BITI BRIJAČ

SVETIONIK

Da je lako obrijati se profesionalno kod kuće – zar bi postojala riječ: brijač? Brijanje je uvijek predstavljalo luksuz. Ljepota brijačkog zanata leži upravo u talentu. U stilu. U specifičnom baratanju britvom. I u priči s mušterijom

Brijač je zanatlija koji brije, štucuje bradu i brkove, ali i podšišava, šiša, pere i fenira kosu – muškarcima.

Ranije su brijači vadili zube, pijavicama puštali krv, što će reći da su smatrani nekom vrstom ljekara.

Uniforma brijača i frizera jeste bijeli mantil. Bijela se montura smatrala obilježjem urednosti i čistoće. Šegrti su nosili bluze, takođe bijele, a kalfe i majstori – mantile. Na mantilima se obavezno nalazio gornji džep, podijeljen na četiri uska džepića za: brijaću britvu, britvu za fazoniranje, češalj i makaze.

U pitalici zašto je pored frizera, kao posebnog zanata, morao da postoji i brijač, jedan od odgovora glasi da nekad nije bilo britava posvuda, posebno ne žileta – pa su se ljudi brijali kod brijača a ne kod kuće.

[restrict]

Stari brijači kažu da je samo jedan dan u sedmici bio odvojen za šišanje, a svi ostali – za brijanje.

Stari berberini nisu radili ponedeljkom. Nedeljom je pak trebalo ljude urediti za odlazak u crkvu, na kakav skup, u društvo, kafanu, u goste, ili prosto – u šetnju.

Žilet se na našim prostorima pojavio 70-ih godina prošlog vijeka. Po pola žileta ubacivalo se u tzv. žilet-britvu. Postojala je britva zvana „šuškavac“ – široka dva prsta, koja se odavala šuštavim zvukom tokom brijanja, i njemačka britva „Solingen“. Britva se nekada oštrila prvo na gurtni, pa na štosu, a za dodatno iliti fino oštrenje na belegiji, tj. kamenu.

Poneko neće da se brije, nego samo da fazoniranjem oblikuje postojeću bradu. Britva za fazoniranje skida izrasle dlake oko ušiju, i po vratu. Ako je brada kapetanska, koja spaja brkove i bradu, onda se fazoniraju i obrazi.

O pitanju gustine brade, muškarci se dijele na one bez brade (za koje se kaže da su ćosavi, što je pogrdna riječ, premda ne onoliko učestala kao riječ ćelav, za čovjeka bez kose), na one koji imaju rjeđu bradu, normalnu bradu i gustu bradu.

Brade se razliku i po vrsti dlake. Postoji mekana brada, oštra brada, i crvena – karakteristična po tome što izrasta iz veoma osjetljive kože, ali tako jakom dlakom da od nje puca britva; čim britva pređe preko najoštrije među dlakama, otvaraju se po obrazima tačkice krvi.  

Ko će znati kako je ko na svijetu nazvao sve moguće oblike i forme brada?

I dalje se u Boki mogu da vide kapetanske brade, koje spajaju brkove s bradom, a obraze nude gole. Postoje gdje-gdje jareće bradice, potom popovske koje traže kraća fazoniranja, monaške – koje se nikad ne briju itd…

Kad mušterija uđe u butigu, brijač je krajičkom oka već stekao utisak u vezi sa staležom, stilom i estetičkom kulturom mušterije, a kad progovori, i sa obrazovanjem.

Etičnom brijaču isti je i škovacin i prežidente, smetlar i predsjednik, jer kad im oko vrata stavi salvetu i pelerinu, pred njim je samo mušterija koja plaća brijanje.

U zavisnosti od toga da li mušterija želi šišanje ili brijanje, meštar gleda – preletom uvježbanog oka – način na koji novoj mušteriji raste dlaka, ima li bubuljica i mladeža. Ako ima, takvo lice biće teže brijati, jer će zaiskati dosta dodatnih preciznih i kratkih poteza.

Prema ponašanju na stolici, brijač s iskustvom prepoznaće uvijek onoga ko se češće brije sam, od onoga koji se uvijek brije kod brijača. Ovaj drugi već zna da sjedi u stolici, jer ne sjedi isto mušterija s dugom kosom, i mušterija s poizraslom bradom.

Ko želi da se samo brije, spuzne malo niz kalijergu, zalegne niz stolicu.

Obično brada raste uvijek niz lice, ali dlake s dijela vrata ispod brade znaju da rastu uz, prema gore, ili u kružnim formacijama.

Postojeća brada, starija dakle od sedam dana, skida se prvo mašinicom, pa se tek onda brije.

Brada se uvijek brije niz dlaku. Ako raste prema gore, brije se odozdo, što će i iz te perspektive opet reći – niz dlaku.

Za sapunjanje, barbijeri, tj. brijači kažu da je pola brijanja!

