Politika drumom, događaji šumom

Kako su SAD i EU kreirale politiku prema BiH (Prvi deo)

Da bi neki masovan zločin bio zločin genocida, pored ostalog je neophodno da postoji politička namjera, program, plan, politička odluka da se zlo počini. Ako nema toga, nema ni genocida. Kako onda objasniti da je Britanija, zajedno sa SAD, prije tri godine Savjetu bezbjednosti UN predložila rezoluciju o zabrani negiranja genocida u Srebrenici, a onomad objavljuje svoje obavještajne podatke o tome da genocidne namjere nije ni bilo. „Lokalne jedinice ABiH izlazile su iz zaštićene zone i oružano provocirale reagovanje srpske strane, a onda se preko noći povukle prema Tuzli i ostavile nebranjenom enklavu u koju se, odlukom niže komande, omanja jedinica VRS ušetala u centar Srebrenice.“ Ambasador u Sarajevu je tim povodom samo ponovio stav Britanije da se genocid dogodio.
Spoljna politika Vašingtona, Londona i Brisela prije, tokom i poslije građanskog rata u Bosni izazivala je i danas izaziva nedoumice i konfuziju. S jedne strane, impresionira odličnim poznavanjem geografije, topografije, istoriografije, demografije, statistike, kao i konkretnih događaja do u detalje, uključiv i dosijee domaćih aktera, a s druge, šokira politikom koja sistematski zanemaruje sva ta saznanja i rukovodi se nekim unaprijed zacrtanim shemama kojim se opire realnost na terenu.
Da je rezultat, očekivano, loš, govore povremene izjave visokih zvaničnika SAD i EU koji i sami priznaju da je situacija u BiH gora nego početkom 1990-ih i da su duboko frustrirani zbog neuspjeha svoga angažovanja koje traje već gotovo tri decenije. Kako objasniti hroničnu situaciju u kojoj politika tzv. međunarodne zajednice „ide drumom“, a događaji na terenu – „šumom“? Zašto prije svega anglo-američka i politika evropskih vazala zanemaruje činjenice po cijenu gotovo vrišteće nedjelotvornosti? No da li je ipak baš tako ili se samo nama pričinjava iz rakursa zemalja i naroda koji su objekat ove politike?

[restrict]

IGNORISANJE OBAVEŠTAJACA Prva asocijacija na konkretan povod je vječiti sukob između obavještajaca i političara gdje ovi drugi ignorišu radne rezultate onih prvih. Slično ovom iskustvu s Britancima imali su Srbi tokom rata u BiH sa Amerikancima kada je iz Beograda u Vašington, uz posredovanje Nore Belov, mimo zvaničnih kanala upućeno istraživanje Bate Ivaniševića koje egzaktno svjedoči o velikim srpskim žrtvama pobijenim od strane tzv. ABiH. Ćosićevog glasnika Tanaskovića nisu primili ni u predsjedničkoj administraciji, ni u Stejt departmentu, ni u spoljnopolitičkom odboru Kongresa, nego u CIA. Pošto su dokumente pomno izučili, pohvalili su ih kao vjerodostojne, ali uz izvinjenje da ne mogu da utiču na politički kurs SAD koji je već bio zauzet prema BiH. Ponudili su jedino da materijal pohrane u arhivu. A čitava priča je tek nedavno otvorena kada je neko nabasao na isti prilikom deklasifikacije dokumenata u arhivi Ujedinjenih nacija, Fond o ratu u BiH.
Dakle, kada je u kuloarima moći supersile usaglašen određen politički stav, prihvata se samo ono što se uklapa, a ostalo ostavlja na stranu, baca u smeće ili čuva za neku drugu priliku i politiku. Ako je šiptarska teroristička organizacija hokus-pokus pretvorena u tzv. Oslobodilačku vojsku Kosova, ako se pisac Islamske deklaracije najednom pretvorio u građanskog lidera svih Bosanaca i Hercegovaca, onda je moguće da se etiketa skine i kvalifikacija vrati na izvornu ili nalijepi nova. To dobro znaju i Šiptari/Albanci i Muslimani/Bošnjaci, te zato njihovi lideri ističu da su „dobri odnosi (čitaj kooperativnost, poslušnst) sa supersilom važniji od interesa vlastitog naroda“. U neka dobra stara vremena takve izjave bi se smatrale otvorenom veleizdajom, ali poslije pada Berlinskog zida na Balkanu su procvjetale nedovršene nacije i nestabilne države kao dio zapadnog projekta stvaranja manipulatibilnih paranacija i paradržava.

