Svetionik – Ćirilični štap

To je trebalo da bude štap nalik onom što su ga nosili Sv. patrijarh Pavle i mitropolit Amfilohije, s okovanom i ukrašenom drškom, od maslinovog drveta, koji se ne drži u visini kuka kao invalidski, nego se drži u visini prsa, dostojanstveno, više kao simbol negoli kao pomagalo

U vrijeme ono, kada mi je kroz um prošlo da ću dobiti želju da hodam sa štapom, raspitao sam se i saznao koji bi umjetnik mogao da mi napravi štap po preciznom i vrlo složenom opisu.
To je trebalo da bude štap nalik onom što su ga nosili Sv. patrijarh Pavle i mitropolit Amfilohije, s okovanom i ukrašenom drškom, od maslinovog drveta, koji se ne drži u visini kuka kao invalidski, nego se drži u visini prsa, dostojanstveno, više kao simbol negoli kao pomagalo.
To je trebalo da bude štap graviran velikim slovima – ćiriličnim kapitalima, od vrha do dna – pa kako umjetnik odluči da posloži parametre.
Saznao sam u neka doba da se podoban umjetnik zove Uroš Tepavac, i s njim sam dogovorio da se nađemo u kafeu „Biblioteka“ na Terazijama.
U tom kafeu kao terazijski Bokelj, koji sto godina odsijeda u hotelu „Kasina“ – dok je kafe postojao – godinama sam održavao poslovne sastanke.
Elem, rekao sam g. Tepavcu da želim štap koji bi me determinisao. Otud želja da štap bude graviran slovima azbuke, da bude lijep, da ne bude težak, ali ni lak, te da bude otporan na kišu, budući da na Primorju kad pada, ono pada baš.
Rekao sam g. Tepavcu da mi se ne žuri, te da ima sve vrijeme ovoga svijeta da napravi najbolji ćirilični štap pod kapom nebeskom.
Dodao sam kako bi plaćanje sve vrijeme bilo od duple širine, što će reći da bih umjetnika platio u kešu, ali bih ga častio time i što bih cijelu priču ogrnuo dodatno u književno ruho.
Tokom prvog razgovora, kada sam štap kaparisao, saznao sam da je umjetnik Srbin, da je vjerujući, što mi se dopalo, jer su se providencom posložile mnoge kockice u vezi sa željom da jednog dana uzmem u ruke Ćirilični štap iz ruke upravo vjerujećeg meštra.
Baš sam se radovao, dok je vrijeme počelo da prolazi.
Umjetnik koji je pristao da iz maslinove grane izvaja Ćirilični štap zaista nije žurio.
G. Tepavac i ja pronalazili smo se sezonski u kafeu „Biblioteka“ na Terazijama.
Meni se, avaj, sve manje dopadalo to što vidim.
Štap je s jeseni bio i dalje masivan,
Tokom zime mrvicu kriv,
s proljeća još uvijek bez okovane drške,
da bismo s novim ljetom imali i dalje štap koji nije postao ćiriličan.
Umjetnik je opazio kako sam bio sve neveseliji tokom rastanka sa štapom u nastajanju, između ostalog i zato što sam ušao u godine kada ruci počinje da prija da se tu i tamo uhvati za gelender.
Izuzetno tematsko ushićenje doživio sam na prvom hodočasničkom putu, kada sam 2016. opazio da su brada i štap na Svetoj Gori kao nokat i meso. Da jedno s drugim ide. Ne samo zbog tijela, koje je uvijek izdajica, nego i zbog duha.
Duh drži tijelo, a štap mu je samo ukras.
U Hilandaru sam pustio prvu bradu.
Ćirilični štap još uvijek nisam imao.
Pa, iako sam umjetniku dao sve vrijeme ovoga svijeta, između nas su počele nesuglasice.
Nije mi se činilo da ću za cijenu koja je sve vrijeme bila od duple širine ja dobiti najljepši štap na svijetu, a s druge strane, pošto Ćirilični štap još nije bio gotov, g. Tepavac nije mogao da dokaže kako mu za savršenstvo zaista treba još samo malo vremena.
Odustao sam od želje da u ruke dobijem naručeni štap, odričući se kapare.
Uroš mi je pak Tepavac vratio – prepošteno – cijeli iznos u koverti koju je ostavio na recepciji hotela „Kasina“. Od tada se više nismo ni čuli ni vidjeli.
U međuvremenu sam objavio foto-monografiju „Herceg Novi: Grad sa 100.001 stepenicom“, knjigu posvećenu činjenici da grad što je nastao 1382. zbog trgovine solju ima više stepeništa negoli pravih ulica.
Tokom dvije godine supruga i ja smo, tokom četiri godišnja doba, obilazili cijeli hercegnovski Stari grad, grad, cijelu Rivijeru, sva sela u zaleđu, sva sela koja na poluostrvu Luštica pripadaju Herceg Novom, i dva ostrva na ulazu u Zaliv. Ne postoji Novljanin – piše u knjizi – koji je obišao sva stepeništa.
Toliko ih je zapravo mnogo.
Sa običnom granom u ruci mjesto štapa, i sa suprugom koja je hodanjem po silnim skalama stekla sjajne listove, obišao sam stepeništa od nulte nadmorske (koja su uronjena pod more kad je plima), do stepeništa iznad 1.000 metara.
Shvatio sam da se ni u svetovno hodočašće ne ide bez štapa.
Primorci, istina, imaju tradiciju nošenja modnih štapova, takozvanih bagulina, ali su oni prestali da se nose, i moguće ih je vidjeti samo kada su karnevalske fešte.
I danas se uz obalu može čuti pjesma o šjor Bepu Bagulinu. Taj bez modnog štapa iz kuće nije izlazio.
Istina je živa da Urošu Tepavcu nisam spomenuo bagulin, a sve sam vrijeme imao na umu da Ćirilični štap mora da bude istovremeno i modni.
Kako bilo, i dalje potražujem umjetnika koji bi mi, pošten kao Uroš Tepavac, izveo iz prirodnog maslinovog drveta Ćirilični štap.