Dobro nasapunjano lice, dopola je obrijano. Prvo se kružnim pokretima brijaće četke dobro nasapunjaju obrazi, čime se omekšava dlaka. Sapunica mora da bude gusta i zimi napravljena s toplom vodom. 

Puno, zategnuto muško lice dobar meštar može obrijati s desetak poteza. Vremenski, to može trajati do minut i po, na takmičenjima i koju desetinu sekundi kraće. Koščato se pak lice ne može obrijati bez najmanje dvadeset poteza britvom, jer su pokreti zanatlije nužno kraći i učestaliji, zbog uvučenih obraza, izbačenih jagodica i vilica… Posebno je teško obrijati čovjeka koji ima rastegljivu kožu.

Brijanje glave takođe spada u domen posla za koji je kvalifikovan brijač. Glavu je teže obrijati nego lice. To stoga što se koža glave ne može tek tako zateći, eda bi se naborana površ izravnala prije prelaska britvom. Koža glave osjetljivija je od kože brade. Duže je bila pod kosom, ako ni zbog čega, duže nije imala kontakt s britvom.

Klasičan brijač ima iskustva i u situacijama u kojima je brijao mlade muškarce koji se nikad prije toga nisu sami brijali. Obavezno se oni iznenade koliko ih zapravo ljuto peče kontakt losiona po netom obrijanoj bradi (!), ali brijač u tim trenucima takođe iščita i psihološki portret buduće mušterije: da li se u stolici to što sjedi plaši, ili je ipak muško.

Klasičan brijač uvijek počinje brijanje od desnog mušterijinog zulufa, ako je i sam dešnjak, a ako nije, onda obratno. Vuče poteze prema bradi, pa od vilice prema vratu dolje, od usne prema nosu; prelazi na drugi zuluf, vuče poteze prema bradi, pa od vilice prema vratu dolje, od usne prema nosu; brije bradu, dio lica ispod brade, ispod donje usne, a onda brkove – kada se mušterija vuče za nos.

Berberin je jedina osoba na svijetu koja bez posljedica smije da ljude vuče za nos, tj. da ga prstom malo podiže. Bez tog gesta nema savršenog brijanja, kažu pripadnici drevne struke…

Kod brijanja, lijeva ruka daje sigurnost desnoj, u kojoj je britva. Pjena se s obrijane brade odlaže na dnu šake, između kažiprsta i palca, zbog praktičnosti, a i stoga što se može vidjeti kakvu je brijač skinuo dlaku s lica, kakve je dužine, jer se to počesto ne vidi dok je brada na licu, gdje dlaka preklapa dlaku. Ako po mirisu i ne bi mogao da ocijeni da li ima pušača za mušteriju, brijač to može da sazna iz „uzorka“ obrijane pjene s dlakom – gdje se sapunom rastvoren i britvom odnesen tanak sloj kože oglasi žutom bojom…

Brijač s iskustvom može da radi i bez stipse – sredstva za brzo zaustavljanje krvi u slučaju posjekotina. Brijači s iskustvom imaju ipak štapiće stipse uvijek u ormariću, jer se nikada ne može da predvidi situacija u kojoj će mušterija – u reakciji na nečiji politički stav u butigi, recimo – naglo progovoriti u trenutku kada mu se po licu operiše britvom.

Brijač je uvijek oprezniji u politički turbulentnijim vremenima. Obrijano lice uvijek mora da se umije čistom vodom.

Brijači su obrijano lice potapšavali dlanom natopljenim losionom. Pamte se među zanatskim veteranima marke „Pitralon“ i „Brion“, kad i njihove plemenite miomirisne note. „Pitralon“ se više ne može nigdje da kupi, ali „Brion“ tu i tamo još uvijek može. Ne miriše tako intenzivno, ali nosu nudi dojam starih vremena.

Osnovno pitanje u klasičnom dobu ovdje opisanog zanatstva glasilo je:

– Želite li kremu? Želite li puder? – Tim redom.

Danas niko ne želi kremu. Ni puder.

Brijanje je uvijek predstavljalo luksuz.

Naravno da je jeftinije kupiti žilet s plastičnom drškom u samoposluzi ili na kiosku. Naravno da je jeftinije obrijati se tim predmetom ma gdje…

Ali u tom činu nema umjetnosti.

Ljepota brijačkog zanata leži upravo u talentu. U stilu. U specifičnom baratanju britvom.

I u priči s mušterijom.

Vidimo se u srijedu, petak ili ponedeljak, ili u utorak, četvrtak ili subotu… Da bi čuvao dobar obraz, čovjek se mora brijati najmanje svakog drugog dana…       

Programski format Svetionika jeste da bljeska s upravo bokokotorske nulte nadmorske. S jedine geografije na svijetu na kojoj  naš narod i dalje živi uz more

[/restrict]