PISMA IZ TAMNOG VILAJETA – Tvrđava

Kako je, uprkos najbestidnijim pokušajima osporavanja izbornih rezultata, Republika Srpska ostala nepoljuljana tvrđava u kojoj su Srbi, izborom Dodika, potvrdili svoje vrednosno stanovište?

Izborna epopeja u BiH, očekivano, završena je priznanjem narodne volje i pobjedom Milorada Dodika, njegove zamjenice Željke Cvijanović, stranke SNSD i cijele koalicije, sa kojom, u ovim zgusnutim istorijskim vremenima, Dodik uspješno, između geopolitičke Scile i Haribde, vodi Republiku Srpsku.

SNAGA JE UMNOŽENA Pobjednički tim, zaključio je Dodik, ne treba da trpi nikakve korekcije, pa je, suprotno očekivanjima njegovih političkih oponenata, odlučio da mandatar za sastav nove vlade Republike Srpske bude dosadašnji premijer Radovan Višković. Kada je reč o koalicionim partnerima, nesumnjivo da najveću važnost za Dodika i SNSD imaju Petar Đokić i njegova Socijalistička partija RS, te Nedeljko Čubrilović i stranka DEMOS. Istina, oni nisu jedini Dodikovi partneri, kao što ni kolokvijalni izraz „njegova stranka“ nije baš najsrećnija definicija bilo koje stranke. Svakako, nakon lične i opšte pobjede na proteklim izborima, Dodik u Narodnu skupštinu RS ulazi sa stabilnim savezima i povećanom političkom snagom.
U opozicionim redovima stvari stoje sasvim drugačije. Srpska demokratska stranka nakon izbora postupila je onako kako se i očekuje od nekad velike i važne političke snage kojoj je Zapad odredio sporednu ulogu. Ostavke cijelog Predsjedništva potvrdile su da je politici SDS, koja se temeljila na uticaju Mladena Bosića i kasnije Mirka Šarovića – odzvonilo. Očigledno da je hipoteka koju je Bosić nametnuo SDS-u, od izbora Nebojše Vukanovića za savjetnika do postavljanja polaznika škole hrvatskog MUP-a, nekvalifikovanog Dragana Mektića na mjesto ministra bezbjednosti, bila presudna za urušavanje patriotskog potencijala Srpske demokratske stranke.

U KOALICIJI SA SDS-om? Da li je u ovakvim okolnostima realno očekivati da SNSD pozove SDS u široku koaliciju patriotskih snaga, te da li bi se time poslala snažna poruka o uspostavljanju jedinstva naroda i politike? Na ovu enigmu odgovor znaju Dodik i nekoliko njemu, SNSD-u i Republici Srpskoj odanih ljudi.
Analizirajući značaj ovog poteza iz ugla politike očuvanja Republike Srpske, treba konstatovati da bi ona mogla biti uvod u prekid angažmana SDS-a s britanskim i američkim plaćenicima, koji su od nekada moćne stranke napravili politički privjesak zapadnih i sarajevskih krugova, okupljenih oko koncepta unitarizacije BiH.
Za pravo daju i dešavanja u Sarajevu, gde je u toku ukrupnjavanje političkih subjekata, koji se, kada je reč o odnosu prema Republici Srpskoj i planovima „čvršće organizacije BiH“, ne razlikuju od zlokobne Stranke demokratske akcije, čijem lideru Bakiru nije pomogao ni „mit umrlog babe“ da pobijedi navodne građaniste, zapadne podrepaše i bivše komuniste, koji su nastupili u desetak kolona.

ZAPLETI PREDSTOJE Bakir je svestan da jedan pad SDA znači i pad za sva vremena, pa treba očekivati da će na rezolutni stav „građanista“ da ne žele njegovu struju u svojim redovima, učiniti sve da s Dodikom i Čovićem nađe rješenje. Bilo bi pogrešno iz ove računice isključiti uticaj i interese predsjednika Turske, koji, iako uočava Bakirovu finu kolaboraciju sa zapadnim elementima, bližeg u Sarajevu nema.
I dok je pred Bakirom Izetbegovićem borba za održanje vođstva u stranci, Dodik u interesu Republike Srpske nastavlja da neguje snažna partnerstva koja mu, u predstojećim danima teške političke borbe, mogu i te kako koristiti u odbrani mira u zemlji, a posebno ustavnog položaja Republike. Sve ovo ne znači da će politički Zapad ustuknuti i olako odustati od planova preuređenja „srca Balkana“ na štetu srpskog naroda. Premda su izbori završeni, a unutrašnje koalicije uspostavljene, borba za položaj srpskog naroda i status Republike Srpske dobijaće svoje nove, teške zaplete.
Svakako će kao jedan od gorućih problema, sa dominantnom ulogom SDA ili bez nje, ostati nezainteresovanost Bošnjaka i njihovih elita za uspostavljanje prihvatljivih odnosa sa Srbijom. Unutrašnje preuređenje zemlje, diskreditovanje Dejtona, iskrivljena interpretacija rata devedesetih, posebno Srebrenice, nepremostive su prepreke svakom ozbiljnom dijalogu.

VOJINOV DOPRINOS Mitologizacija stradanja i „slavnog vojevanja“ nema za cilj uklapanje bošnjačkog svijeta u okvire šire zajednice. Za potrebe održavanja takvog uverenja angažovana je armija stručnjaka, istoričara, sociologa, politikologa i književnika. Njihov jedini zadatak je da ne dozvole odstupanje od te krute uniformisane slike.
Na njihovom tragu i SDP-ov kadar na „privremeno zaposjednutoj teritoriji“ u Banjaluci Vojin Mijatović, kao uvodničar na sesiji Kruga 99 o „Principima za formiranje zakonodavne i izvršne vlasti u BiH“, primećuje da „u našem društvu treba mnogo više slobodnog mišljenja, da je sve ovdje komplikovano; izborni proces težak i naporan, ali je još veći izazov formiranje zakonodavne i izvršne vlasti“. Uveren da čitavu priču, posebno u Federaciji BiH, dodatno komplikovanom čini odluka visokog predstavnika u izbornoj noći, on zaključuje da smo zbog ustavnog uređenja „u poziciji da principe i delegiranje principa za formiranje izvršne vlasti baziramo na etnonacionalnom pristupu ili zastupljenosti naroda u BiH, a nikako na konceptima koji bi značili ekonomiju, život, razvoj…“.
I bez najmanje želje da to učini, Mijatović je ponudio nepobitan dokaz značaja Dodikove pobjede, ali i objašnjenje za sve neupućene – zašto je nesumnjiva pobeda Dodika najbrutalnije osporavana.