bio i ostao lišen Božića: mi, u našoj ratnoj bijedi ili sva srećna djeca Zapada koja će i ove godine dobiti igračke kako bi ih roditelji mogli još manje gledati, video-konzole kako bi još manje učestvovali u stvarnosti svoje porodice, brendiranu stvarnost kako bi u brendiranom životu zaboravili potragu za ljepotom utoljene gladi? No možda su nesrećna djeca umiruće civilizacije još tragičnije lišena jedne metafizičke osnove onoga što je izrodilo kulturne forme – prazne ljušture, kojima se sada „Koka-Kola“ igra prodajući „duh Božića“? Možda je istinska tragedija jednog svijeta u kome će rijetko koja Natalie (ali Nataliя) znati ili bar slutiti da njeno ime upućuje na Dies Natalis Christi još veća od naše tragedije krvavih Božića? Naš Božić je bio i ostao bolna uspomena na Kravice i na Mojkovac, vječita opomena svakoga od nas da je za kratkoga života preživio već jedan rat i već nekoliko Božića u hladnom i skučenom, u brizi i nevolji koju nije mogao da riješi Kevin svojim trikovima. Naše Božiće i danas prijatnim čini malo toplote i mnogo radosti, ali naše rane nijedan „Deda Mraz“ ne može da zaliječi bilo čime, pa čak ni „duhom Božića“. Tragedija svijeta koji o Božiću intenzivira svoj kupoholizam, dodatno pojača u sebi pojačivače utisaka i prohtijeva, drama eksplodiranih poriva na kojima počiva kapitalizam užasnija je u svojoj besmislenosti od epopeje lišenosti i stradanja koja se proteže kroz sve srpske Božiće od kako smo se rodili u Hristovom rođenju. Mi smo se nadali. Mi smo sanjali jedan bolji svijet kada prestane rat. Nešto od toga se ostvarilo, nešto se izgubilo u „tranziciji“, nešto je bilo isuviše idealistično u našim snovima da bi ga ijedna stvarnost izdržala. No nešto od te nade i danas tinja u svakom Božiću i Svetom Stefanu, kada ujutru ustanemo u Badnjake i kada privežemo stare vojničke čizme za koje nikada nismo sigurni hoće li sljedećeg Božića poći u hrastovu šumu, po badnjake, ili na položaj. Ili na oboje.

Dok završavam ove redove, znam kako je djeci Donbasa pred Roždestvo. Savršeno dobro znam da ni djeci s druge strane fronta nije niti može biti bolje. Vojna je. Očevi su na položajima, majke se pred ikonama mole i u nekom ćošku za koji misle da ih sakriva – plaču i brišu suze. Poći će u Crkvu da onom slovenskom nepobjedivom sposobnošću prelože žalost u radost, očaj u nadu, brigu u molitvu. Neće mnogo drugačije biti ni srpskoj djeci ni srpskom narodu na Kosovu i Metohiji.

Pa opet: ko bi bolje shvatio šta znači dočekati Spasitelja svijeta od bića koje svakim uzdahom očekuje spasenje