DIREKTIVE STEJT DEPARTMENTA Obavještajci se po prirodi profesije prikrivaju u odori diplomata, novinara, humanitaraca, ali međunarodna diplomatija u zemlji pod protektoratom djeluje otvoreno legalno i legitimno u dugom kontinuitetu i vjerovatno najbolje poznaju stanje na terenu. U neformalnom razgovoru obično sam ih pitao kako oni vide situaciju u protektoratu i, začudo, dobijao odgovore koje bih i sam potpisao. Na sljedeće pitanje da li o tome informišu svoje vlade koje rade kao da o tome ništa ne znaju, dobijao sam još čudniji odgovor. Informacije šalju, ali samo na početku mandata, jer im od kuće stiže neprijatna reakcija: „Vi ste zaduženi da sprovodite, a ne da kreirate politiku!“ Upornost se ne isplati jer se sankcioniše premještajem na nižu funkciju ili čak gubitkom dobro plaćenog posla. I dok su zapadne prijestonice širile priče o srpskom etničkom čišćenju Muslimana i Hrvata, slušao sam za stolom kako su „Bošnjaci ti koji nisu spremni za ravnopravan dogovor i računaju da će srpsko i hrvatsko civilno stanovništvo tokom rata iscuriti preko Drine i Une“. Na moje posljednje pitanje, na osnovu kojih informacija se onda vodi spoljna politika zapadnih saveznika prema BiH, odgovor je bio kratak: „Obavještajne službe.“ Elem, političari ignorišu obavještajne podatke, a od diplomata traže da striktno sprovode politički kurs.
Amerikanci biraju predsjednika na osnovu njegovog unutrašnjopolitičkog programa, a izabrani predsjednik supersile uglavnom se bavi spoljnom politikom. Biografi predsjednika SAD i hroničari procesa donošenja velikih odluka u Bijeloj kući iz prve ruke bilježe oštre polemike između šefova Stejt departmenta, Pentagona i Obavještajne zajednice. Predsjednik ih u Ovalnom kabinetu konsultuje prije nego što donese odluku. Opisano je kako su se u Klitonovom kabinetu žestoko sudarali Kolin Pauel i Medlin Olbrajt oko bombaških intervencija po svijetu, pa i u BiH i Srbiji. Paradoksalno, ali ministar vojni je, kao i obično, bio rezervisan zbog neizbježnih žrtava na američkoj strani, dok je državni sekretar za spoljne poslove bio najmilitantniji. „Šta će nam najmoćnija armija u svijetu koja guta rekordan budžet ako oklijevamo da je upotrijebimo?“, obrecnula se jastreb Madlen na miroljubivog generala Kolina. Predsjednik se lako opredjeljuje za vojnu intervenciju samo ukoliko garantuje brzu i laku pobjedu, bez ljudskih gubitaka, pogotovo ako mu treba poen za predstojeće izbore. Klinton je imao i ozbiljniji motiv za bombardovanje srpskih položaja u BiH. Bio je to alibi za ostanak NATO-a u Evropi i transformaciju iz odbrambenog u ofanzivni vojni savez. Ali uz to je išao njegov uslov Izetbegoviću za 5.000 muslimanskih žrtava odjednom da bi animirao podršku javnog mnjenja u SAD. Naravno, Trampov prvi mandat odstupa od svega prethodno rečenog.

NAJMOĆNIJI SU UVEK U PRAVU Moćni su i sujetni i moraju da budu u pravu. Nikad ne priznaju greške niti se izvinjavaju jer to ruši autoritet i kredibilitet imperije i podstiče neposlušnost i otpor, dajući kasnije svima argument da kažu da „nije prvi put da su promijenili promašenu odluku“. Zato supersila ne smije da popušta i kada je čitavom svijetu, pa i njenim liderima, jasno da je politika pogrešna. Tako su nastali i Vijetnam i Avganistan, a na specifičan način i tinjajuća žarišta u BiH i na KiM. I sve dok ne posustanu u nemogućoj misiji, oni mogu i dalje da tvrde da su u pravu i da će prije ili kasnije istjerati svoje, da treba samo još malo vremena, strpljenja i upornosti, zavrtanja ruku lokalnim vlastima, obaranja životnog standarda naroda pumpanjem novca u opoziciju, „nezavisne“ medija i NVO. Ako ne ide na drugi način, zašto ne i poneka raketa.
U suprotnom, postavio bi se problem promašene investicije, odnosno opravdanja uloženih sredstava, koja bi odustajanjem ili promjenom kursa bila bačena u vodu, a to je najgori mogući ishod za kapitalistički sistem. Čak mnogo gori od organizovanog kriminala i korupcije, jer sa stanovišta nacionalne ekonomije basnoslovne krađe predstavljaju samo relokaciju sredstava iz džepa pokradenog u džep kradljivca, a ukupna količina novca iz nacionalne perspektive ostaje ista. Sintagma „nedovršeni poslovi u Bosni“ znači samo da ih treba nastaviti, a ne da ih treba okončati. Hronična žarišta niskog intenziteta predstavljaju trajan interes vojnoindustrijskog kompleksa, finansijske oligarhije bezbjednosne zajednice, diplomatije, mirovnjaka, posrednika, specijalnih izaslanika, endžioovaca i brojne tehničke podrške. Treba sačuvati stara i otvoriti nova radna mjesta, koja na kraju plaćaju ciljane države, za čije dobro svi oni izgaraju na terenu.

