Svetionik – Storija o strijelama

U slučaju izvijesnog pada sistema imalo bi smisla posjedovati učinkovitu praćku, luk i strijelu, ili pak samostrel. Da ne kažem što drugo…

Kao dijete sam pravio lukove od lovorovog drveta, i strijele od trske. Ostala su djeca po komšiluku takođe bila inspirisana streličarstvom, jer smo 70-ih godina minulog vijeka bili fascinirani antifašističkim scenama iz tadašnje slobodarske hit serije sa Slavkom Štimcem u glavnoj ulozi – „Salaš u Malom Ritu“.
Čitaoci srednjih godina će znati na što mislim kad kažem da „student nije zapalio žito“, no se svejedno, u seriji, na veoma bitnom mjestu – pojavljuje doista kvalitetan handmade luk sa strijelom. Ta će strijela em da zapali žito i da izazove more problema, em da prosije ideološko slobodoljubivo žito od kvislinškog kukolja…
Mi smo klinci tada mislili da takođe možemo u strijelu od trske da umetnemo žicu od rashodovane lumbrele, na vrh da stavimo komad krpe, natopimo je petruljem – zapalimo, i odapnemo.
Sve nam je to pošlo za rukom. No za razliku od naših junaka iz serije, nismo živjeli pod okupacijom, već u slobodi socijalističkog tipa. Da smo kome po slobodarskom komšiluku štogod zapalili, dobro bismo fasovali. Nije bilo prilike za diverziju, jer se tada, primjerice, nisu po mornaričkim arsenalima motali, kao 90-ih godina 20. vijeka, oficiri Natoa, pa da odapnemo strijelu i sve izdajnike dignemo u vazduh.
Strijele su, nemojmo se zavaravati, iz ruku odapete munje.

Mnogima je jedna od prvih asocijacija na streličarstvo lik bajkovitog Robina Huda, čovjeka poznatog po tome što je strijelom raspolutio strijelu već zabijenu u centar mete. Pri tome je šjor Hud bio aktivni zaštitnik sirotinje, hajde da ponovimo i drugu stranu dobro nam znanog ostrvskog mita.
Strijela poletjela u seriji „Salaš u Malom Ritu“ odapeta je iz ruku rodoljubivog roba. Nemoguće je streličarstvo (na stranu lov) odvojiti od izvorno borbene njegove prirode, jer teži kodeksu, kodeks pravdi, a pravda borbi za poredak utemeljen na istini.
U tom duhu valja riječ kazati i o jednom od prvih nam znanih streličara, o Filoktetu. Njega je u „Ilijadi“ rodio Homer. Legendarna Troja nije mogla da bude osvojena od strane Ahajaca ni nakon deset godina opsade – bez upotrebe Filoktetovih strijela. Tako su htjeli bogovi sa Olimpa. Pošto lukavosti nije bilo bez Odiseja, on je došao do Filokteta, kome je na jednom ostrvu rana toliko zaudarala da se sve živo razbježalo, pa mu je Uliks na foru uzeo strijele, plasirao ih gdje treba, i Troja je pala.
U srednjem vijeku Kotor proizvodi oružje za odbranu države. Kotorski mačevi, štitovi i strijele vojuju 1389. na Kosovu.
Streličarstvo je na Primorju dakle u skladu s tradicijom. Ko se dohvati luka i strijele, u prvi mah ne teži da ovlada istorijom vještine, a valjalo bi, jer od te vještine civilizacijski kanda nema starije. Baratanje istorijom vještine neće mnogo pomoći u dosezanju vrha, olimpijskog, recimo, ali hoće u obrazovnom i etičkom smislu. Sportista nije ko ima lakozapaljivu slamu u glavi nego onaj ko zna da uspijeh nije lak. Sportista teži da bude kompletna, fizički zdrava, moralno čista i obrazovana ličnost.
S obzirom na to da ne živimo u geografijama gdje se vatreno oružje kupuje očas i lako – valja razmisliti o legalnoj, može i preko interneta, kupovini hladnog oružja, zlu ne trebalo.
U slučaju izvijesnog pada sistema imalo bi smisla posjedovati luk i strijelu, samostrel, ili učinkovitu praćku za lov.
Za lov čega?
Jebemmumiša. Svega sem ljudi.

Programski format Svetionika jeste da blje ska s upravo bokokotorske nulte nadmorske. S jedine geografije na svijetu na kojoj naš narod i dalje živi uz more