 

Patrijarhova smrt i epidemija, mitropolitova smrt i pandemija

Patrijarha Pavla vidio sam 1991. na Terazijama, na dva metra, kako se kroz gomilu duhovnih pčela inficiranih demokratijom – probija do Terazijske česme da bi nam se, visok kakav je bio, otamo obratio na način da ga čujemo na svetosavskosrpskom. U toj gužvi, sigurno ga je neko dotakao, kao ona krvotočna žena Hrista, pa sam i ja, silom energije i logikom povezanih tijela, doživio lično srpskog patrijarha Pavla.
U jeku medijske pompe oko epidemije svinjskog gripa, godine 2009, kada je prvi put Srbin trebalo da se poodmakne od Srbina, milion je Srba došlo na poklonjenje čovjeku koji je za života postao svetac.
I nije bilo zaraženih. Valja ponoviti: u jeku eksperimenta sa epidemijom svinjskog gripa milion Srba stisnutih kao sardele u bižici, ne samo u Beogradu, sahranile su Svetog patrijarha Pavla.

*

Dva puta sam besjedio pred mitropolitom Amfilohijem. Na svečanoj Akademiji u Bijeloj, u Boki Kotorskoj, 2012. povodom 200 godina škole na srpskom, ispred crkve gdje su krštavane, vjenčavane i opojavane generacije mojih obalnih predaka. Jednu od prvih škola na srpskom u Boki nije 1812. finansirala okupatorska francuska vlast nego upravo Srbi Primorci – kapetani, pomorci, maslinari, vinogradari, ribari i zanatlije.
Iako sam se mnogokrat našao u mitropolitovoj blizini, čak i kad je krštavao u moru, nikad riječ nismo razmijenili. Čak ni kada sam drugi put pred njim besjedio ispred manastira Gračanica uoči Vidovdana 2014, kao laureat književne nagrade Pero despota Stefana Lazarevića.
Ipak, kada je kroz Herceg Novi išla litija 2013. godine, čija je ruta po protokolu podrazumijevala da se na glavnom trgu načas zastane pred hercegnovskom klasičnom Knjižarom So ne bi li se osveštala mermerna spomen-ploča simboličnog formata A4 s tekstom: U početku bješe riječ, i riječ bješe u Boga, i Bog bješe riječ (Jovan 1,1) – mitropolit je kazao: Kakav mudar naziv! – misleći na atipični naziv Knjižare So.
Ikonične slike upokojenog mitropolita Amfilohija, kojega je poznavala u glavu sva njegova pastva crnogorska i primorska, poslata je u svijet. Na dan Sv. Luke i Sv. Petra Cetinjskog, 31. oktobra, kašeta s tijelom velikana pronosi se kroz more naroda. Masku rijetko ima ko. Svi se dodiruju, svi su konektovani, svi ljube odar. Dan kasnije, u nedelju, plače srpstvo. Kovčeg je otvoren: mitropolit – zvanično umro od posljedica virusa korona – ne nalazi se u zavarenom limenom sanduku.
Čovjek koji je vaskrsnuo pravoslavnu Crnu Goru sahranjen je u kripti Hrama Hristovog vaskrsenja. Jer mu je i bio temelj.

Programski format Svetionika jeste da bljeska s upravo bokokotorske nulte nadmorske. S jedine geografije na svijetu na kojoj naš narod i dalje živi uz more