POLITIČKI INŽENJERING Izjave političara često zabrinjavaju javnost, jer oni vladaju, ali možda je još opasnije kada se u njihovo kolo, svjesno ili ne, uhvate i prominentni naučnici i intelektualci. Jedan od klasika savremene politikologije Robert Dal razrađivao je različite mehanizme rušenja režima u inostranstvu. Jeste on istraživao u funkciji širenja demokratije u nedemokratske zemlje, ali pri tome se nije obazirao na suverenitet država sa autoritarnim režimima, nije takođe dovodio u pitanje sumnjive klasifikacije država u svijetu kao slobodnih, poluslobodnih i neslobodnih po metodologiji Fridom hausa, i napokon nije se bavio kvalitetom same američke demokratije koja se uzima kao referentna. Već tada, Dal razmatra rješenja kao što su tajno finansiranje opozicije, korupcija političara, medijski pritisci i slično što je poslužilo kao inspiracija Šarpovim „nenasilnim revolucijama“, odnosno „obojenim revolucijama“ i „arapskim proljećima“. Moglo bi se reći da su politički inženjering građenja novih nacija i država na tlu Jugoslavije započeli komunisti priznavanjem novih nacija i dodjeljivanjem državnih atributa federalnim republikama i pokrajinama. Bila je to osnova konfederalizacije zemlje, a zatim i njenog raspada, kome su kumovale SAD i EU. Usitnjene države i nedovršene nacije predstavljaju Eldorado za spoljne manipulacije.

LOGIKA DVOSTRUKIH STANDARDA „Kosovo treba da ode iz Srbije – Srpska mora da ostane u BiH.“ Ova dramatična kontradikcija koja vrijeđa zdrav razum zove se „dvostruki standardi“, a pojačava je činjenica da su Srbi u BiH konstitutivni narod, koji prema Povelji UN imaju pravo na samoopredjeljenje do otcjepljenja, dok su Šiptari u Srbiji nacionalna manjina (narodnost, etnička grupa), koja to pravo nema. Podsjećanje na „dvostruke standarde“ deceniju i više bilo je argument otpora antisrbizmu „međunarodne zajednice“. Na srpsko pitanje kako je moguće istovremeno i jedno i drugo, nije bilo objašnjenja sem osionog cinizma da ta „dva slučaja ne treba povezivati“, da je „na agendi Imperije Kosovo prvo na dnevnom redu“.
Pretpostavka da Zapad nije rad da Muslimani ostanu sami u bošnjačkom dijelu BiH ne drži vodu jer su i Šiptari mahom muslimani. Pa priče da bi priključenjem Srpske nastala „Velika Srbija“, a pri tome se ne pominje da bi analognim priključenjem Herceg-Bosne nastala i „Velika Hrvatska“. „Velika Albanija“ je izgleda čak i poželjna, iako bi se Kosovo secesijom, preko obližnje granice, spojilo sa Albanijom, što sigurno ne bi obradovalo Brisel. U čemu je onda stvar? Imperija naprosto eksperimentiše na zapadnobalkanskom poligonu da bi testirana rješenja kasnije koristila širom svijeta. Srbija je poslužila kao model za obojene revolucije i arapska proljeća, utvrdili su ruski i kineski analitičari. Isprobani su svi mehanizmi rušenja režima: politička izolacija, medijska satanizacija, ekonomske sankcije, likvidacije lidera, bombardovanje… Kao policentričan narod podijeljen granicama novih država, Srbi su posebno zanimljivi kao pokusni kunić.

Nastaviće se

[/restrict]