Pečat – List slobodne Srbije Politički nedeljnik, aktuelna politička dešavanja, društvo, svet, kultura.
SVETIONIK
Brod bez vina nije brod. Jer je vino tečni hljeb. Danas se dinar na brodovima zarađuje lakše nego u doba jedrenjaka ili parobroda, ali su vremena uzburkanija
U moru knjiga koje je konsultovao da bi napisao nagrađivani megaesej „Mediteranski brevijar“, Predrag Matvejević je u ruke uzeo i „Uspomene iz pomorskog života“ kap. Vlada Ivelića, jednog od poslednjih Bokelja koji je plovio na jedrenjacima, potom parobrodima – i o tome ostavio pisanoga traga.
Iz „Uspomena“ najviše, Matvejević saznaje što se to konkretno i kako jelo na jedrenjacima. Brašno bi – otkrio je – nakon nekog vremena uvijek postalo crvljivo; učestalo se jeo žgvacet, neka vrsta gulaša od usoljene govedine; voda se pila iz zajedničke čaše privezane za bure, a samo je kapetan imao vlastitu. Po nesreći, na svom prvom putovanju u svojstvu kapetana, kada je u proljeće 1880. g., goletom „Desiree Constance“ iz Trsta otplovio za Francusku, na brodu nije bilo ni kapi vina. A vino je, poput piva katkada, tečni hljeb. Brod bez hleba i vina nije brod.
[restrict]Manje je poznato da je Matvejević, koji je zapamtio četiri gladne godine Drugog svjetskog rata, napisao i „Kruh naš“, knjigu u cjelini posvećenu hlebu, njegovoj istoriji, sastavu, značaju, ulozi i religijskoj dimenziji. Učinio je to iz sjećanja na sve one koji su umrli željni osnovne namirnice u našem dijelu svijeta.
Neka tema storije pred nama otud bude Panis nauticus – kako je rimski istoričar Plinije Stariji nazvao teško stečeni hljeb pomorački. Zašto nisam napisao hljeb pomorski? Zato što se u doba kada je postojao pridjev pomorački, hljeb na moru teže zarađivao, te je zaista bio sa sedam kora.
U doba Homera brašno i hljeb su se čuvali u dobro ušivenim mjehovima, pa ih tako bilježi i „Odiseja“.
Hronike upućuju na to da je samo kapetanu koji je komandovao izgladnjelom posadom moglo pasti na pamet da vesla urođenika uporedi sa pekarskim lopatama. Tako je Kristifor Kolumbo 1492. s pramca jedrenjaka „Santa Maria“ vidio urođenička vesla kada je otkrio prvo ostrvo „u Indijama“ i dao mu ime San Salvador.
Magelanov pak hroničar Pigafeta, koji detaljno opisuje oskudicu koja je pratila avanturu pronalaska puta do Začinskih ostrva – sa zapada, otkriva kako posada nije mogla nabaviti hrane tokom čak tri mjeseca i dvadeset dana, na Pacifiku, pa su jeli buđav dvopek, smrvljen, pun crva, uneređen mokraćom brodskih pacova.
Godine 1821. pronađeno je na Kritu čudo: dvopek dovezen 152 godine nakon što je ispečen u Veneciji. Bio je zamotan u jutu. Niti je izgubio ukus, niti je izgubio oblik.
Galete (u množini) kao brodski hleb pominje i kap. Ivelić u „Uspomenama“. Nekadašnja keltska riječ gal, doplovivši na provansalskom jeziku do mediteranskih obala, sačuvala se u francuskom deminutivu galet, koji označava oblutak, morem uglačan kamen. Galete su uvijek bile tvrde kao kamen. Oblikom su podsjećale na oblutak, pa su po tome i dobile ime.
