TEOPOLIS – Riječ o tamjanu

„Ih, bre, `de nađoše ovaj grobljanski tamjan! Štipa za grlo, ujeda! Kad dođe vladika, da mu stavite evo ovaj, mirišljavi“, tako crkvenjaku govori sredovječni sveštenik, starješina jedne srpske crkve, dok očekujemo dolazak episkopa

Sve mora biti bolje, podešeno, uređeno, nesvakidašnje. Pa i tamjan nije onaj isti. Umjesto one neprerađene smolaste materije u manjim i većim grumenovima starješina vadi kesicu na kojoj piše „Ιερα μονή – Άγιον Όρος“ a u njoj se nalaze bijela, napuderisana zrnca, sva gotovo istog oblika, poput malenih čupavaca i jastučića.
Tamjan je, možda, prvo što susretnemo kada uđemo u crkvu, ponekad i prije nego što cjelivamo prve ikone. Zato je on stvarnost, asocijacija, metafora i značenje. Još devedesetih godina vođa bosanskohercegovačkih komunista koji su se brzo presvlačili u „socijaldemokrate“ Nijaz Duraković proslavio se izjavom da mu je tamjan zagušljiv. Solidan pjesnik, tekstualni plagijator i jedan od tvoraca „bosanske posebnosti“ Mehmedalija Mak Dizdar pjevao je o nepostojećim „bogumilima“ i njihovim „progonima“ patetično identifikujući progonitelje sa „oltarima“. „Provance i Lombardije/Zare i Rusije (ovdje se tekstualno razlikuju izdanja – ponegdje stoji i „Rasije“, jedna od latinskih verzija imena Rascia – Raška)… u omami teškog tamjana/ u bornome zboru/ Krstova i mačeva.“ Tamjan je, podjednako kao i krst i zvuk zvona, bio ono prvo ka čemu su dojučerašnji hrišćani gradili novi, netrpeljivi odnos.

GOVOR ŽUTOG GRUMENA On je uvijek bio više od proste smole, više od grumena nečega što se topi, dimi, uzdiže, nestaje i ispunjava nas. Svaki put kada se tamjan stavlja u kadionicu, u toku bogosluženja, sveštenik izgovara „molitvu kađenja“: „kadilo tebѣ, prinosim, Hriste…“ Svakog večernjeg bogosluženja molimo se da naša molitva uziđe „яko/kao kadilo“ pred Boga. I danas, kada stojimo na grobovima naših najmilijih, kada više nema ni šta da se kaže, ni ko da kaže, ostaje tamjan da kaže ono što mi ne umijemo ili nemamo snage da izgovorimo.
Ne čudi, onda, da, iako većina nas malo šta zna o Jovanu Grčiću Milenku (1846–1875), i dalje jedna formalno slaba pjesma u nama izaziva duboku potresenost: „Užeži, ćerko, kandilo! / Ne štedi žuta tamjana! Pomol’ se Bogu s materom / za dušu malog Damjana…“ Ako je istina da je Hemingvej uspio da napiše najkraću priču na svijetu stavivši na papir riječi „Dječije cipelice na prodaju. Nekorišćene“, onda je u osam stihova srpske pjesme stalo ništa manje tragedije i mnogo više metafizike.
U međuvremenu je „žutog tamjana“ sasvim nestalo. Taj neugledni tamjan našeg djetinjstva koji je preživio vijekove ropstva, godine okupacije i decenije komunizma nisu uspjeli da istisnu ni Duraković ni durakovići. Postepeno ga je zamjenjivao uglađeniji, napuderisani, uvozni grčki tamjan. On nije – poput starog tamjana i riječi Jevanđelja – „štipao za oči“ i „zagušivao“. Poslije njega se sasvim ne prozračuje. Postoji i verzija koja sasvim ne „dimi“ već samo „miriše“, prilagođena vremenu „bezalkoholnog alkohola“ i zaslađivača gorih od šećera. Vremenu Jevanđelja koje može i treba jedino da prija, da omogući čovjeku da mu je „lijepo u Crkvi“, ali bez opasnosti da nešto ne povrijedi lahorasti doživljaj „hrama“ kao mjesta „meditacije“. Novi tamjan je došao kao i sve ostalo iz Helade: na početku da pokaže svoju „nadmoć“ i „rafinisanost“, svoju „izvornost“ i „crkvenost“, u jednom spoju srpskog i „vizantijskog“, kao izraz srpskog autokolonijalnog neovizantinizma. Zatim je istisnuo i zamijenio sve ono „staro“, „nazadno“ i „nacionalističko“, sve što je mirisalo na ono prije njega. Srbo-neo-helenizam ga još ponegdje trpi, ali mu se podsmjehuje. Trpi, čekaju da izumre. Jer srbo-neo-vizantinizam je uspio da istisne sa mjesta u liturgiji najljepše stihove vladike Nikolaja ili Vojislava Ilića. Za razliku od crkve našeg djetinjstva, na liturgiji će se danas sasvim rijetko čuti sjetne i veličanstvene melodije za „Nebesku Srbiju“ ohridskog i žičkog svetitelja ili na antologijsku pjesmu „Ko udara tako pozno…“. Srbo-neo-vizantinizam je zamijenio sve to monotonim zapjevanjem psalama „jer je tako po tipiku“, ignorišući, jednom snagom gorde destruktivnosti, vijekove srpskog tipika i osjećanja života. Srpski narod i duh koji je privukao dušu jednog „Grčića“ da i sam postane Srbin iščezavao je poput dima iz svakoga kome su impresije neovizantinizma zatamnile djetinjsko ali iskonsko osjećanje dostojanstva sopstvene crkvenosti…

ZA POSLEDNJI ČAS Kada smo tog kasnog februara konačno došli u kuću pokojnice, na jednom prevoju čajničke opštine za koji nikada nisi siguran računa li se u Republiku Srpsku ili u Crnu Goru, trebalo je da se pođe prema groblju, kroz prtinu, naniže. U parohijskoj torbi, pored dvije bogoslužbene knjige, bilježnice, bosiljka i flašice vina, nosim metalnu kutiju od bombona i u njoj „briket“ i tamjan. Kada sam se sjetio da mi je ostalo svega nekoliko grumenova „svetogorskog tamjana“, bilo je kasno. Trebalo je početi opijelo. Jedno zrnce za opijelo, drugo za sahranu, računam u sebi. Međutim na ulazu u trošnu seosku kuću susreće me sin pokojnice: „Oče, uzmite ovaj tamjan tu. To je majka čitavog života držala pod ikonom za ovaj čas.“ Žuti, stari, krupni tamjan, onaj koji smo nosili sa sobom po izbegličkim smještajima i koji bi majka s vremena na vrijeme stavila na „platu“ „smederevca“ ili peći „sanduklije“. Koji, kada sav ispuni prostoriju mirisom, donosi i pred Boga uzdiže čitave pasove naših predaka, sva pokoljenja okađena njime. Koji kada izgori ne ostavlja za sobom kamenu masu uglja već sagori sav, pretvorivši se tek u zrno koje kao da i samo čeka konačnu sudbinu svijeta i vaskrsenje mrtvih. Taj danas prezreni tamjan jedna je starica čitavog života čuvala za ovaj čas.
Od tada i ja čuvam jednu papirnu kesicu takvog tamjana za taj čas. A ponekad se nađe i koji grumen u džepu mantije da ga, iz čiste nostalgije (a neko bi možda pomislio i zlobe) stavim u kadionicu, bar malo pomjerivši u stranu zrnca onog napirlitanog, finog, grčkog tamjana. Neka se uzdiže, i miriše i štipa, kome je već težak.