Crnogorski rijaliti

SVETIONIK

Kao Bokelj koji od montenegrinskog referenduma 21. maja 2006. ne gleda crnogorske televizije, niti čita najtiražniji dnevni list zbog obilate, višedecenijske sjetve antisrpskih stavova unutar redova – spadam takođe u rečenih devet od deset Srba koji ne bi mogli da objasne šta se to tačno dešava na političkoj sceni Montenegra

jerujem da od deset osoba u Srbiji, čak i najdobronamjernijih devet ne bi moglo da objasni šta se zapravo dešava u Crnoj Gori: ko kome tu, na političkoj sceni, šta podmeće, kako i sa kim to čini, gdje je, kao reper, volja građana iskazana na izborima 30. avgusta 2020, te ima li, u cijelom novom uzaludnom trošenju narodnog vremena, kakvih vučićevskih „elemenata inostranosti“? U Srbiji je situacija jednostavnija: imamo, dakle, predsednika koga su samo (ne uvijek ustavne ali ipak brojne) državničke obaveze odalečile od pobjede na Australijan openu, pa sada, uz pomoć kataloga najotrovnijih novina od 1881. kada je osnovano Srpsko novinarsko društvo, i istih takvih televizija, tvori opoziciju koja će mu, udružena inostranim elementom, 3. aprila 2022. dobaciti izbornu loptu na volej. Kad bi Vučiću koliko danas iz ambasade United Snakes u Beogradu stigla preuranjena greškom čestitka, srpska bi se opozicija pravila da je ne vidi. Svi smo mi drugari, kalkulisali bi, s tom razlikom što Vučić zaista želi da pobijedi da bi vladao, i brao što se vladavinom može da ubere, dočim se u potezima opozicionih prvaka i rijetkih prvakinja godinama ne vidi žar za tronom, ne opaža se strast za vladavinom, već puka želja da se zasjedne u privilegovane klupe Narodne skupštine. A to ne valja, jer je neozbiljno. U politiku se ulazi da bi se vladalo. Ili se u politiku ne ulazi. Pazimo…

Srećom pa se život u 21. vijeku odvija po sistemu spojenih sudova: čak i ako ne gledaš – opazićeš, čak i ako te ne zanima – saznaćeš

Kao Bokelj koji od montenegrinskog referenduma 21. maja 2006. ne gleda crnogorske televizije, niti čita najtiražniji dnevni list zbog obilate, višedecenijske sjetve antisrpskih stavova unutar redova – spadam takođe u rečenih devet od deset Srba koji ne bi mogli da objasne šta se to tačno dešava na političkoj sceni Montenegra.

Srećom pa se život u 21. vijeku odvija po sistemu spojenih sudova: čak i ako ne gledaš – opazićeš, čak i ako te ne zanima – saznaćeš. Kao čovjek koji je odlučio da ni sekund ne pokloni pažnju ma kom rijalitiju, ma na kojoj televiziji da se takav program nađe tokom mijenjanja kanala, uvo ipak vidi i oko ipak čuje – koliko je samo toga zloga sadržaja. Slično je i sa crnogorskim televizijama, preko kojih silom prelećem, osuđen na mnoge sekunde političkog rijalitija unutar spojenih sudova Srbije i Crne Gore i Republike Srpske.

Koncem avgusta 2020, podsjetimo se, Srbi su, nemajući više kud, glasali većinski za ginisovske gubitnike, Demokratski front, koaliciju sastavljenu od, pojednostavljeno kaže li se, opozicionim prstom u dupe spojenih Andrije Mandića, deklarisanog Srbina, i Nebojše Medojevića, deklarisanog Crnogorca, čijem glasu Srbi duguju uvođenje lingvistički nepostojećeg crnogorskog jezika. Obojica su za EU, presrećni što Đukanović nije ni pitao građane na referendumu da li žele u NATO, tako da oni taj vrući krompir i nisu morali da vade iz vatre.

Dunkve, opozicija je pobijedila DPS, stranku Mila Đukanovića, iako je on, kao predsjednik države republikanskog tipa (alergičnu na to da se u ma kom kontekstu naziva republikom), i dalje u sedlu.

Nova vlada isprva nikako da se sastavi… U zakonskom se foto-finišu, ne bez elemenata inostranosti naravno, formirala čak 100 dana nakon avgustovskih izbora 2020. Našavši državnu kasu praznu, posavjetovani su da uzmu novih 700 miliona evra kredita, da bi naprosto u prvo vrijeme opstali, da na njih ne bi zalajali pa kidisali penzioneri i svi zaposleni u državnoj službi.

Premijer Krivokapić, do juče kanda spavač, sad kandidat DF-a i nekoliko džepnih stranakah, čovjek koji je čudesnim nagovorenijem mitropolita Amfilohija dobio blagoslov da budet to što jest – mandatar za sastav vlade, odjednom čini twist, odbija da u novu vladu uzme ma koga čelnika DF-a, kazuje da neće političare nego samo eksperte, premda uzima Dritana ipak Abazovića, Albanca, vlasnika političkog jezička na vagi, lidera stranke URA, koji nekoliko dana nakon izbora postaje zanimljiv elementima inostranosti, te promptno odlazi da održi „predavanje“ na Ostrvu, a za kojim tamo grizu pesnice, koliko samo žude da čuju Čerčila iz Malesije. U međuvremenu se, nakon mitropolitove smrti, dogodilo toliko preleta, izdaja i obrta, da se situacija u Crnoj Gori može da objasni slikovito klipom pod nazivom „Situacija u Crnoj Gori“. Na početku toga klipa vide se poizdalje tri psa kako se oprezno njuše straga. Onda jedan pas, gle, naskače na drugog, i počinje da obavlja radnju. U obrtu koji slijedi, prvi se pas izmiče, pa sad on naskače na psa za koga smo u početku mislili da je mužjak, da bi, oh, malo kasnije, kao u rijalitiju, treći pas, koji je sve vrijeme kibicovao sa strane, naskočio na drugog, i dalje zanesenog time što misli da čini.