Pojavom parobroda, saznajemo i od Ivelića i od Matvejevića, način prehrane se mijenja. U doba jedrenjaka postojao je fogun, neka vrsta primitivne peći, pričvršćene uz glavni jarbol, pa ako je bilo nevremena, posada u neudobnim, katranisanim kabanicama danima bi bila gladna. Nije bilo uslova za pečenje hljeba. Vremenom, posebno pojavom prekookeanskih brodova, posada dobija široke peći, dovoljno uglja, brašna, soli, kvasca – da bi se napravio čestito umiješen i ispečen pomorački kruh. Takav je zamijenio i istisnuo i dvopek i galete.
Čovjek pretvoren u uvo vidi u pričama pomoraca koje zna, pričama prijatelja, daljih i bližih rođaka, rođenog brata, bivših učenika kotorske Pomorske akademije… kako se danas plovi na sigurno, zahvaljujući tehnologiji, bez ikakve oskudice, s biranom hranom, te sa simpatijama prema kuvaru ako zna svoj posao.
Panis nauticus zarađuje se lakše, ali i dalje taj pomorački hljeb ima sedam kora. Zbog uzburkanog vremena po kome se plovi.
Programski format Svetionika jeste da bljeska s upravo bokokotorske nulte nadmorske. S jedine geografije na svijetu na kojoj naš narod i dalje živi uz more
„Uspomene iz pomorskog života“ (Pomorska biblioteka Jadranske straže, Split, 1933) kapetana Vlada Ivelića iskustvena je životna priča jednog od posljednjih Bokelja koji je plovio na jedrenjacima, a karijeru okončao na parobrodima – nakon punih 50 godina plovidbe. Putopisa s morskom i pomorskom tematikom naprosto je malo. Ovdje je riječ o najboljem. * Meni na jedrenjačama nije se mnogo mijenjao. Ujutro tvrdoga hljeba; a rijetko bi na kojem brodu davali kafu ili čaj… za objed supa i slano meso, a za večeru žgvacet i katkad slano meso na salatu s krtolom. U lukama mjesto slanoga mesa kupovali bi freško, ali ne meso već glave goveđe, što je najcjenje, bez mozga i jezika… Masti se na brodovima posve malo trošilo, jer bi se čipula za žgvacet pofrigala na masnoći koja bi se spjenila na čorbi od slanog mesa. Kada bi meso bilo posve mršavo da se nije mogla iskoristiti ta mast, onda bi kuvar pridodao naprstak sala. * Hranili smo se izvrsno: hljeb nam je bio dobar, galete iz Galaca. I s vodom smo bili dobro snabdjeveni, jer smo je prikupili s tendama i napunili dvije bačve kišom, kada je ispod Španije lijevalo. * U prugama od Indije, Kine i Japana bila je naročita kuhinja, jelo se šest puta na dan po engleskom običaju (English fashion). Od 6 do 7 sati prvi doručak sastojao se od kafe ili čaja sa mlijekom, jaja, masla, đema, slatkiša i hljeba; u 9 sati breakfast, dva jela vruća, sir, jedno vruće slatko i čaj s mlijekom; u 12 sati lunch: razne zakuske, pršut, škombri, sardine i salam, jedno vruće pečenje sa zeleni, oriz sa karijem, sir, voće i crna kafa; u 16 sati afternoon: čaj ili kafa s mlijekom, jaja, masla, slatkiša, đema i sladoled; u 19 sati diner, veliki objed, razne zakuske, dvije supe, 6 vrućih garniranih jela, oriza sa karijem, vruće torte i krokanta, mješano voće, sladoled i crna kafa, a u 21 sat evening, čaj s mlijekom ili kafa, masla i slatkiša. * Na parobrodima austrijskog Lloyda sve od postanka društva, uzdržavao se dobar red i stroga disciplina, tako da su mlađi svoje starješine slušali; bio je svak na svome mjestu i u svakom pogledu služba se je vršila tačno. Hrana mornarska bila je obilata i ukusna, za slano meso nije se znalo, a skoro ni za galete, već se vazda sve jelo svježe sa zeleni. Kruh na brodu mijesio se i po 2 puta na dan od dobre vrste brašna, a svaki je imao dovoljnu količinu vina, 3 puta dnevno, na ručku, objedu i večeri.
