PETA TEZA

Živimo doba velikog preformatiranja sveta. Reč je o preoblikovanju koje nadilazi „veliki reset“ i mutne planove njegovih propagatora voljnih da upriliče reanimaciju globalizma uz davljenje ljudi. Planetarne promene koje su se već dogodile, a pogotovo one koje će – neizbežno i zakonomerno – tek doći toliko su dubinske i sveobuhvatne da se činjenice i tekući procesi jedva sagledavaju i strukturno smeštaju u jasne predstave o „velikom svetu“. Kao u usporenom filmu, s predugo zaleđenim kadrovima dokumentarca o globalnoj dijaboličnoj igri, „pakuju“ se hronike vremena koje tom obilju informacija ne obezbeđuju i obaveznu, razumom armiranu, podršku. Čini se da se u novijoj istoriji nikada nije tako često posezalo za pojmovima smisao i smislenost, uz očiglednu bojazan da je upravo to ona vrednost koja nedostaje.
U nizu nastojanja da se dominantnom neredu i haosu, lažima i obmani doskoči, beleže se, pomenusmo, iscrpna navođenja analitičkih veština i puteva kojim se stiže do tog cilja. Jedno od aktuelnih izlaže pisac Andrej Korobov-Latincev, promišljajući, bez prenemaganja, podsticaj koji je nazvao „filozofskim smislom specijalne vojne operacije u Ukrajini“, a posredno zaključujući da je reč o posebnoj misiji: misiji obnavljanja smislenog poretka.
Kako se gradi zemaljski „smisleni poredak“ koji će našem razumevanju logičke ispravnosti biti neupitan? Deo odgovora navodimo, detaljnija objašnjenja mogu se naći u integralnom tekstu u ovom broju. „Svest o fundamentalnoj konačnosti ljudske istorije omogućava Rusiji da nastupa u ulozi Katehona, tj. veoma posebnog aktera u ljudskoj istoriji, obdarenog misijom da sačuva svet od survavanja u provaliju, od koga zavisi ishod cele istorije“. Bez straha da će biti ošinut bičem javnog podsmeha, Latincev, uveren u svoju argumentaciju, piše: „Stremljenje kraju, u kome će se naći vrhunski smisao svih naših puteva-iskušenja i dati poslednje otkrovenje, svojstveno je ruskom narodu u celini, a ne samo ruskoj istoriozofiji kao stručnoj filozofskoj disciplini. Eshatologizam je veoma ruska stvar, koja je teško razumljiva ne samo zapadnjacima već i našim istočnim susedima.“
Kako pak izgleda traženje smisla na strani suprotstavljenoj ruskom pogledu na svet? Jedan skorašnji primer, ne i sasvim odgovarajući pandan promišljanju ruskog pisca, predočio je američki državni sekretar Entoni Blinken, javno kazujući da će „SAD razmotriti sva sredstva za unapređenje diplomatskih odnosa sa Rusijom, ali da u ovom trenutku Moskva ne pokazuje znake spremnosti da se uključi u smislene razgovore“. Da, upravo tako reče – neće Kremlj da se povinuje pozivu na smislenost, koja je inače pristup svojstven imperiji. „Sve ukazuje na to da je daleko od spremnosti da se uključi u smislenu diplomatiju, predsednik Putin nastavlja da ide u suprotnom smeru“, rekao je Blinken.
Možda navedeno izaziva nevericu, ali upravo ovako izgleda tumačenje „smislenosti“ viđene iz prestonog Vašingtona: stvarnost je privid, razumno je ono što mi kažemo, ispravno ono što mi hoćemo, i jedini čuvari smisla u svemiru možemo biti mi sami – kao sveti ratnici u odbrani naših, smislenih interesa.
Za Srbe, za njihove zemlje, danas životno i istorijski uronjene, gotovo udavljene u prostoru kontrolisanom od geopolitičke mašine programirane da ih kontinuirano izlaže političkom i drugom pritisku i nasilju koje deluje kao da je samo sebi svrha, prepoznavanje motiva i ustrojstva ove situacije jeste izazov, koliko i put u nalaženje spasonosnog otpora.
