PISMA IZ TAMNOG VILAJETA – Šejtanova posla

Kako je Alija Izetbegović protjerao Deda Mraza iz Bosne, pod optužbom da šuruje s nečastivim?

Kada je 1990. godine u sarajevskom hotelu „Holidej in“ Alija Izetbegović svoj govor na osnivačkoj skupštini SDA započeo Bismillom, rečima „U ime Boga, milostivog, samilosnog“, bilo je jasno da dolazi vrijeme u kojem će se vjera meriti politikom, a politika vjerom.
Oni koji su ovu pojavu, i druge joj slične, u bosanskom vilajetu anticipirali s gotovo nepogrešivom tačnošću, nisu pretpostavili fenomen zapadnog razumjevanja islamskog fundamentalizma. Ispostavilo se da zatvorsko svedočenje Islamske deklaracije, veze koje je Alija negovao s Muslimanskim bratstvom i režimom u Teheranu, na Zapadu imaju „težinu“ preporuke i odlične reference. Ali šta je s Bosnom, zapitaćete se, tri decenije posle zavjetnog govora Alije Izetbegovića; preferira li ona zapadne preporuke ili, naprotiv, u njima sluti bezubog šejtana spremnog da ih liši svih slasti obećanog Dženeta?

BOŽIĆ KAO ČISTA PROVOKACIJA Kada je u pretprazničnim danima u opštini Bužim osvanuo bilbord sa natpisom „Sretan Božić i Nova godina“, uslijedila je burna reakcija. Nalogodavci, premijer i predsedavajući Unsko-sanskom kantonu Mustafa Ružnić i Razim Halkić, optuženi su za tešku provokaciju i to u „opštini gdje muslimani čine više od 99 odsto stanovništva“.
Mersudin Nanić, načelnik opštine Bužim, nije oklevao. Bilbord će, izjavio je, biti uklonjen jer vrjeđa vjerska osećanja stanovnika i, predstavlja, kako je objasnio, „čistu provokaciju“.
Ni Zenica nije ostala nijema. Već sutradan je u ovom gradu osvanuo plakat s porukom „Jelka, Deda Mraz i Nova godina nisu dio islama i tradicije Bošnjaka“. Iako preko noći prefarban, farba je uspešno skinuta.
Bilbordi su izazvali podjeljene reakcije. Nadležnima u Zenici stigao je dopis da niko neće zabranjivati praznična slavlja i da na ovaj način muslimani stvaraju razdor među narodima. Možda bi vlast u Zenici i pokazala razumjevanje za ove sugrađane, da iza uklanjanja bilborda s božićnom i novogodišnjom čestitkom nije stajao direktno Alija Izetbegović.

OMRAŽENI DEDA MRAZ Da bismo razumjeli ovoliku količinu omraze prema Deda Mrazu, moramo se vratiti koju deceniju ranije kada je višestranački život u BiH podrazumjevao vjersko političarenje i sukobe. Iako su SFRJ i komunistička vlast još uvjek pokazivali znakove života, bilo je upadljivo njihovo defanzivno povlačenje pred konceptom nasilne političke religioznosti – Bošnjacima je predočeno da je Bog upravo Aliji povjerio zadatak kako i šta dalje sa muslimanskim svjetom. Ove „nepobitne istine“ nisu se mogle ni sa čim osporiti. Smjernice pristigle direktno od Boga slijedio je svako ko se htio predstaviti istinskim vjernikom – do poslednjeg slova, pa i do praktičnog terorizma.
Kako god, program Alije Izetbegovića predstavljen te devedesete godine najavio je ono što će uslediti – vjerski rat i stradanje. Po njegovom okončanju valjalo je smisliti kako to bošnjačko pleme sačuvati od lutanja i pogubne identifikacije sa neprijateljskom Evropom.
Prva žrtva takve politike bio je „Djed Mraz“ za koga će Izetbegović 1996. godine reći da je nametnut muslimanima i njihovoj djeci u vrijeme jednoumlja i neslobode, te da ga muslimani, kao simbol stran islamskom učenju i tradiciji, „trebaju ignorirati“.

O GRAĐANSKIM NATRUHAMA U otvorenom pismu javnom servisu u BiH – BHRT Alija Izetbegović piše: „Mislim da je većina naših ljudi, posebno boraca, osjećala istu vrstu potištenosti nakon te emisije. Pitali su gdje to oni zapravo žive. Jer to što vi prikazujete kao narodni doček Nove godine, u stvari je doček koji je sebi priredila manjina, u svakom slučaju ne više od jednog promila ljudi u našoj sredini (…) Ugledaćemo se na evropsku poslovnost, tačnost, radinost, smisao za organizaciju, ali nećemo slijediti Evropu i Ameriku u svim njihovim adetima bez kriterija i mjere. Također vas molim da nam ne namećete nikakve ’Deda Mrazove’ i druge simbole strane našem narodu. Neka ih svako zadrži za sebe, kod svojih kuća, ako baš želi.“
Od tada je prošlo 26 godina, a goruća rasprava o identitetu bosanskih muslimana i Deda Mrazu, u kojoj se – osim dobrodošlih istorijskih, filozofskih, religijskih argumenata – potežu i administrativne odluke i talibanski kriterijumi „vrlina i grijeha“, ne jenjava.
Tako je i ova Nova godina prošla u znaku nadgornjavanja treba li prihvatiti ili odbaciti „zapadne i građanske natruhe“, te jesu li Bošnjaci bliže ili dalje od one 1996.
Iznad ovih rasprava lebdeo je duh Alijin, a gde je Alija – tu nema zdravog rasuđivanja. U ovakvim nadmudrivanjima „istinskim“ vjernicima morao se pričiniti onaj šejtan s početka teksta što druguje s Djed Mrazom. Onima koji ne vjeruju u šejtane i kazne predočena je sudbina bilborda u Zenici. Ako Bog ne uredi stvari, urediće ih Bakir, sin Alijin. Taj argument su najposle svi razumjeli.