Mislim da ova metaforična slika nije sasvim dobra. Da bi se do konca ogoljela crnogorska politička menažerija, nedostaje još pasa. Tri su malo. Čemu je svrha?

U vremenima kada se đavo oteo s konopca, ko to može znati. U geopolitičkom sistemu spojenih sudova, klip pod naslovom „Situacija u Crnoj Gori“ može da nosi naslov i „Situacija u Francuskoj“, i „Situacija u Kongu“, i „Situacija na Trinidadu i Tobagu“…

U sedmici u kojoj je Vučić još jednom pojurio da smijeni Fidela Kastra sa vrha vječite liste lidera na koje je planiran atentat, „u Crnu se Goru“ održavaju protesti na kojima spontano okupljeni građani, mahom aktivisti DF-a, u pseudolitijaškom fazonu, poručuju premijeru Zdravku Krivokapiću i potpredsjedniku vlade Dritanu Abazoviću da se ne zajebavaju glede formiranja manjinske (ili bilo kakve druge) vlade sastavljene od svih političkih pasa koji bi da rade one stvari, sem DF-a. „Poštujmo volju građana!“, uzvikuju, misleći na rezultate izbora od 30. avgusta 2020.

Da koitira s ocem: ako do sada nisam izgubio čitaoca, nikad neću. Srećom, slijedi zanimljiva pitalica:

Zašto bi bilo ko podržao proteste kada je izborna volja građana prekrojena već 8. septembra 2020, jer su tada Krivokapić, Abazović i Aleksa Bečić, aktuelni predsjednik Skupštine, potpisali neetički sporazum da u Vladi ne bude kadrova DF-a, za koje sam i ja, iz velike nužde, glasao? Toga je dana stvorena Vlada koja je iznevjerila volju trećine glasača iz Crne Gore i Boke. Vlada je dokazano ostala antisrpska činom usvajanja Rezolucije o Srebrenici kojom se zabranjuje „negiranje genocida“, kada je (juna 2021) smijenjen Vladimir Leposavić, ministar pravde, jer je kazao da, po definiciji, genocica u Srebrenici nije bilo.

S rukom u mantiji pod rukom, doveden na mjesto premijera, Krivokapić je pak smjenu aminovao. Kao što je aminovao i od Đukanovićevog DPS-a naslijeđen kovid fašizam. Nije bilo svesrpskih protesta protiv te smjene, niti nakon što je Vlada Zdravka Krivokapića pritvrdila sankcije Rusiji, ni kada su nam djecu poslali sa sve maskama opet u školske dušegupke, ni kada su uvedeni kovid ausvajsi, ni kada je premijer iz Engleske poručio da spoljnopolitički kurs nema alternativu, ni kada su se neki ministri obreli s dupetom iza Parade ponosa jer su joj bili na čelu, ni kada nije otpriznato Kosovo*, ni kada nije regulisan status Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori i Boki Kotorskoj, ni kada su zanemareni intenzivni preleti aviona koji iza sebe ostavljaju hemijske tragove… ali jesu ustali stranački pristaše da brane pozicije „po dubini“. Šta su one, te pozicije? To su hoklice, stolice i fotelje zaslužnih članova, to su silna radna mjesta, to su moći, od najsitnijih, za čije se usluge daje dvjesta grama kafe, do krupnih: stana s pogledom na more, ili pak na neku drugu vodu. Nema leba od vlade koja ima nesamostalnu spoljnu politiku. Samostalna spoljna politika je stub suverenosti. Crna Gora trenutno nema uspravnu kičmu, niti će je dobiti formiranjem nove vlade.

Crnogorski smetlar s platom od 500 evra

U jednom se trenutku u Montenegru pojavila sintagma „Evropa sad“, navodno kao program za bolji standard, s potpisom premijera Krivokapića i dvojice njegovih ministara, a zapravo kao program s očiglednom namjerom „elemenata inostranosti“ da se pogasi još malih i srednjih preduzeća, čudom preživjelih tokom dvije teške godine k-19 rata. Bez obzira što su brojni ekonomisti upozoravali Vladu da je povećanje minimalne zarade sa 250 na čak 450 evra hazarderska odluka, da može dovesti do sloma javnih finansija, Vlada je, puna eksperatah, ipak donijela odluku da „pomogne zaposlenima s najnižim primanjima“. Donijeli su odluku populističku. I ekonomski samoubistvenu. Stoga nije čudo što su, kažemo li bez navodnika, u Crnu Goru počeli da pljušte otkazi već tokom januara, jer je 1. februar dan kada crnogorski smetlar treba da primi, s dodacima raznim, dvije trećine profesorske plate. Javna je tajna da su brojni privatnici, koji nisu otpustili radnike u januaru, sklopili dil sa uposlenicima da im ovi vraćaju na ruke dio minimalca uplaćenog na račun. Ko je god sa strane savjetovao eksperte iz Vlade da sprovedu program „Evropa sad“, znao je koga savjetuje: listom ljude koji svojim rukama nisu zaradili baš mnogo dinara. Da jesu, ne bi raspisivali alogični harač. Novac prvo mora da se zaradi, da bi se dijelio. Bravo, eksperti. Da parafraziram Njegoša, ka da su vas u Mletke šiljali.