Svetionik #corona free

Primorsko oko opaža netom stasalu mladost kako razdjevičava prohladno majsko more, i penzionere, pojedinačno ili u parovima, kako po danu od Boga danom, gdje miriše sve prema čemu se nos okrene – uporno i dalje nose maske duž prazne obalne promenade

U svijetu u kome Ujedinjene nacije vodi generalni sekretar dok je godinama pak stolica predsjednika te organizacije upadljivo prazna (kao da nekog čeka), nije nemoguće da Svjetska vlada kao takva nezvanično već postoji.
Najbolji dokaz za postojanje političkog tijela koje koordiniše „odlukama“ samostalnih i suverenih država jeste alogično ponašanje „samostalnih i suverenih država“.
Što su naredbe u Doba korone bile alogičnije, to je utisak da se radi o eksperimentu bio veći. More pravnih budalaština nisu same mogle da smisle npr. Srbija i Crna Gora.
Baždarene na glupost, ono, mogle su, ali ih je neko navio na mod alogičnosti, da bi im populaciju proučavao kao dresirane domorodačke majmune, nad kojim se iživljavaju pripušteni vlastodršci i njihovi ljudi od povjerenja, falsifikatori diploma, perverznjaci i krimosi.
Primorsko oko opaža netom stasalu mladost kako razdjevičava prohladno majsko more, i penzionere, pojedinačno ili u parovima, kako po danu od Boga danom, gdje miriše sve prema čemu se nos okrene – uporno i dalje nose maske duž prazne obalne promenade.
Stolovi na glavnim trgovima su razmaknuti. Maskirani konobari stoje u leru. Prije podne raznose kafe, pivo, rijetko vino. Sve domaćima. Zabrinutim Bokeljima. Po podne nikog. Ni domaćeg, a kamoli čovjeka sa strane. Nema ljudi iz Srbije, nema iz Srpske, nema stranaca. Tek tu i tamo neki odomaćeni Rus.
Jer, rat je.
Proglašen u martu, ekonomski on još traje.
Vlasnici poslovnih prostora tvrdoglavo drže visoke, prošlogodišnje kirije. Gramzivci, sijeku granu na kojoj sjede. Cijene proizvoda u butigama stidljivo opadaju. Cijene smještaja zavise od toga ko će kakve konce povući odozgo. I finalmente otvoriti granice. Ako se ne otvore pak, mnogi će obalni Srbi ekonomski posrnuti fatalno.
Među turističkim zemljama vodi se budalasta trka – koja će se zemlja prva okititi epitetom corona free, ne bi li tim diskutabilnim sloganom prizvala što se prizvati može?
Jer, što ako Matriks odluči da se u Sloveniji na ono malo tamošnjeg primorja pojavi prvi novooboljeli od korone – unutar zemlje čiji je slogan corona free?
Sve su mediteranske rivijere na stendbaj: da li će izlazak Nijemaca, Italijana i Francuza iz njihovih zemalja biti odobren? Da li će testiranje na COVID-19 postati neophodno, da li će se ljetovati po cijenu samoizolacije u povratku?
Grčka razmiče suncobrane i ležaljke, ukida svakodnevno mijenjanje posteljine, navlači celofan preko daljinskih upravljača u apartmanima, a tako i ostale zemlje tzv. krštenog Mediterana.
Da sam kontinentalac, prvi bih odmahnuo rukom uz rečenicu na srpskom: Jebeš ti takvo letovanje!
Bolje je onda poslušati stručnjake … koga da izaberem iz množine dokazanih … recimo premijera Anu Brnabić, i letovati kod kuće.
Ili uopšte ne otići na godišnji odmor, što je u skladu sa sveevropskom agendom #ljetujgdjesi. Ne miči se s mjesta, ne mrdaj iz grada jer ništa još nije zapravo gotovo. Eksperiment traje.
Bauk virusa korona čini novi đir po Evropi. To je, naime, bolest teribile, ima svi da umru, i zato je neophodno, reći će uskoro stručnjaci, reći će i premijer Brnabić, da se vakciniše i staro i mlado, i muško i žensko, i transrodno, samo da se ubrizgaju antitijela za život. Možda bi minulu rečenicu trebalo pročitati opet.
COVID-19 lako može dobiti nastavak priče, s horor elementima, jer šta ako Nijemac oboli u divljoj crnogorskoj geografiji koja je do tog trenutka sloganom bila oficijelno corona free? Hoće li se za sinjeg njemačkog kukavca naći ispravan neki od respiratorah?
Divim se ovih dana Vladi, prvom rođaku „po ženine linije“. Iako nije jedini koji je sredinom marta znalački iščitao znake i prije uvođenja zabrane kretanja prebacio, za sat vožnje, familiju iz Zemuna u dedino selo, on je svejedno junak jer je prepoznavši vremena koja dolaze, dva mala sina i suprugu noseću sa trećim, dislocirao u bezbjednosni samoodrživ okvir, sa sve starom kućom i imanjem, gdje je već oformio pčelinjak i gdje je zapatio kokoške, a tokom pandemije i prase da mu raste pred očima.
S nešto ušteđevine – u dobu u kome se dolari i evri štampaju u hiperinflatornim milijardama svakog dana – poželio sam da pametan budem nalik Vladi, ali je njemu ipak Bog dao plodnu dedovinu, zemlju Srbiju, a meni pak bezvodnu pustinju, do te mjere lijepu da svakom turisti stane dah. Naša se nasljedstva ne mogu porediti kada su u pitanju sistemi skloni padu.
Za pare za koje se u Srbiji može kupiti prazno selo, na Primorju se nudi 300 kvadrata placa ispod Jadranske magistrale. Što se u Srbiji računa na are, u Boki je centimetar kvadratni. Centimetar, bez sve šale.
Ne zavidim Vladi, naprotiv. Žao mi je samo što ne mogu da uložim ušteđevinu, te da po cijeni duploj ako treba!, kupim plac do – i udružim dodatni porodični samoodrživi trud.
Budućnost Srbije je definitivno na selu.
Takvi dani idu.
Kažu ljudi da je planina onoga čije su ovce.
Meni je i u tom smislu savjest mirna. Neko mora da ostane i na obali.
Da sobom brani istorijsko pravo izlaska na more.

Programski format Svetionika jeste da bljeska s upravo bokokotorske nulte nadmorske. S jedine geografije na svijetu na kojoj naš narod i dalje živi uz more