Zgodan primer kako je u jednom događaju moguće uočiti znakove uređenog i objašnjivog iskustva, istovremeno demonstracije, ali i smisla nasilja kojem je Srbija izložena, dogodio se prošle nedelje. U Berlinu. Analena Berbok, službeno na funkciji nemačkog ministra spoljnih poslova, a u životu „nadmeno i oholo Švapče“, kako uglas poručiše ovdašnji internet-komentatori, briljirala je u iskazivanju prema srpskoj strani nebivalog bezobrazluka i upotrebi veštine lišene političke mudrosti.
Kao domaćin sastanka ministara spoljnih poslova Berlinskog procesa, šefica nemačke diplomatije je u naredbodavnom tonu prošle subote, kako kažu, izdiktirala agendu budućih zadataka srpske vlade, naglašavajući da „nerešena situacija između Beograda i Prištine izaziva stalno tenzije, bilo u vezi sa registarskim tablicama ili isporukom struje. To sebi više ne možemo priuštiti, a svi znamo da jednog dana mora biti postignut sveobuhvatni sporazum između Beograda i Prištine, koji predviđa potpunu normalizaciju odnosa, pa zašto taj dan stalno pomerati“. Ona je takođe „ohrabrila“ buduću Vladu Srbije da se više uskladi sa spoljnom i bezbednosnom politikom EU, naglašavajući da se to „posebno odnosi na sankcije Rusiji“.
Jedno bez sumnje delatno objašnjenje stvarnog smisla ove tirade u formi zapovesti stiže posredno i nevezano za berlinski susret. Uočavamo ga u tezama koje je nedavno objavio Dmitrij Medvedev, dajući „relevantne napomene o međunarodnoj situaciji“. U osvrtu ispraćenom javnom pažnjom, Medvedev između ostalog predočava „jasan pogled Moskve na najvažnija pitanja međunarodne političke agende“.
Čini nam se da je među ovim „subotnjim tezama“ Medvedeva upravo peta nadležna i za opisani nastup ove, u visoku politiku verovatno zalutale, nemačke ministarke.
„Ništavna zapadna ideja o ’poretku zasnovanom na pravilima’ mora se odlučno odbaciti kao neodrživa i izuzetno štetna po čovečanstvo. Nju niko nije odobrio, potpuno je neodređena po sadržaju i promoviše se suprotno postojećim međunarodnim pravilima i institucijama, uključujući te iste UN. Sama ideja je diktirana, do psihičkih devijacija opsesivnom, željom Anglosaksonaca da stvore ideološku osnovu za svoje pokušaje da dominiraju svetom.“
Tu negde, opasno blizu pomenutoj „do psihičke devijacije opsesivnoj želji“ za dominacijom, ulovismo i frojlajn Analenu i njenu prkosnu bradicu zapovednički iskošenu prema Srbima. Tražeći smislenost, ovo bismo odredili kao smisao u besmislu i bespuću istorijskog trenutka koji možda i neće predugo trajati. Pogotovo ne za Analene i ostale Berboke evropske, kadrovski problematične, političke scene!
Primeri besmisla kojem nikakva manipulativna veština ne bi mogla udahnuti logičku ispravnost, ili vrednost oblika iskustva koje je saobrazno činjenicama i idejama zasnovanim na razumnim i civilizacijski određenim postavkama, deo su agresivne političke i medijske panorame koja se tretira s pažnjom i uvažavanjem! Šta, na primer, reći kada predsednica Predstavničkog doma američkog kongresa Nensi Pelosi ove nedelje u Zagrebu izjavi: „U Hrvatskoj sam bila 90-ih godina kao top demokrata i član pododbora za pružanje pomoći. Tada sam svedočila velikoj hrabrosti hrvatskog naroda u ratu i agresiji od tada susedne države“?
Kako ovom bulažnjenju udahnuti dostojanstvo i ozbiljnost? U traganju za smislom, gospođa Pelosi dobacuje do narativa – bez smisla. Čini se da je i za ovaj teški nesporazum s logikom i činjenicama nadležna peta teza Medvedeva. I da se primenjivost i važenje ove teze danas onespokojavajuće uvećava.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *